Podijeli
  • 594
  •  
  •  
  •  
  •  
    594
    Shares

Progresivni, napredno liberalni Vinko Brešan snimio je novi film pod naslovom koji nas sve pomalo proziva: “Koja je ovo država“. Rekao bih skoro pa savršen naslov. Možda bi za dlaku bilo bolje nazvati ovu crnu komediju “Otkud sad ova država…“

No stvarno koja je ovo država koja od jeseni 1991. nije uspjela senzibilizirati režisere i to one državne da snime ijedan suvisli film o obrani Vukovara od beogradske agresije.

Da odmah bacim mrkvu dežurnim jugovićima koji će početi roktati oko toga da Brešan nije državni režiser. Naravno, da jest. Država preko HAVC-a raspiše natječaj, Obuljen i društvo izaberu “društveno korisne“ scenarije i Brešan, Rajko Grlić, Dalibor Matanić, Antonio Nuić… biraju između Ante Tomića, Jurice Pavičića ili sličnih “talentovanih“ jugonostalgičara i počinju rad na sinopsisu koji će nam kroz crnu komediju prikazati u kakovom nacionalističkom, šovinističkom, crkvenom i pedofilskom gnijezdu živimo, kakav je diktator bio Tuđman, o fašizmu koji prožima sve pore društva… itd.

Lova, i to ona državna, je za svaki takav film osigurana. Tako nam se desio i, državnim novcem snimljen film, “Ustav RH“. Srbin diskriminiran, Bošnjak normalan, a Hrvat kombinacija pedera i ustaše. Kritike u Jutarnjem i Večernjaku su bile oduševljene filmom. Marcel Holjevac kaže u Narod hr: “Antifašizam nije samo voljeti Srbe, nego i mrziti Hercegovce“.

Umjesto da se naši režiseri bave tragedijom hrvatskog Alama – Vukovarom, Ovčarom, povijesnim ishodištem nove hrvatske države, oni se bave Hercegovcima. Negativna percepcija Hercegovca, bijelim čarapama, Mercedesima, mobitelima na uhu za vrijeme vožnje, laktovima iz auta kroz otvoren prozor. Tamo gdje su Bošnjaci i Srbi “autentični, originalni i cool”, Hercegovci su primitivni i jadni.

Kakva je to vlast koja novcem poreznih obveznika konstantno dopušta “naprednoj“ eliti jugo režisera da se obračunavaju s Hercegovcima, ustašama i crnokošuljašima, a Francuzi snimaju ratnu dramu po romanu “Diable a l’avantage“ Isabel Ellsen, “Harrisonovo cvijeće“ u kojima se radnja odigrava za vrijeme vukovarske opsade.

Kad ste zadnji puta čitali o filmovima koje režiraju Zrinko Ogresta ili Ivona Juka?

Idemo dalje i zapitajmo se kakva je to zemlja u kojoj pismo bivših predstavnika međunarodnih zajednica u BiH Christiana Schwarz Schillinga, Carla Bildta i Paddyja Ashdowna da se Hrvatska miješa u unutrašnje poslove u BiH prođe pokraj hrvatske vlasti k’o pokraj “turskog groblja“.

Trojica sadašnjih političkih marginalaca, koji kao da nikad nisu čuli za Daytonski sporazum i Ustav RH, “prosto ne mogu da veruju“ da Hrvatska smatra neprihvatljivim način na koji je Titov pionir Željko Komšić postao “hrvatski“ član Predsjedništva BiH. Odmah nakon što su nam “relevantni“ bivši međunarodni predstavnici očitali “lekciju“, slijedile su ljevičarske konfabulacije naših bivših “relevantnih“ političara Stipe Mesića i Ive Josipovića.

Javljaju se likovi izuzetno zaslužni za tragičan status BiH Hrvata te recikliraju svoje “progresivne “floskule“ zbog kojih su svojedobno i izborili status počasnih građana Sarajeva. Unitaristi uvijek ostaju unitaristi. Dvojica likova iz ovog teksta su zanimljiv primjer poltronsko-kmetskog mentaliteta političkih elita u novijoj povijesti RH. Prvi je Carl Bildt, a drugi je nama svima dragi Stipe Mesić.

Za našeg Karleka Bildta Milan Ivkošić je sa simpatijama napisao da je on “švedski četnik“. Savršeno točno. Bio je žestoki protivnik Oluje. Iako je Hrvatska u roku odmah završila ratne operacije i osigurala “trećoj armiji Evrope” traktorijadu na čijem se čelu “vijorio“ američki ambasador, Bildt je odmah proglasio Tuđmana ratnim zločincem.

Usprkos izrazitoj simpatiji za Srbiju, nije se odlučio za vilu u Vrnjačkoj banji nego za kuću na Korčuli. Kakva je ovo zemlja koja jednom zagriženom kroatofobu pruža gostoprimstvo na svojoj obali. Dobro je da ne zahtijeva da ga se svako ljeto kad se spusti na Jadran dočekuje s ”lebom i solju”.

To što su ga švedske vlasti sumnjičile za utaju poreza prilikom kupnje vile nikoga kod nas nije previše zainteresiralo. Ipak se radi o visokom stranom političaru i vrhunskom inte(k)lektualcu… koji nikada nije uspio završiti fakultet. Uostalom, što će mu za Balkan fakultet. Brzo se prilagodio filozofiji tla i krvi.

Mnogi se vjerojatno više i ne sjećaju Borisa Mikšića koji je bio protukandidat Stipi Mesiću za njegov drugi izborni mandat. Bilo je tu svega. Čak i javnog protesta Mikšićevih birača. No da ne duljim, Mesić je pobijedio. Ipak je on svjedočio u Haagu protiv hrvatskih generala, “izgubio“ je čekove u Australiji, “penzionisao“ je pobjedničke generale i te krasne odlike Hrvateki su mu honorirali čak s dva mandata.

Lijevi mediji su se, onako usput, očešali o Borisa da nije nikakav poduzetnik već obični blefer i uz već standardni ljevičarski arsenal kompromitacija.

Danas je Boris Mikšić poduzetnik u Belom Manastiru. Uspješan? Kako za koga. Za njegove radnike sigurno jest. Uz prosjek plaće u Mikšićevoj tvrtki od sedam tisuća kuna, svima je podijelio tzv. božićnice od 7500 kuna što je i zakonski maksimum u RH.

Dobro, Stipe je ”legenda”. On je prononsirani antifašist za BiH mada je iz punog srca pjevao “Juru i Bobana“ početkom devedesetih. Štoviše, on je i borac za građansku BiH baš kao i Komšić. Da se, onako apstraktno, opet Mesić i Mikšić nađu na nekakvim izborima kao protivnici, što mislite tko bi u Hrvatskoj od njih dvojice opet pobijedio? Mesić!

Za Mikšića bi glasovali samo njegovi radnici. I ja. Kakva je onda ovo zemlja?

Paddyj Ashdown je bivši visoki itd. u Bosni. “Proslavio“ se tzv. Tuđmanovom salvetom na kojoj mu je navodno, samo po njegovu iskazu, pokojni Predsjednik na nekoj večeri nacrtao kako misli podijeliti Bosnu. Engleski lord, fina aristokratska konfindentska škola. Sreća što nije bio na više večera s Tuđmanom jer bi tada vjerojatno počele kružiti svijetom Paddyjeve salvete u kojima Tuđman dijeli i Rusiju, Ameriku i Australiju.

Ashdown je bio i ostao dosljedan protivnik Hrvatske, uostalom kao i većina engleskih lordova u Foreign Officeu. Pred nekoliko dana je otišao gore k Tuđmanu. Nadam se sa salvetom.

Ernest Hemingway je napisao: “Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti“. Pokojnom Paddyju ovo drugo izgleda nije uspjelo.

Denis Derk je novinar Večernjaka. Zna ponekad iznenaditi u oba smisla. Denis nas je malo “kultivirao“ u Večernjaku od 17. prosinca s pitanjem: “Zašto literaturna elita ne prihvaća Velibora Čolića?“ Uglavnom Čolić, po saznanjima Derka, sve što napiše objavi kod “više nego uglednog pariškog Gallimarda“.

Denis otvoreno glorificira Čolića, napose njegovu novu knjigu prevedenu kod nas “Egzil za početnike: kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija“. Knjiga je prevedena na njemački, talijanski i španjolski jezik. Čolićeve knjige se prevode u svijetu… kao “Odricanje svetog Petra”, ”Kod Alberta”, ”Mother fucker, Isus i Tito…“.

Denis, naivan k’o francuska sobarica, čudi se i pita zašto Čolićeve knjige nisu imale određeni odjek u hrvatskoj javnosti kad se očito radi o odličnom piscu “zaslužene međunarodne recepcije“. Denis se i ljuti i čudi zašto “hrvatska literarna elita Čolića zaobilazi u širokom krugu umjesto da ga afirmira pomoću njegovih djela (ima oko petnaestak objavljenih knjiga). Nema Čolića ni u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskog zavoda…

Denis nikako ne može skužiti gdje je kvaka 22 kod nesretnog Velibora. A kvaku je dešifrirao upravo Denis Derk napisavši da je Čolić pisac“ doista nevjerojatne biografije koja ga je u jednom trenutku dovela i na bosansko ratište i to u uniformi HVO-a…“ Znači Velibor “ne ume da piše“ jer nije, kao Komšić, ratovao protiv Hrvata zajedno s Armijom BiH.

Kakav je to pisac koji je navukao uniformu HVO-a?

Denis malo zamjera i Zagrebu ,“gradu čija je literarna povijest iznimno bogata, ali mu kriteriji nisu uvijek podignuti na najvišu ljestvicu“. No, no, Denis! Ne bih se složio. Kojeg vraga je taj Čolić morao oblačiti uniformu HVO-a. Nije on Lepa Brena koja je oblačila četničke uniforme pa i dalje ”mnogo lepo peva”. Ante Tomić, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Vedrana Rudan… su u svim Enciklopedijama Leksikografskog… Uzalud kuka Denis “jer pisca Čolićeva formata nema i previše, čak ni u svjetskim razmjerima“.

Čoliću bi bilo pametnije da malo zaledi svoje odnose s pariškim Gallimardom, a više se približi Jagni Pogačnik, književnoj “teti“ Tomića, Pavičića i drugih ”pametnih” literarnih momaka. Eto, Ante Tomić je nekada nosio uniformu podoficira JNA, pa ga čak ni to nije spriječilo da njegov literarni (anti)talenat ne eksplodira u Lijevoj njihovoj. Ante i njegovi mirno čekaju sudnji dan.

Albert Camus je napisao: “Jedan savjet prijatelju: ne čekaj sudnji dan – svaki je dan sudnji“.

I kad jednog dana doista dođe sudnji dan naši ljevičari će otići k vragu duboko uvjereni da dobar pisac može biti samo lijevi pisac. Dok će gorjeti u prvom krugu laprdat će da je Ante Tomić književnik za razliku recimo od Slobodana Novaka, zaželjet će da s njima gori NewsBar zbog vrhunskog “humora“, da se barem malo nasmiju od srca, usprkos paklenoj vrućini, ne primjećujući da su i prije devetog kruga već davno otišli k vragu. Pročitani i odbačeni.

Koja smo mi zemljica pokazuje i “međunarodni“ incident koji se ovih dana dogodio u nekada “hrvatskoj“ Subotici. Neki “klerofašist“ pustio je na Radio Subotica Thompsonovu pjesmu “Moj Ivane“.

Diglo se na zadnje noge sve što je napredno i levo u Srbiji. ”Pesma veliča ustaštvo, genocid nad Srbima, Crnu legiju koja se 1942. borila protiv partizana na Kupresu”. I mnogi su se zasigurno prisjetili “legendarnog“ profesora povijesti na beogradskom fakultetu Vasilija Krestića koji je tamo osamdesetih godina proročki napisao:

“Hrvati su stoljećima razvijali i sve više prihvaćali program genocida“. Tu srpski Klasić ili Jakovina pada u naivnu divergentnost. Stvari se najprije moraju prihvatiti, a onda razvijati.

Sad su se u Subotici odjednom ponovno sjetili svog Vasilija. Na stranu što nema dana da se u Hrvatskoj ne održava neki koncert iz komšiluka. Jugovići pune Arene od Pule do Zagreba. Pevaju Bajaga, Lepa Brena, Đoko Balašević…i da ih ne nabrajam, a đaci Vasilija Krestića pune dvorane. “Tako glase svi razlozi u jednom razlogu“ komentirao je Vasilija Vlado Gotovac u knjizi ”Moj slučaj” iz 1989. godine.

Do kada će u ovoj državi vladati lijeva hipokrizija i licemjerje? Klasiću, Jakovini, Mesiću, Pusićki, Pofuku, Bajrušiju, Draženu Laliću, Staziću, Pupovcu i sličnima je posve normalno da Srbija brani prava Srba u Hrvatskoj…što i je normalno. Međutim, nije im normalno da Hrvatska brani prava Hrvata u Srbiji i BiH jer je to “miješanje u unutrašnje stvari“ BiH i Srbije.

Oni još vjeruju da je zvijezda koja se ukazala mudracima bila crvena petokraka, a ne božanski znak. Oni će izmisliti i patera Baruna da bi zaštitili prava imigranata iz uglavnom islamskih zemalja, ali neće ni riječ reći ili napisati o progonu kršćana.

Samo ove godine prognano je preko 200 milijuna kršćana, a mjesečno je u prosjeku ubijeno oko 250 kršćana u svijetu. Kopti u Egiptu su glavna meta Islamske države. Ali zucnut o tome bilo bi miješanje u unutrašnje poslove nesvrstanog Egipta, u kojem Kopti nisu sigurni da će dočekati sutra.

Po sociologu Draženu Laliću islamisti i pravoslavci u Egiptu trebali bi se voljeti. Dražen se, nakon što je prorekao fijasko “vatrenima“ na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, vratio lakšim temama. Na dvije stranice Večernjaka, pod naslovom “Mogu li se Hrvati i Srbi konačno prestati mrziti kao narodi i početi mrziti kao ljudi“, Dražen ne tvrdi, kao njegov sugrađanin Igor Mandić, da su Hrvati i Srbi braća. No nije ni daleko od toga

On jednostavno ne kuži od kuda tolika mržnja pa se poziva na oca psihoanalize Freuda, Severinu, žutog Prosinečkog, Đokovića, Rakitića, citira slovenski grafit “Ljubezen ne pozna meje“, Štimca, Sinišu Mihajlovića, Hladno pivo i na kraju rezignirano zaključuje: “Nikad više u istoj državi“.

Malo me je stisnulo oko srca da ta Draženova prognoza ne završi kao i njegova prognoza o nastupu Dalićeve repke u Rusiji. Dobro, utješih se, ne može Dražen baš uvijek faliti! Genezu mržnje koja izjeda Lalićevu dušu mogao je potražiti u reprintu časopisa Srbobran u kojem je izvjesni Nikola Stojanović napisao članak pod naslovom “Do istrage naše ili vaše“. To je napisano i objavljeno 1902. u Zagrebu.

Zbog arhaičnog jezika treba objasniti da istraga znači istrebljenje. Nije se tada još ni nazirao ni NDH, ni Pavelić, ni Jasenovac. Onda je došla 1918. godina. i guske su se odgegale u maglu. Čak ni 1928., kad su u Skupštini u Beogradu ubijeni Stjepan Radić, Đuro Basariček i dr. još uvijek nije bilo ni Pavelića, ni Dide Kvaternika, ni ustaša… Siječnja 1929. Kralj Aleksandar je uveo diktaturu, ukinuo ustav i raspustio Skupštinu, a predsjednik vlade je postao general Petar Živković.

Tek tada se vidjelo kako je Nikola Stojanović bio vidovit – do čije ”istrage” će doći. Sad je već bilo lakše pohvatati konce. Uslijedili su Drugi svjetski rat i Domovinski rat. Nikada, baš nikada, Hrvati i Srbi nisu ratovali na teritoriju Srbije već uvijek u Hrvatskoj ili u hrvatskim enklavama u BiH. Ili je to bila “narodno-oslobodilačka borba“ ili razne SAO Krajine.Razaranje Dubrovnika, Vukovara, Zadra, Karlovca, Slavonskog Broda, Osijeka, Gospića itd.

Nikada Hrvati nisu razarali u ratu ni Niš, ni Šabac, ni Valjevo, ni Beograd, ni bilo koji drugi grad u Srbiji. Osim kad su Hajduk i Dinamo igrali protiv Zvezde i Partizana.

Ali Mandić i Lalić i nadalje vjeruju da se “braća“ ne bi smjela mrziti. I ne bi kad bi zaista bili braća, kad jedan od njih ne bi neprekidno gledao preko Drine i sanjao granicu oko Virovitice, Zadra, Karlobaga, Karlovca… ali tu granicu zaista mogu samo sanjati.

Albert Einstein je dao prilično točnu definiciju rata: “Rat je stanje u kome se ljudi, koji jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, ali se uzajamno ne ubijaju“.

Zvonimir Hodak


Podijeli
  • 594
  •  
  •  
  •  
  •  
    594
    Shares

22 KOMENTARI

  1. Sta se pravite mutavi,vecina Vas je rodjena u Jugoslaviji i odgajani u duhu antifasizma a sada odjedanput nitko nema pojma sto je to i jos gore izvrcete povjesne cinjenice. Da nije bilo antifasizma ne bi bilo ni nase lijepe Hrvatske u ovim granicama vec bi njeni djelovi koji su poklonjeni (znamo kada i tko ih je poklonio )i dan danas bili pod Talijanima,Madjarima itd.!!!!

  2. Slažem se sa većinom iznešenoga. ..no bolja financij.situacija bi dala više vjere u Lijepu našu.
    Antisemitizam koji prati simpatizere desnice ne može se nazvati domoljubljem. Antifašističke smjernice se drže oni koji su imali benefite u ex Jugoslaviji.
    A gdje su oni iz sredine. ..koji su pokazali svoje domoljublje i praktično?

  3. moj Zvonimire ,,za dobrim se konjem prašina diže,,tako i mi hercegovci tvrd smo mi ,,orah,,za njih mogu da nas ogovaraju i mrze i to je sve što mogu mada i Hercegovaca ima dosta domaćih izdajnika bolje rečeno ,,udbaša,,kao na primjer vaš gradonačelnik ZG.ali……

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here