Pismo ubijene djevojčice koje kida dušu…Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe, daleko od vas….Mi smo ubijena djeca Viteza koju ste zaboravili!

Možda smo krivi mi, nas osmero djece što smo se igrali na dječijem igralištu to ljetno predvečerje...

a sam Augustina Grebenar ...Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!
Podijeli

Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas.
Da sam tog dana desetog u šestom mjesecu 1993 god, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.

Možda smo krivi mi, nas osmero djece što smo se igrali na dječijem igralištu to ljetno predvečerje.

Možda su krivi naši roditelji sto su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje??. Da je moj brat Velimir bar pjesmu išao završiti možda ne biste ni za njega znali.

Možda smo krivi mi djeca sto smo se igrali.?

Da sam ušla u kuću par minuta ranije možda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozof a možda bih se bavila stradanjem djece u ratu! Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.
Možda smo mi krivi, nas osmero?!

Pitamo se često sta smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!

Možda vam nismo bili važni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u šestom mjesecu 1993 god?

Sjećam se svega od tog predvečerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralištu..
Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.
Čujem neki zvuk, nama djeci Viteza jako poznat.
Bojimo se jer znamo da je to granata.
Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspjeo zagrlit.
Ležim ne osjetim ništa!
Čujem naše mame i tate kako nas zovu i vrište..
Čujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zašto su sretni?
Opet čujem tatu i osjetim ga kako me podiže sa zemlje.
Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nešto boli, ne znam šta joj je, ne vidim je.
Tata plače, trči, ne vidim ga, mamin glas čujem u daljini kako me zove, i brata zove al njega ne čujem…


Ne boli me ništa, već nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.
Nakon nekog vremena svi smo tu…
Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.)- brat Sanje Garić
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Ja Augustina Grebenar i moj brat Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam naše godine rođenja.
Datum smrti nam je svima isti.
Deseti šestog 1993 god!
Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!

Ja sam Augustina Grebenar…Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!

Možda smo mi krivi sto smo ubijeni??
Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 28 godina nitko nije odgovarao!
Gledamo mi ovdje sa oblaka naše roditelje, ono što je među vama ostalo od njih.
Njihove suze i krikovi su nijemi..
Njihova bol vam je nevidljiva!
Oni se nas ne sjećaju kakvi smo bili, slike koje su doživjeli nakon pada granate nitko ne može zaboraviti.
Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvečerje..
Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono sto je Vitez bio do tada!
Nemojte nas zaboraviti, mi čekamo 29 god!
Čekati ćemo još!
Vremena imamo jer smo u beskonačnosti, imate li Vi?
Možda smo krivi mi jer vojnici nisu!
Vojnici ne mogu ubiti djecu na dječjem igralištu!!
Djecu ubijaju monstrumi i zločinci.
Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!
Nas je bilo osmero!
Ja sam Augustina Grebenar
Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!

Počivali u miru Božjem

Autor – Marija Pinjuh



[Zločin bez kazne] Vitez 8

Na današnji dan 1993., u mjestu Podgradina pored Viteza, dogodio se monstruozan zločin, granatom je ubijeno osmero nevine djece hrvatske nacionalnosti. Djeca su ubijena na igralištu, tijekom igre, a za ovu tragediju, koja se dogodila unatoč tome što je dan ranije potpisan sporazum o prestanku sukoba HVO-a i Armije BiH, nitko nije odgovarao. Oko 20 sati i 45 minuta dok su se djeca igrala, doletjela je granata s položaja Armije BiH kalibra 120 mm i pala dva metra od klupe na kojoj je bilo 14-ero djece. Poginula djeca inače su se na tom mjestu svakodnevno okupljala i igrala s muslimanskom djecom, koja se na dan masakra nisu došla igrati. Stoga se sumnja, da su vjerojatno bila upozorena na isplanirani napad. Igralište na kojem su se djeca igrala trebalo je biti sigurno mjesto, ali netko se odlučio “igrati Boga” i zauvijek ugasiti dječje živote. Živote koji su tek trebali početi. Tog 10. lipnja u jednoj sekundi igralište se pretvorilo u stratište. Poginulo je ukupno osmero djece, petero na licu mjesta a troje je umrlo u bolnici.

Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.)
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Augustina Grebenar (1984.)
Velimir Grebenar (1981.)

Šestero ostale preživjele djece, od posljedica ranjavanja zadobila su trajnu tjelesnu invalidnost. Moć granate je bila toliko razorna da su djelovi tijela mrtve djece osim što su bila razbacana po travi, visjeli i po obližnjem drveću. Zrak su ispunili jezivi vrisci roditelja koji su na mjestu pogibije tražili barem znak poznatih cipelica ili odjeće kako bi ih uopće prepoznali. Dok su oni još u stanju šoka sakupljali razbacane dijelove tijela svoje djece, iz Mahale, udaljene tek koju desetinu metara, pod kontrolom takozvane Armije BiH, čuli su se povici veselja i odobravanja: „Spremili smo vam salate Ustaše, eto vam Herceg Bosne“.

Snimku tog stravičnog događaja zbog brutalnosti nije htjela objaviti niti jedna inozemna TV mreža, premda je tada u Vitezu bio stacioniran čak i BBC. Iako je mjesto stradanja snimljeno kamerama, za nekoliko dana je na jednoj švicarskoj televiziji objavljeno kako je riječ o događaju gdje su “Hrvati pobili muslimansku djecu”. Za ovaj teški zločin nad nedužnom djecom do danas nitko nije optužen, procesuiran, niti je itko odgovarao.

Na današnji dan, 10. lipnja 1993., u mjestu Podgradina pored Viteza, ubijeno je osmero djece hrvatske nacionalnosti…

VEZANE VIJESTI

Na današnji dan, 10. lipnja 1993., u mjestu Podgradina pored Viteza, ubijeno je osmero djece hrvatske nacionalnosti.Zrak su ispunili jezivi vrisci roditelja koji su na mjestu pogibije tražili barem znak poznatih cipelica ili odjeće kako bi ih uopće prepoznali.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here