Podijeli

U nedjelju, 23. kolovoza obilježit ćemo – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma…

Sjetit ćemo se mnogih koji su stradali ili bili ubijeni od jednog od ova tri zla.

Tako će na taj dan premjer Republike Hrvatske Andrej Plenković i ministar Oleg Butković posjetiti Goli otok, jedan od simbola stradanja Hrvata, ali i drugih,  u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita.

Plenković je odlično odabrao mjesto gdje će zapaliti svijeću i pokloniti se nevinim žrtvama komunizma. Naime, ovaj otok je poznat kao „Hrvatski alcatraz“, a osnovan je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Bio je aktivan od 1948. do 1989. Ovdje su bili zlostavljani i mučeni, pa i ubijani i politički zatvorenici, staljinisti i oni  koji su se protivili Titovu režimu. Statistički podaci pokazuju  da je tu istodobno bilo smješteno  preko 3.500 zatvorenika, ukupno više od 16.000 tijekom godina, a na stotine je umrlo od posljedica bolesti, gladi, iscrpljenosti. Tu su jedno vrijeme bile zatvorene i žene, a kasnije su premještene na jedan od susjednih otoka, Sveti Grgur.

Goli otok
Goli otok-wikipedia

Nu, kad je već premjer odlučio posjetiti Goli otok, bolje bi bilo da je umjesto ministra Olega Butkovića sa sobom poveo ministra policije Davora Božinovića, ali i neke od predstavnika Državnog odvjetništva i Uskoka. Naime, sramotno je da ni nakon toliko godina od zatvaranja ovog strašnog Titova logora još nitko nije odgovarao, a nitko nema ni točan popis ljudi koji su  ni krivi ni dužni ostavljali zdravlje i živote. Neki su ovdje bili mjesecima i godinama zatvoreni i mučeni samo za to što su vikali „Živio Staljin“, kao što su to radili i u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su Tito i Staljin bili dva oka u jednoj glavi.

Toga dana, hrvatski domoljubi posjetit će i brojna druga mjesta, od Maceljske šume, pa do Stare Gradiške i Jazovke, gdje su komunisti mrcvarili i  ubijali nevine Hrvate.

Zapravo, nema mjesta diljem Hrvatske gdje se nisu dogodili i komunistički zločini.

Ali… naprosto je neshvatljivo da se ukazuje na zločine, ali ne i na – zločince, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca.

Evo, nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata zatvarali su i osuđivali ljude i zbog tzv. zapovjedne odgovornosti, a pitanje svih pitanja – gdje su   komunistički zločinci, bivši pripadnici KOS-a, UDB-e i drugih zločinačkih organizacija uvijek ostaje mrtvo slovo na papiru.

Stoga, kad se prisjećamo žrtava nacizma, fašizma i komunizma (jesu li agresori na Hrvatsku i BiH bili fašisti…?) uvijek se trebamo prisjetiti i njihovih zločinaca, a osobito one koji su krivi što dosad ni jedan nije završio na optuženičkoj klupi, a kamoli u nekom od logora.

Često se može čuti da trebamo oprostiti zločincima. OK, mi to i činimo, ali kako im oprostiti kad se oni uglavnom ne žele ni ispričati, ne žele reći ni „oprosti“?

Dakle, vrijeme je da se jasno i glasno postavi pitanje: gdje su zločinci totalitarnih i autoritarnih režima, odnosno zbog čega ih se „štiti“ i  ne progoni?

Autor / Mladen Pavković


Vezane vijesti;

JESU LI TITO, MAO I STALJIN MANJI ZLOČINCI SAMO ZATO ŠTO IM NIJE SUĐENO?


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

osamnaest − tri =