Značaj duhovne ostavštine Sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića na 20.obljetnicu njegove zemaljske smrti

“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre”...

Podijeli

Točno prije 20 godina, 11.ožujka 2012.godine,  napustio nas je omiljeni kardinal Franjo Kuharić. Pitam se koliko je u hrvatskom vjerničkom puku ostalo od njegove duhovne ostavštine: zasluga pri stvaranju hrvatske države, duboke vjere  i pouzdanja u Božju providnost, plemenitosti, jednostavnosti, blagosti, ljubavi i dobrote?…

Bio je moralna uzdanica i veličina u osamostaljivanju Hrvatske. Katolička crkva u Hrvata u njemu je imala istinskog pastira ustrajna  u obrani vjere, prava pojedinca, velikog borca za  pravednost na temeljnim  načelima Božjeg nauka u doba komunizma  i u Domovinskom ratu.

U Domovinskom ratu neumorno je ulijevao  pouzdanje i hrabrost vjernicima i braniteljima u tijeku teških ratnih kušnji kojima je bila izložena Hrvatska. Krunica oko vrata hrvatskih branitelja pokazivala je snagu njegovih poruka i propovjedi.

Ostajući trajno na načelima vjere kardinal Franjo  Kuharić brani je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je isto tako istinski  ustrajao u obrani potlačenih i obespravljenih, stalno  naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

„Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima, nego na temelju principa!“ 

„Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko“

 A osobito  riječi izrečenih na blagdan sv. Lovre u ratnoj Petrinji 1991. godine: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre”.

Te poruke kardinala Kuharića bile su misao vodilja Domovinskog rata i njegovo naslijeđe istinskog nauka Isusa Krista.

“Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.”

Mt 5,43-48

Životni put kardinala Franje Kuharića                        

Kardinal Franjo Kuharić rođen je  15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću,   u mnogobrojnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji. Bio je trinaesto, najmlađe dijete u obitelji. Plemenitost i požrtvovnost  njegovih roditelja ostavila je u njemu dubok trag,  u njegovim  propovijedima, nastupima i pristupu onima koji su ga slušali, upijajući njegove riječi i poruku. Pribić je nedaleko Krašića, rodnog mjesta hrvatskog mučenika i blaženika, kardinala Alojzija Stepinca. Taj prelijepi, ali pomalo zanemaren  jaskansko-žumberački kraj darovao je dva velika hrvatska velikana. Stoga je ova žumberačka dolina dobilo naziv „Dolina kardinala“

Pučku školu polazio je u rodnom Pribiću, teologiju studirao u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945.godine

“Šaljem vas u krvavu kupelj”

Tim se riječima  nadbiskup Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945.godine  obratio pri zaređenju mladim svećenicima u zagrebačkoj katedrali, na kojem je bio i Franjo Kuharić.

Poslije  zaređenja, nadbiskup Alojzije Stepinac postavio ga je  upraviteljem župe Rakov potok i Pavučnjak 28. kolovoza 1946. godine.

Nakon svega nekoliko dana boravka u novoj župi postao je  i upravitelj župe Sveti Martin pod Okićem jer je  župnik Pavao Bedenik bio ubijen 12. rujna 1946. godine. Preživio je u veljači 1947.godine  u Rakovom Potoku te 1948. godine u Jakovlju pokušaje atentata, a  kao župnik bio je pozivan i na saslušanje u  OZNU. Boravio je u Rakovu potoku, a u Sveti Martin je dolazio samo služiti sv. mise i predavati vjeronauk. Te je službe vršio punih 11 godina.

Zatvaranje nadbiskupa Stepinca, sam  Kuharić je doživio u teškim okolnostima. Uputio se u susjednu župu sv. Martin pod Okićem i kasnije se pješice vraćao u Rakov Potok, gdje ga je dočekao zvonar riječima: “Velečasni, da ste sinoć bili doma ubili bi vas”. Dvojica naoružanih ljudi tražili su svećenika, ubili psa koji je lajao oko kuće, provalili u Kuharićevu sobu, razbili kalež i raspelo, a nakon toga je tadašnja milicija zapečatila sobu. Kuharić se vratio u župu i kada su mu otpečatili sobu našao je poruku: “Pope, makni se što prije jer će te magla pojesti”. Kada se kasnije prisjećao tih događaja znao je reći da je istražiteljima OZNE, koji su ga često zvali, uvijek govorio: “Mi smo dva svijeta, vi niječete Boga, mi u njega vjerujemo”.

Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru, gdje ga je 15. veljače 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupa je zaređen 3. svibnja 1964. u Zagrebu te je odmah imenovan odgovornim urednikom katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Godine 1969. imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. zagrebačkim nadbiskupom. Iste godine u rujnu izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije s mandatom na pet godina te je na tu službu bio biran još tri puta uzastopce.

Hrabro je vodio Katoličku Crkvu u vrijeme komunizma, obilježenu  trima velikim događajima za Katoličku crkvu. U vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj na velika vjerska okupljanja koja će imati osobiti doprinos za poznavanje vjerske i nacionalne prošlosti, kao i u  prepoznavanju korijena vjerničkoga i narodnoga identiteta.

Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata

Nakon gušenja „hrvatskog proljeća“ (1971.) i zatiranja katoličkog i hrvatskog imena Crkva se sabrala i započela govoriti svojim provjerenim načinom. Jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”  započeo je proglasom katoličkih biskupa hrvatskog jezičnog područja” usvojenim na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu od 7. do 9. (10.) listopada 1975.godine, a prvi put javno objavljenim na naslovnici Glasa Koncila od 26. listopada 1975.godine.

Prve dvije etape ili prva dva vrhunca toga pokreta, onaj u Solinu 1975.-1976.godine, Tako se tisućgodišnji jubilej vezan za kraljicu Jelenu slavio na Gospinu otoku u Solinu – točno iznad ruševina prve poznate Gospine crkve u Hrvata, u kojoj je Jelena 975. bila pokopana,  pred 100.000 vjernika na završnom misnom slavlju održanom u nedjelju 12. rujna 1976.godine.

I  devetstogodišnji  jubilej vezan za kralja Zvonimira koji se slavio  u Biskupiji kod Knina, 17. rujna 1978.godine pred 40.000 okupljenih hrvatskih katolika, točno na onome mjestu gdje je nekada davno bila srednjovjekovna Zvonimirova bazilika posvećena sv. Mariji u čijim je ruševinama potkraj 19. stoljeća pronađen najstariji Bogorodičin lik u hrvatskoj umjetnosti (poznat i kao Pralik Gospe Velikoga Zavjeta, što ga je Živko Kustić 1975. godine predložio za središnji simbol cjelokupnoga jubilejskog pokreta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”). u Biskupiji kod Knina 17. rujna 1978.godine pred 40.000 okupljenih hrvatskih katolika.

Pralik Gospe Velikog hrvatskog Krsnog zavjeta,  hrvatski grkokatolici donijeli su u Križevce 1977.godine uz proslavu  hrvatskih jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ Grkokatolici  su u hrvatskom katoličanstvu poseban znak bogate raznolikosti Crkve. Dugogodišnji urednik Glasa Koncila Živko Kustić bio je grkokatolik, napisao je himnu Gospi Velikog hrvatskog Krsnog zavjeta:

»Spomen slave pokraj Knina,

velik zavjet sred Solina,

znak pobjede iznad Nina,

za Hrvate moli Sina.

Zvonimir ti pralik diže,

Jelena Ti crkvu gradi,

ta baština do nas stiže,

preuzeše zavjet mladi.

Od Trsata do Aljmaša,

Ti si Majko snago naša.

Od Poreča do Škrpjela,

svetišta su Tvoja bijela.

Olovo, Sinj i Tekije,

svud nas Tvoja ljubav grije,

Brijeg Široki i Kondžilo,

štitilo je tvoje krilo.

Bistrica kraj Zagreb grada,

naše sloge nova nada,

Ti si sunce usred tmina,

za Hrvate moli Sina.«

»Izvorni kameni romanički zabat oltarne pregrade iz katedrale sv. Marije u Kninu početak je i praslika hrvatske sakralne umjetnosti koja svjedoči da smo bili i ostali sastavni dio svekršćanske obitelji. U Gospinu praliku, od 11. stoljeća do danas, dakle, živi pobožni duh hrvatskih vjernika, koji je bio obnoviteljska snaga u sudbonosnim godinama nacionalnoga bića«, napisao je je akademski slikar i franjevac fra Ante Branko Periša.

U donjem dijelu trokutastoga zabata, koji završava u obliku luka ili prazne lunete, autor je uklesao prilagođeni skraćeni latinski natpis: SALV(e) (re)G(ina) S(alve) V(i)RGO – Zdravo kraljice, zdravo djevice, koji je djelomično oštećen tijekom vremena.

U sklopu tog velikoga jubileja proslave trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata – Gospin pralik putovao je u veličanstvenim procesijama biskupa, svećenika i vjernika diljem cijele Hrvatske.

Gospu Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta posebno štuju hrvatski branitelji. Ona je zaštitnica Vojne biskupije

Branimirova godina od Rima do Nina (1979) i njen značaj

Već  1979.godine , došao je  novi, treći po redu vrhunac – koji se odnosio na kneza Branimira. Ali nije ovdje bila riječ samo o Branimiru kao još jednome hrvatskom narodnom vladaru iz ranoga srednjeg vijeka nego i nečemu puno važnijem, a to je glasovita razmjena pisama između njega i tadašnjega pape Ivana VIII., u kojoj je Sveti Otac 7. lipnja 879.godine  priznao Branimiru principatum terrenum ili “zemaljsku vlast” nad cijelom Hrvatskom, što je u ondašnjoj terminologiji, ali, isto tako, i političkoj praksi značilo da je Hrvatska priznata kao suverena i neovisna država.

Podsjećam da je  Papa Ivan VIII.  7. lipnja 879. godine poslao hrvatskom knezu Branimiru pismo u kojem mu je uputio svoj blagoslov i priznanje Branimirove vlasti nad njegovom „zemaljskom kneževinom“…

“s uzdignutim rukama, blagoslovili smo tebe  i sav tvoj narod,  kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom , zdrav, sretno i sigurno vladati zemljom koju imaš i da bi poslije smrti na nebesima sretno s Bogom veselio i vječno upravljao“ piše  Ivan VIII. u svom pismu „dragom sinu Branimiru“, dok mu je knez zauzvrat već priznao „vjernost i poslušnost’“ Taj se događaj, prema nekim tumačenjima, smatra „prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske’, a danas se obilježava kao Dan hrvatske diplomacije…

Bilo je to mirotvorno „događanje naroda“ koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom naši su ljudi prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu.

Proslava Branimirove godine toliko je značajna  za hrvatski narod pogotovo u  ono vrijeme komunizma, jer su ponovno sklopili savez s Bogom. Taj događaj danas tumačimo kao prethodnicu  međunarodnog priznanje hrvatske države, jer ako Papa priznaje Hrvatsku kao suverenu i neovisnu državu, onda će je i svi drugi takvom priznati. Tada nije bilo drugog svjetskog autoriteta takvoga ranga osim Pape. Branimirova godina utrla je put ka međunarodnom priznanju Hrvatske 21 godinu kasnije.

Prvi dio proslave bio je u Rimu  nad grobom Petra apostola 30. travnja 1979. godine pred 15 000 hrvatskih hodočasnika.  Kao davno nekada Ivan VIII. hrvatskome vladaru Branimiru, tako je sveti Ivan Pavao II. blagoslivljao Hrvatima sve što im je drago i sveto, na ovom i na onom svijetu, za ovaj i za vječni život. Nikada do tada Hrvati nisu dobili tako snažno priznanje svoje crkvene i narodne povijesti

Pred punom Bazilika Svetoga Petra  uz gromoglasno pjevanje i pljesak hrvatskih  hodočasnika Papa Ivan Pavao II. slavio je misu na hrvatskom jeziku, a  u ime svih nazočnih biskupa i svećenika, Bogu posvećenih osoba i puka Božjega obratio mu se kardinal  Franjo Kuharić:

„Sveti Oče!

Pred Vama je hodočašće katolika Hrvata prvi put u Vašem pontifikatu[6]. Težak je bio naš povijesni put kroz stoljeća. U obrani svoje vjere i svoga postojanja isplakali smo mnoge suze i platili skupu cijenu krvi. I dok sada ovdje pred Vašom Svetošću predstavljamo cijelu povijest hrvatskoga naroda, usuđujemo se u poniznosti srca ponoviti riječi sv. Pavla da smo vjeru sačuvali usp. 2Tim 4, 7). Sačuvali smo i zajedništvo s Rimokatoličkom Crkvom. Održali smo vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima. Odmah na početku ovog radosnog susreta izražavamo Vam najtopliju zahvalnost što ste nam pružih posebni dokaz Vaše očinske ljubavi slaveći s nama presvetu Euharistiju jezikom Hrvata. Povod tome je 1100. obljetnica znamenite izmjene pisama pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom, biskupom Teodozijem, te Papina pisma narodu i svećenstvu. Sva tri su pisma datirana 7. lipnja 879. godine.

Zaželjeli smo ovaj značajan jubilej proslaviti s Petrovim nasljednikom upravo na ovom istom mjestu gdje ga je započeo papa Ivan VIII, nad grobom apostola Petra. Godine 1976. navršilo se punih tisuću godina otkako je naša kraljica Jelena sagradila u Solinu crkvu u čast Majke Božje. Ta nam je godina (1976.) bila poticaj započeti slaviti jubilej „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Duhovnu obnovu stavili smo pod posebnu zaštitu Blažene Djevice Marije. Papa Ivan VIII. prije tisuću i sto godina, na blagdan Uzašašća Gospodnjega, blagoslovio je ovdje na grobu sv. Petra Branimira i njegov narod. Sveti Oče! Mi prisutni biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, svi nazočni hodočasnici, sinovi i kćeri hrvatskog naroda, molimo Vas ponizno i odano da ponovno ovdje na grobu sv. Petra, poput tolikih Vaših predšasnika, zazovete sve Božje blagoslove na sve nas, na našu Crkvu i na naš narod, na dragu zemlju našu. Učvrstite svoju braću (usp. Lk 22, 32), Sveti Oče, apostolskim blagoslovom da tako bude! Amen“.

Uslijedio je govor pape Ivana Pavla II. hrvatskim hodočasnicima u bazilici sv. Petra na hrvatskom jeziku u prisutnosti hrvatskog kardinala Franje Šepera, svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, više stotina svećenika, redovnika i redovnica, te u nazočnosti desetak tisuća hrvatskih hodočasnika iz domovine i inozemstva:

Arhivska fotografija/ foto Catolici romani/magnumphotos

„Dragi moji Hrvati!

Raširenih ruku vas grlimo i očinskom ljubavlju primamo ovdje na grobu svetoga Petra, prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici, a što je ujedno spomen i očinske naklonosti Petrovih nasljednika prema vama. Ovdje je prisutna vaša lijepa i draga zemlja, sav vaš narod u domovini i izvan domovine, vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe. Ovo je spomen vaših pradje­dova, vaših kršćanskih knezova i kraljeva, vaših biskupa i svećenika, vašega starohrvatskog liturgijskog jezika, vaših divnih crka­va, i na poseban način vaših svetišta u čast Majke Božje. No, danas se na osobit način sjećamo onih veza Hrvatske sa Svetom Stolicom koje su tako jasno došle do izražaja u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru, hrvatskom kleru i narodu, te biskupu Teodoziju. Bilo je to točno pred jedanaest stoljeća.

I dok danas podižemo ruke da blagoslovimo vas prisutne, i cio vaš narod i cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru, molimo Božju Majku da uvijek i svagdje bude vaša najodličnija zagovornica. Blagoslov zazivamo na braću biskupe, na svećenike, redovnike i redovnice, da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da navještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge.

Blagoslov svoj zazivamo na sve vas ovdje nazočne, na vaše obitelji, na mlade i stare, na radnike i intelektualce, i molimo vas: budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojnu djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve.  Dragi moji Hrvati! Hvala vam na ovom susretu, na ovom izrazu obnovljene vjernosti. Kao nekoć papa Ivan VIII. tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi. Papa vas voli. Papa vas grli i prima. Papa vas blagoslivlja! Amen“.

Drugi dio proslave zbio se u  Zadru i Ninu, 1. i 2. rujna 1979.

Na proljetnom zasjedanju BKJ, održanom u Zagrebu 23. i 24. travnja 1979.godine , definitivno je pala i ona najvažnija odluka – da će se središnja domovinska proslava Branimirove godine održati, početkom rujna 1979.godine, u Ninu.

Kako je zagrebački nadbiskup Kuharić bio ujedno i predsjednik BKJ, to je  bila i njegova odluka. Shvatio važnost Nina, jer je sjedište Branimirove Hrvatske bilo u Ninu.

http://www.darkohudelist.eu/det.php?id=70

U Nin je hodočastilo na desetke tisuća Hrvata. Stotine i stotine autobusa, osobnih automobila, skupine u vlakovima i skupine pješaka po procjeni oko 250 tisuća vjernika. Hodočasnici nisu žalili truda da se uz neprospavane noći zaodjenu u stotine narodnih nošnji, da donesu drage crkvene barjake i druge proizvode svoga narodnoga stvaralaštva.

Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka

Geslo Branimirove godine, koje je glasilo: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi”

Kao znak i trajna uspomena na obnovu saveza hrvatskih vjernika s Bogom/Kristom, napravljen je i Zavjetni (Branimirov) križ, koji je, po napucima hrvatskih biskupa, svaka hrvatska katolička obitelj bila dužna kupiti i blagosloviti na sv. misi u svojoj župi (naravno, oni koji su bili nazočni na središnjoj domovinskoj proslavi Branimirove godine, u Ninu 2. rujna 1979.godine, njih oko 250 tisuća, to su učinili još ondje)  i onda ga postaviti “na časno mjesto u svome domu” te se pred njim svaku večer pomoliti.

Kao još jedna potvrda obnovljenog saveza Hrvata s Bogom bila je inaugurirana i molitva pod nazivom “Ispovijest vjere Hrvata katolika”, koju su hrvatski vjernici, po napucima svojih biskupa, bili dužni izmoliti svakog dana u 9 sati navečer. U pismu nadbiskupa Kuharića, objavljenom u Službenom vjesniku nadbiskupije zagrebačke, br. 7/1979., navodi se da su tu molitvu hrvatski biskupi usvojili na svom zasjedanju održanom 1. kolovoza 1979.godine i prozvali je Kuharićeva molitva.

U oporuci kardinal Franjo Kuharić posebnu molbu upućuje svojoj duhovnoj obitelji – Crkvi zagrebačkoj i cijeloj Crkvi u hrvatskom narodu: čuvati i živjeti cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu.

„Božje zapovijedi su temelj života svakoga čovjeka, obitelji i naroda“, nastavlja kardinal Kuharić. Želio je da njegova smrt bude

„posljednji čin ljubavi prema Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu“ iz kojeg je ponikao te čin ljubavi prema svakome čovjeku; da bude dar njegova bića

„Ocu u Sinu posvećenjem Duha Svetoga.“ Kuharić u svojoj oporuci moli oproštenje od milosrdnoga Boga te traži oprost od svakoga koga je „povrijedio i ražalostio bilo riječju bilo postupkom bilo lošim primjerom.“ Svoj oprost daje svima od srca te navodi kako svoj život rado polaže i za sve one koji su možda smatrani kao njegovi protivnici.

Deset godina kasnije, 11.ožujka 2012.godine, pokrenut je  postupak  za njegovu beatifikaciju.

Kao što se iz teksta vidi bogata je ostavština Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, koje hrvatski vjernički puk nije ni svjestan. Katolička crkva u Hrvatskoj, na čelu sa kardinalom Franjom Kuharićem, sa svojim državotvornim projektom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” utrla je put hrvatskoj samostalnosti!

Autor / Lili Benčik/hrvatskepravice


Podijeli