Podijeli

Kad sam čula da su mi sinovi ubijeni, došlo mi je da se nožem probodem – kaže Ruža Pavlić, Hrvatica iz Lovasa kojoj su četnici mučili i ubili djecu 1991. godine, o čemu ona svjedoči u knjizi “Krvava istina – Novome životu ususret” skupine autora koji su prikupili svjedočanstva preživjelih Lovaščana i objavili ih zajedno s popisom svih poginulih i nestalih stanovnika ovoga sela u Zapadnom Srijemu na granici sa Srbijom.

Majci sinove nitko ne može vratiti, a da stvar bude još gora, za taj zločin još nitko nije odgovarao ni danas, 27 godina poslije stravičnih ubojstava. Autori knjige Stjepan Pančić, Željko Cirba, Stjepan Milas, Tanja Cirba(načelnica Općine), Antun Ivanković i Ivan Mujić u nakladi Općine Lovas nastoje istinu o stradanju Lovasa u Domovinskom ratu 1991. prikazati diljem Hrvatske pa i šire, pa je tako knjiga dosad predstavljena u Lovasu, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Vukovaru i Sarajevu, ne bi li jauke žrtava prepoznale nadležne službe i kaznile krivce za stravični zločin počinjen nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom.

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se odigrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju grada Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili Lovas. Napad na Lovas bio je dio akcije kojim se “čistio” put za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu su sudjelovale četničke postrojbe “Dušan Silni”, “Beli orlovi” i tzv. JNA. Zapalili su i crkvu u Lovasu, a onda natjerali sve Hrvate da nose bijele vrpce oko ruke kako bi bili obilježeni, a na hrvatskim kućama su morale stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću, u Domovinskom ratu smrtno je stradalo 89 mještana općine Lovas, a jedna osoba vodi se nestalom. Ni za te zločine nitko nije odgovarao.

Kakvi su to ljudi?!

Jedina krivica svih nevinih žrtava bila je ta što su Hrvati. Njih 68, okrutno je pobijeno i bačeno u masovnu grobnicu, drugu najveću poslije Ovčare, a tek su 1998. godine na kraju tzv. mirne reintegracije Podunavlja, njihovi posmrtni ostaci ekshumirani i pokopani na groblju u Lovasu. Dan kad se to dogodilo, pamti se kao dan kad je i nebo plakalo od tuge.

Ruža Pavlić jako dobro se sjeća tih dana iz jeseni 1991. godine kad je velikosrpska agresija na Hrvatsku dostigla vrhunac:

– Kada je Lovas okupiran 1991., moj stariji sin Željko imao je 29, a mlađi Darko 25 godina. Bili su jako daroviti dečki – Željko je bio nadaren za glazbu, znao je raditi s drvetom i gvožđem, dok je Darko bio nadaren za slikanje. Bili su takvi da ni mrava ne bi zgazili. Svi su ih u selu voljeli. Obojica su imala lijepu dugu kosu. Njih dvojica nisu htjeli nikamo iz Lovasa kada je počelo pucanje. Željeli su braniti svoju Hrvatsku. Obojica su te godine kratko bili u inozemstvu, ali su se vratili. Željko je otišao u posjet ocu Juri u Njemačku jer je u svibnju 1991. dobio moždani udar, ali se vratio kući iako su ga svi od toga odgovarali. Mlađi sin Darko bio je kratko na radu u Švedskoj, međutim, i on se vratio kući.

Inače, i prije nego što je počeo rat naša je obitelj bila “obilježena”. Muž Jure radio je u Njemačkoj. Jugoslavenske vlasti proglasile su ga “ustašom” jer se tamo družio s našim svijetom, Hrvatima. Svaki put kada bi dolazio kući iz Njemačke, morao je na razgovor u Općinu (Vukovar) i u Policiju. Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić (bio je vozač Ljubana Devetaka) došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena.

U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti. Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! Za Božić 1991. otjerana sam iz Lovasa. Otišla sam u Njemačku i pridružila se bolesnom mužu.

– U Lovas smo se vratili 1998. Živjeli smo u sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi. Obojica su pokopani 21. ožujka 1998. na lovaskom groblju, zajedno s ostalim Lovaščanima ubijenim 1991. Samo je starijem sinu Željku kasnije priznat status hrvatskog branitelja.
Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe – zaključuje svoju ispovijest ova tužna majka lovaška.

Uz gubitak sinova, i u njenom primjeru, kao i u većini drugih, dodatno boli saznanje da su zločinci tu, među nama, mirno žive i nitko ih, usprkos živim svjedocima zločina, ne poziva na odgovornost. Kao što silovane žene susreću svoje silovatelje, tako i ova majka susreće krivca za smrt svojih sinova.

Krvava berba

Bolno je svjedočanstvo i Ivana Mujića koji ni do danas nije zaboravio stravične torture kojima je bio izložen. O paklu koji je prošao, svjedočio je i u dokumentarnom filmu “Krvava berba grožđa” koji je prošle godine snimljen na inicijativu predsjednika Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika Antuna Ivankovića, koji je i sam bio aktivni sudionik Domovinskog rata, a posljednjih se godina posvetio prikupljanju svjedočanstava o stradanju Slavonije i Srijema u Domovinskom ratu, pa je najviše njegovom zaslugom, snimljeno više dokumentarnih filmova koje bi trebali vidjeti svi kojima je Hrvatska na srcu.

– Rekli su nam da idemo brati grožđe, a zapravo su nas natjerali da se uhvatimo za ruke i uđemo u minsko polje koje su postavili. A oni su se popeli na jedno malo brdašce i držali nas s uperenim cijevima na gotovs. Svi lijevo od mene su poginuli, a ja i oni s moje desne strane smo ranjeni – rekao je Mujić, koji pamti brutalne torture kojima je bio izložen.

– Bilo je to 18. listopada 1991. Skupina u kojoj je bio 51 lovaski Hrvat prisilno je, a nakon cjelodnevnoga mučenja i zlostavljanja koje su nad njima provodili pripadnici Jugoslavenske vojske i četnika, odvedena na “čišćenje” minskoga polja u selu. Kolonu izmučenih Lovaščana predvodili su dvojica stražara, sumještani Milan Rendulić i Ilija Kresojević, velik broj pripadnika paravojne jedinice “Dušan Silni” i vod rezervista Jugoslavenske vojske. Na putu do minskoga polja koje su postavili pripadnici JNA ubijen je Boško Bođanac, koji nije mogao hodati zbog povreda zadobivenih mučenjem i uboda nožem.

Kada je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama “kose” djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je Ivan Kraljević i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red.

U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ih stručnjaci iz redova Jugoslavenske vojske. Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata. “Košnja” djeteline nogama aktivirala je mine i izazvala niz eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici Jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima. U takvim je okolnostima bilo vrlo teško utvrditi koliko je ljudi poginulo od ranjavanja minama, a koliko u pucnjavi. U tom je okrutnom zločinu ubijena 21 osoba iz Lovasa, a 14 osoba je ranjeno – pišu svjedoci.

Domaći Srbi bili su kolovođe onima iz Srbije iz paravojne formacije “Dušan Silni”. Stanovništvo je bilo mučeno na najgore moguće načine. Tukli su ih čime su god stigli, stavljali im sol na rane, bušili im noge bušilicama, šišali ih bajunetama, vadili su im zube, a torture nisu bile pošteđene ni žene.

Iživljavanja, silovanja…

Uz sjećanja svjedoka i žrtava zločina knjiga donosi i autentične arhivske snimke koje svjedoče o zvjerskim zločinima velikosrpskog agresora nad mještanima Lovasa. Stanovnici Lovasa i Opatovca nisu smrtno stradavali samo u svojim okupiranim selima. U obrani Vukovara svoje živote je dalo 11 Lovaščanana dok su dvojica poginula braneći Nuštar i Slatine. A 1993., za vrijeme trajanja mandata UNPROFOR-a, u Lovasu su ubijene tri ženske osobe. Ništa hrvatsko velikosrpskom agresoru nije bilo sveto, pa čak ni crkva.

– Hrvatsko i nesrpsko stanovništvo u Lovasu i Opatovcu za vrijeme okupacije svakodnevno je bilo izvrgavano nebrojenim strahotama među kojima su bili odlazak u “čišćenje” minskoga polja u Lovasu, mučenja i ponižavanja svih vrsta kao što su nošenje bijele trake na nadlaktici i označavanje kuća bijelim platnom (to se odnosilo na Hrvate, Mađare i ostalo nesrpsko stanovništvo), potom silovanja žena, prisilan rad, logori, na koncu okrutna ubojstva koja su ljude zatjecala po kućama, garažama, podrumima, ulicama, pa čak i u grobljanskoj kapelici Sv. Florijana u Lovasu… Lovaska je župna crkva Sv. Mihaela Arkanđela 1991. godine do temelja srušena – najprije je početkom listopada granatirana, potom 10. listopada spaljena, potkraj godine minirana i na koncu potpuno uništena. Zvona su ukradena i odvezena u Srbiju. I grobljanska je kapelica Sv. Florijana bila zapaljena i devastirana, a jednako je bilo i s raspelima i križevima u okolici. Crkva Blažene Djevice Marije Sv. Krunice u Opatovcu također je devastirana i oskrnavljena, a njezina zvona skinuta i odvezena u Srbiju – bilježe svjedoci stradanja.

Srijemski mučenici

– Knjiga je objavljena povodom 20. godišnjice pokopa posmrtnih ostataka 68 Lovaščana, žrtava srpske agresije u Domovinskome ratu, piše stručna suradnica i recenzentica knjige prof. dr. sc. Milica Lukić i pojašnjava:

– Taj je, međutim, povod samo otvorio vrata priči koja razotkriva krvavu istinu o stradanjima i patnjama Hrvata, Mađara i drugoga nesrpskog stanovništva iz dvaju sela koja su sastavnicama Općine Lovas – Lovasa i Opatovca – za vrijeme Domovinskoga rata. Priča je to koja niže podatke o svim poginulima, ubijenima i nestalim stanovnicima (civilima, pripadnicima Hrvatske vojske, Hrvatske policije i Civilne zaštite) iz tih mjesta, kojih je ukupno 90, ali i o preživjelima, iako često do ruba smrti mučenima, zlostavljanima i ponižavanima te iz svojih domova protjeranima.

Strahote koje su se na području današnje Općine Lovas od jeseni 1991. zauvijek okamenile u sintagmi krvava berba grožđa rane su utkane u cijelo hrvatsko nacionalno biće – jer u Lovasu i Opatovcu nije se branilo samo domaće ognjište, samo zapadni Srijem ili istočna Slavonija već i cijela domovina Hrvatska! Te su strahote trajno izmijenile semantiku nekih pojmova na lovaskome prostoru pa su tako i berba grožda i polje djeteline u percepciji domaćega stanovništva postali sinonimima za minsko polje, pojam masovna grobnica dobio je odrednicu druga po veličini masovna grobnica u Republici Hrvatskoj, a njezino spominjanje automatizmom priziva sliku najvećega pokopa u novijoj hrvatskoj povijesti iz 1998. Semantičku su preobliku u tom kontekstu doživjeli i srijemski mučenici – za Lovaščane i Opatovčane to više nisu ranokršćanski martiri, nego njihovi roditelji, braća i sestre, sinovi i kćeri, njihovi prijatelji i susjedi… – piše dr. Lukić.

Prema njenim riječima, “ova knjiga, među ostalim, ima namjeru potaknuti konačno donošenje pravomoćne sudske presude onima koji su 1991. počinili ratni zločin nad mještanima hrvatske nacionalnosti, Mađarima i drugim nesrpskim stanovništvom na području Općine Lovas, a riječ je o pripadnicima Jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih formacija – četnika, napose pripadnicima paravojne jedinice “Dušan Silni”.

Prošlo je 27 godina od ratnih zločina, a Temidina pravda je i dalje gluha i slijepa i na Županijskome sudu u Vukovaru i na Okružnome sudu u Beogradu. Zato je na stranicama ove spomen-knjige opisan i tijek dosadašnjih suđenja za izvršene ratne zločine koji se vode na tim sudovima od 2003. i 2007. Dnevnički zapisi svjedoka vremena neumoljivi su u svojoj istini, oblikujući mozaik zla koje izrasta u bezbrojne oblike i personificira se u imena i prezimena počinitelja koja se opetovano ponavljaju iz zapisa u zapis. Ta imena nisu samo podsjetnik na strahote i bezumnost rata, već i nada u početak procesa iscjeljenja koje će za stanovnike Lovasa i Opatovca započeti onoga trenutka kada ih zemaljska pravda prepozna – zaključuje recenzentica.

A ona Božja, u koju se uzdamo i kojom se tješimo, sve nas čeka.

Dan bijelih traka– Uskoro ćemo predložiti da Hrvatski sabor proglasi 22. rujan za Dan bijelih traka, u znak sjećanja na ubijene u Tovarniku i Lovasu 1991., tijekom agresije na našu državu.

Simbolika bijelih traka dolazi od 22. rujna 1991., kada je velikosrpski agresor nakon okupacije Tovarnika i Lovasa naredio nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim plahtama, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruke.

Bio je to početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, progon, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini – navodi Antun Ivanković, pokretač inicijative,izvor-ovdje.

D.K.


Podijeli

23 KOMENTARI

  1. Počivali u miru Božjem hrvatski mučenici! A VEĆIH KUKAVICA I BIJEDNIKA OD HRVATA NEMA U GALAKSIJI, DOK ČETNICI OD ADZ-A SURAĐUJU SA ČETNICIMA PUPOVCIMA NIKAD SE NEĆE NIŠTA PROMIJENITI!!!A vaši komentari su totalno beskorisni !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

  2. Da sad čujemo komentar DORH-a,policije, sudstva,Pupavca i premijera Plenkovića i cjele vladajuće koalicije!
    Pitam ih sve kud odvode hravatsko društvo i državu.

  3. A nasa drzava zapravo nemozemo je vis eni zvati nasa jer njome vladaju cetnici i zato se ne kaznjavaju zlocinci cetnicki a izdajnici hrvatski njima su vazne samo fotelje, uzas. Buka na gospodina Penavu koji zeli samo da se privedu ubojice i zlocinci pravdi i da se kazne a lukavi cetnik Pupovac odmah to proziva progon Srba a nasi zaliveni sute. Da li se bilo koji politicar moze staviti u kozu ove majke i da li moze on da osjeti kako je to ovoj majci i jos da sretne zlocinca na slobodi koji je odveo njene sinove.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

devet − šest =