Podijeli

Među županijama u kojima je SRPSKI agresor osim uništene imovine bezočno ubijao civile nalazi se i Sisačko-moslavačka županija koja je po reciprocitetu među prvima. Podatci Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Sisačko-moslavačke županije donose statistiku da je na njihovu području bilo 54 posto okupiranoga prostora od srpskoga agresora. To je sve trajalo do vojno-redarstvene operacije »Oluja«. S toga je područja bilo protjerano oko 5000 Hrvata i 4000 ljudi drugih nacionalnosti koji nisu bili Srbi. Tada je na okupiranoj Banovini ostalo tek oko 1500 Hrvata. Tijekom okupacije 1991. brojni su mučki ubijeni, posebno civili, starci i djeca. Ubijene su i cijele obitelji s djecom…

O tim događanjima govorio je i umirovljeni pukovnik hrvatske vojske Ivica Pandža – Orkan za Hrvatski list 25. kolovoza 2011. u kojem među ostalim ističe: »Katastrofalno je da hrvatska javnost nije upoznata da su na ovome području mučki ubijena metkom u čelo mnoga djeca a da nitko za to ne mari. Darko Dvorneković imao je samo deset godina kada su ga u selu Gornje Jame ubili 1991. U tom selu ubijeno je još dvoje djece: sestre Nikolina (10 godina) i Željka Fabac (15 godina). Ubijeni su i Anamarija Grgić (5 godina) i njezin 14-godišnji brat Ivan. Tu su i dva brata Dario (4 godine) i Tomislav Jurić (2 godine) koji su ubijeni 1991. Ubijeni su i brat i sestra Alen (9 godina) i Tamara Kozbašić (13 godina), zatim Josipa Kožić (16 godina), Katica Šimanović (15 godina) i Pavao Šiftar (15 godina). Ne smijemo zaboraviti ni Zrinku Gmaz koja je imala 19 godina kada je ubijena. Ova su ubojstva šokantna. Nikolini i Željki Fabac ubijeni su otac i majka, kao i Anamariji i Ivanu Grbiću. Dariju i Tomislavu Juriću četnici su ubili oca, majku, baku, ali i cijelo selo«, govori Pandža. Ističe slučaj obitelji Kozbašić koja je cijela ubijena 1991. godine. Otac Milan bio je Hrvat, a majka Gordana srpske nacionalnosti. Za vrijeme okupacije ostali su u Petrinji, a Pandža smatra da taj slučaj pokazuje da Srbima nije smetalo da ih sve ubiju, bez obzira na to što je Gordana bila srpske nacionalnosti. Prema njegovim riječima, bezbroj je sličnih tužnih priča na području cijele županije, ali i šire.

»Poznat je slučaj Katice Šimanović. Četnici su ubili nju, njezina oca, majku i djeda, odnosno cijelo Novo Selo Glinsko, a njezin brat danas živi sam u kući. Pavla Šiftara ubili su 16. prosinca 1991, a u istom danu ubijena je još 21 osoba«, navedeno je u Hrvatskom listu. Među ubijenom je djecom i nerođeno dijete u utrobi majke koja je bila u visokoj trudnoći ubio geler i koje je spasilo život svojoj majci, piše Dr.sc. Jadranka Pavić,glas-koncila.hr .

Zaklopila je oči Zrinki

Među civilnim žrtvama rata u Sisačko-moslavačkoj županiji bila je i devetnaestogodišnja Zrinka Gmaz koja je ubijena 16. srpnja 1993. na kupalištu na lijevoj obali rijeke Kupe u Staroj Drenčini. U tom ljetnom danu skupina mladeži kupala se i sunčala jer se činilo mirno. Na drugoj strani obale bio je UNPROFOR koji je trebao nadzirati područje. No upravo iz toga područja krenuli su rafalni hitci koji su Zrinku ubili, a njezina 16-godišnjega brata Domagoja i 17-godišnjega bratića Igora Karaulu teško ranili. O tome svjedoči Zrinkina majka Đurđa Gmaz, koja je i predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Sisačko-moslavačke županije.

Zrinka Gmaz

»Naša se kuća u Staroj Drenčini nalazi nedaleko od kupališta i kada su se čuli rafali, potrčala sam prema Kupi jer su tamo bila moja djeca. Susjeda mi je pomogla u spašavanju djece. Dovezla je auto do topolika, a oko nas su fijukali metci. Stavili smo Zrinku u auto dok su nas napadači pratili rafalima. Zrinki su metci izrešetali prsa i bedra i nije davala znakove života. Imala sam osjećaj da je moj Anđelak zaspao i da će se probuditi. U autu je bio i bratić Igor koji je jaukao u bolovima. Sina Domagoja druga je susjeda odvezla u bolnicu. Držala sam u krilu Zrinkinu glavu i opipavala bilo. Njezine su me oči gledale. Na pola puta između Stare Drenčine i Odre shvatila sam da Zrinka nije živa i zaklopila sam joj oči. Umrla je na blagdan Gospe od Karmela«, iznosi majka Đurđa Gmaz svoje najbolnije iskustvo. 

Ubijena s deset metaka

Nastavljajući svjedočanstvo, brat Domagoj navodi: »Zrinka je ubijena sa 10 metaka, ja sam dobio tri metka i raznesena mi je lijeva ruka, a bratić Igor dva metka. Operacija u sisačkoj bolnici u kojoj mi je spašena ruka trajala je 11 sati. Ukupno sam imao šest teških operacija. Za pogibiju sestre doznao sam osam dana nakon operacije«, navodi Domagoj, koji je unatoč traumama u rekordnom roku završio studij informatike. Oženjen je Bojanom s kojom ima troje djece. Ona je također prolazila ratne traume. Kao devetogodišnja djevojčica iz okolice Tuzle probijala se s mamom i bratom osam dana kroz ratom zahvaćenu Bosnu do Splita.

Osvrćući se na stradanja i status civilnih žrtava rata, majka Gmaz navodi: »Svima nam je žao što nema još uvijek točnoga popisa u našoj županiji, pa tako ni na državnoj razini. Udruga je tražila od ministarstva da se napravi točan popis stradalih na razini države, no u popisu stanovništva samo je bila stavka RVI. O pravima da i ne govorim. Ranjena djeca imaju invalidninu koja ovisi o postotku oštećenja organizma. Kod zapošljavanja nemaju prednost. Govori se o stambenom zbrinjavanju stradalnika Domovinskoga rata, ali to se ne odnosi na civilne stradalnike, pa ni na ranjenu djecu i djecu poginulih civila. Velik su dio njih i djeca hrvatskih branitelja koji su u vrijeme pogibije bili razvojačeni. Roditelji koji su izgubili djecu i djeca koja su izgubila roditelje nemaju pravo na obiteljsku invalidninu. Civilni stradalnici imaju velikih problema, a društvo im nije bilo voljno pomoći jer prema starom zakonu nemaju gotovo nikakva prava.« 

Od države nisu dobili ni cvijet

»Moram reći da od države za našu poginulu djecu nismo nikada dobili ni jedan cvijet. Kao dopredsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata u tri navrata i predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Sisačko-moslavačke županije od 1995. godine, mogu reći da su našu delegaciju primali više od 30 puta predsjednici države i Vlade, ministri, pomoćnici. Složili su se da je potrebna promjena Zakona, no istodobno su govorili da nema novca. Posebno nas je zaboljelo da nas nije želio primiti ni tadašnji ministar Hebrang, koji je i napisao knjigu ‘Zločini nad civilima’, a i sam je bio stradalnik i osjetio je kako je živjeti bez otca. Među onima koji nas nisu htjeli primiti bio je i tadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović, ali i ministar Darko Milinović. Toliko o poštivanju naše žrtve! Prvi je ministar Tomo Medved rekao da nam je napravljena nepravda. Počeli smo zajedno s radnom skupinom i njegovim ministarstvom pripremati zakon za hrvatske civilne stradalnike Domovinskoga rata. Mi roditelji ubijene djece izgubili smo najvrjednije, ranjena djeca izgubila su svoje djetinjstvo, neki od njih najbliže iz obitelji, a neki cijele obitelji. Uz svu tu bol, dodatno ranjava obezvrjeđenje njihovih žrtava.«

Zid boli još više boli…
Milan Bandić maknuo je Zid boli!

»Primjera je mnogo, ali evo samo jedan: Zid boli sa Selske ceste preseljen je na Mirogoj. Obitelji su na ciglama upisale imena poginulih i nestalih. Bila su tu imena branitelja, kao i civilnih žrtava rata. Kada je Zid boli premješten na Mirogoj, došli smo mi iz udruge na to mjesto tražiti svoje, no njihovih imena nije bilo. Bila su tu napisana imena branitelja i poginulih civila koji imaju obiteljsku invalidninu te nestalih. Bili smo pretužni, slomljeni. Još jedan udarac! Imena naših najmilijih tu nije bilo iako su im imena bila ispisana na ciglama na Selskoj. Svi su oni poginuli u Domovinskom ratu. Svi su oni bili u zajedničkoj patnji i stradanju. Svi smo imali istoga neprijatelja. Na zahtjev naše udruge koja je digla glas protiv te diskriminacije naknadno su dopisana imena.«

»Govori se o stambenom zbrinjavanju stradalnika Domovinskoga rata, ali to se ne odnosi na civilne stradalnike, pa ni na ranjenu djecu i djecu poginulih civila. Velik su dio njih i djeca hrvatskih branitelja koji su u vrijeme pogibije bili razvojačeni. Roditelji koji su izgubili djecu i djeca koja su izgubila roditelje nemaju pravo na obiteljsku invalidninu. Civilni stradalnici imaju velikih problema, a društvo im nije bilo voljno pomoći jer prema starom zakonu nemaju gotovo nikakva prava. Moram reći da od države za našu poginulu djecu nismo nikada dobili ni jedan cvijet«, navodi majka Đurđa Gmaz.
Majka Đurđa Gmaz i brat Domagoj na mjestu pogibije Zrinke Gmaz

Osvrćući se na vlastitu životnu tragediju u kojoj joj je ubijena kći, kazala je: »Za zločine nad Hrvatima rijetko je tko odgovarao jer se zločinci nalaze u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Nedostupni su našemu pravosuđu. Oni koji su osumnjičeni i dovedeni pred sud odgovaraju: ‘Ne znam’, ‘Nisam čuo’, ‘Nemam pojma’, ili kod pitanja o Zrinkinu ubojstvu: ‘Čuo sam za to, ali ne znam tko je počinitelj!’« 

Hrvatska pravosudna sramota

»Nekoliko puta osobno sam bila u DORH-u da vidim dokle su stigli s istragom i tek onda su sina, nećaka i ostale svjedoke ponovno zvali za iskaz. Dosta naših stradalnika tužilo je Republiku Hrvatsku, no izgubili su sud i dobili visoke sudske troškove (od 70 tisuća kuna naviše). Na području koje je bilo pod zaštitom UN-a u Sisačko-moslavačkoj županiji ubijeno je 600 Hrvata, među kojima je i moja Zrinka. Osim toga, doznala sam da Zrinkino ubojstvo UNPROFOR uopće nije ni zabilježio. Na mjesto zločina uz MUP i HV došao je predstavnik UNPROFOR-a koji je nezainteresirano pogledao mjesto njezine pogibelji i kazao da se mora vratiti u stožer. Međutim viđen je u jednom kafiću u Sisku. Očevid na mjestu odakle su četnici pucali na djecu nije omogućen jer UNPROFOR nije osigurao prelazak istražitelja preko rijeke. Iz svega se može zaključiti da UNPROFOR nije ispunjavao ciljeve mirovne misije te je na taj način pomagao zločincima.«

Pitanje o procesuiranju tih zločina izišlo je u javnost nakon što je 2003. godine postavljeno na aktualnom satu Sisačko-moslavačke županije. Županijski državni odvjetnik u Sisku Stipe Vrdoljak tada je izvijestio da su 1996. godine podnesene prijave za provođenje istrage protiv prvookrivljenika Dragoslava Zorića, Milana i Nenada Turopoljca te Milana Kolajića. Istraga je proširena 1999. na još desetak osumnjičenika. No u izvješću je navedeno da je 2001. godine Županijsko državno odvjetništvo predložilo prekid istrage jer okrivljeni nisu dostupni državnim tijelima Republike Hrvatske te je za njima izdana tjeralica. Danas, gotovo tri desetljeća nakon tragičnih događanja, roditelji ubijene djece nisu dočekali ni jedan oblik pravde, ni sankcioniranje zločinaca, ali ni izjednačavanje žrtve njihove ubijene i ranjene djece s ostalim hrvatskim žrtvama Domovinskoga rata, piše Dr.sc. Jadranka Pavić,glas-koncila.hr ..

M.M.


Podijeli

2 KOMENTARI

Odgovori na Nikola Badžek Otkazati odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here

1 × jedan =