VIDEO Hodočašće Istrom putevima Miroslava Bušelića… Divljački je ubijen od novovjekih barbara, komunista, bezbožnika, koji sebe nazivaju naprednima i antifašistima…

Podijeli

FOTO: VICEPOSTULATURA BL. MIROSLAVA BULEŠIĆA // HODOČAŠĆE PUTEVIMA BL. MIROSLAVA BULEŠIĆA

U četvrtak 21. travnja 26 svećenika Vojnog ordinarijata, predvođeni vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom, koji je i postulator kauze za kanonizaciju bl. Bulešića, u sklopu proljetnog susreta u Odmaralištu Ministarstva unutarnjih poslova RH u Valbandonu, hodočastili su Istrom Putevima Miroslava Bulešića…

Hodočašće su započeli misnim slavljem u svetvinčentskoj župnoj crkvi u čijem se oltaru, u sarkofagu, nalaze zemni ostaci bl. Bulešića. Misno slavlje predvodio je mons. Bogdan, koji jeu homiliji istaknuo: „Stojimo u crkvi na mjestu jednog svjedoka čije svjedočanstvo je Crkva proglasila ubrajajući ga u red blaženika Katoličke Crkve Miroslava Bulešića. Mi ćemo danas upoznati lokalitete, mjesta koja su na osobit način povezana s njime. Saznati ćemo više o njegovu duhovnom profilu, o čovjeku blaženiku naših dana, našeg naroda, naše krvi, našega kraja“, rekao je mons. dr. Bogdan na početku homilije.

Nakon kratkog podsjećanja na biografiju blaženika propovjednik je naglasio da se je bl. Miroslav ozbiljno pripremao za svećeništvo, što se vidi iz njegovoga Duhovnoga dnevnika, iz brojnih zabilješki koje su pravo vrelo jednog svećeničkog identiteta, jednog kršćanskog profila mladića u kojemu ključa život, u kojemu vrije krv kao u svakom mladom čovjeku. Biskup je nadalje citirao blaženikov zapis iz Duhovnog dnevnika 23. svibnja 1943. godine, po povratku u Rim, tek nešto više od mjesec dana nakon što je u Svetvinčentu zaređen za svećenika.

„Nakon puno vremena imam mogućnost da te opet uzmem u svoje ruke, draga pisanko, da na tebi zabilježim neke misli, koje mi dušu napajaju veseljem. Svećenik sam! Zahvalan Bogu sjećam se onog trenutka kada su mi bile položene ruke na glavu te je moju dušu napunio svojom milošću Duh Sveti. Ganutim sam očima i srcem primao taj veliki dar Božji i bio sam veseo: Bog mi je dao tu milost, da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao te da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja. Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da budem posve Tvoj. Strašio sam se ipak poteškoća. Preuzvišeni biskup me je ohrabrio svojim riječima, svojom očinskom besjedom: – “Idi naprijed hrabro! Ne straši se poteškoća! Imaš sredstva da ih možeš nadjačati: Svetu Misu i Brevir.“

„Budi poslušan i ponizan, daj se sasvim Bogu i moći ćeš biti i čist i moći ćeš biti vjerni sluga Božji!” – Željno se vraćam svojom mišlju na onaj dan, na onu radost moju, moje drage majke i milog oca i braće, a i svih drugih koji su me molitvom pratili do oltara. Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno kada sam u ganuću i sa strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovorio besjede žrtvovanja: “Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja!” – Smućujem se! Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“

„Moja majka i otac i braća plakali su; a i mogli su: sin im je umirao, sam je prestajao biti njihova svojina i počeo biti svojina Božja. Biskup me je u ganuću primao, vidljivo mjesto Boga i cjelivao me je cjelovom mira u Gospodinu, veseleći se što mu je Bog dao pomoćnika u vinogradu Gospodnjem.“

„Drugi dan, 12. travnja, misio sam privatno u Juršićima: u crkvi gdje sam se rodio u Gospodinu, krstio. O blažena voda koja me je oprala, blažene ruke svećenika koje su me polile životvornom vodom. Bili su prisutni: majka i Zora [sestra], Pavić, Brumnić, Cukarić Valentin, Vinko, … Josip Cukarić.“

„Dne 13. travnja išao sam u Premanturu. Bio sam do 15. travnja. Na 18. travnja (Uličnica) ispovijedao sam djevojke u Svetvinčentu; u večer išao sam u Tinjan: čim sam došao tamo, zatvorio sam se u ispovjedaonicu! Bio sam do Uskrsa popodne. U večer sam došao doma praćen od velečasnog Brumnića, propovjednika. Sve se je pripravljalo, kitilo, plelo vijence. Malo i veliko, staro i mlado sve je radilo. Hvala vam, dragi Čabrunci; Bog vam široko naplatio, nagradio, i blagoslovio vas. U jutro 26. travnja, u 9 sati krenuli smo pješke, procesionalno u Svetvinčenat pjevajući hrvatski i talijanski i moleći. Fino je uspjelo: ljudi i žene, djeca su me čekala u dvorištu kad sam izišao iz kuće! Te propovjednik reče narodu: „Sada kreće mlada nevjesta… sada napušta svoj dom, svoju majku i svojega oca i ide na put da Bogu žrtvuje žrtvu nekrvnu i samog sebe.“

„Djevojčica me je pozdravila pjesmicom i čestitkama! Došli smo velikom procesijom do Svetvinčenta. Na početku mjesta čekale su me oblasti, lokalne vlasti. Naroda je bilo nebrojeno. Djevojčica me pozdravila i darovala mi križ u ime cijelog mjesta.“

„Na vratima crkve čekali su me dječak i djevojčica da mi dadu klas pšenice i kalež, moleći se da se svih njih sjetim kada budem na oltaru žrtvovao!“

„Govor je bio krasan: Svećenik je za Boga, za vas. Između vas je uzet, za vas je postavljen, da se za vas žrtvuje!“

„Na objedu su bili razni govori od pozvanih. Zahvalio sam se i u velikom ganuću, osobito kada sam spomenuo svoju majku i oca i braću. Kad sam se dosjetio njihovih žrtava, suze su oblile lice i nisam mogao više da progovorim. Moje suze neka im govore o mojoj sinovskoj velikoj zahvalnosti. Sve je bilo lijepo, sve utješljivo! Hvala Tebi, o Bože, i Tebi, Majko moja nebeska. Ti si bila stalno vesela kada si me vidjela na oltaru svojeg Sina… Iza toga i u tome ipak bilo je i žalosti. Neću da to sakrivam, o Bože! Trpio sam radi oca. Ali, veseo sam sada što sam trpio. Nakon toga i druge poteškoće. Činilo mi se da se moja duša, a i da sam se ja sav preobrazio, da neće više moja narav dolivati: a evo, opet puno poteškoća i velikih poteškoća. Dođe mi napast da ne vjerujem u Tvoju pomoć, moj Bože! Ali kako se nađem utučen. Daj mi puno vjere, moj Bože. Moja čistoća koji puta je u pogibli! Majko moja, Tebi izručujem taj dragulj, da mi ga Ti uvijek očuvaš. Okusio sam ipak slast duhovnog očinstva. Približio sam duše, čuo sam ih, utješio ih po Tvojoj svetoj milosti! Daj mi, Bože, puno ljubavi do svih duša. Daj da ne živim nego li za Te i za njih u velikoj ljubavi. Preporučujem Ti osobito jednu dušu, za koju sam žalostan, jer se bojim da će se pogubiti, izgubiti. Očuvaj me, Bože, od svakog grijeha u ispovijedi, daj da ne tražim ništa izvan zdravlja duše! Odstrani od mene svaku znatiželjnost! Tim kratkim mislima, tim molitvama zaključujem ovaj dio svojeg života.“

„O sveto Tijelo Isusovo, budi mi u pomoći i budi mi jakost. Sveta Krvi Isusova, operi me od svake ljage, neka se moja krv pretvori u Nju i neka tako teče po svim žilama za Boga i bližnjega! Danas imamo blagdan, mi mladomisnici, ovdje u ‘Lombardu’“, citirao je mons. dr. Bogdan, zaključivši da bi svaki komentar mogao samo  razvodniti to veliko blago, dragulj duše koja je u potpunosti živjela za Boga i koju je Bog ovjenčao palmom mučeništva.

U Svetvinčentu se hodočasnicima prigodno obratio mjesni župnik Darko Zgrablić. U nastavku su posjetili Kanfanar gdje ih je dočekao župnik Joško Listeš. Osim o Bulešićevu djelovanju u Kanfanaru, koje je napose bilo obilježeno veoma intenzivnim radom u pastoralu mladih, vlč. Listeš ih je upoznao i s likom i sudbinom bivšeg kanfanarskog župnika Marka Zelka, koji je ondje djelovao prije Bulešića. Vlč. Zelko je ubijen vješanjem u jeku II. svjetskog rata. Vojni kapelani su nastavili dalje prema Vrsaru, gdje im je domaći župnik Lino Zohil prikazao povijest mjesta i župne crkve sv. Martina. U Lanišću, mjestu pogibije bl. Bulešića, primio ih je župnik Josip Mašina. Hodočasnici su ondje izmolili Večernju, te posjetili mjesto pogibije, župnu kuću koja je nedavno uređena kao memorijalni prostor. Vojni kapelani su hodočašće završili posjetom pavlinskom samostanu i župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Sv. Petru u Šumi.

Hodočašće Putevima bl. Miroslava Bulešića, kao i cijeli proljetni susret, koordinirao je kapelan pri PU Istarskoj preč. mr. Ilija Jakovljević, koji je ujedno i vicepostulator kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, donosi IKA…

Ovako je govorio Bl. Miroslav Bulešić

“Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»”

Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu:

“A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod zanemario u vršenju svojih dužnosti, oprosti mi, i nek’ mi oproste ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! […] Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika”

Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.”

Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život:

“Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.” Protivnicima pak i progoniteljima poručuje:

“Moja osveta je – oprost”

VEZANE VIJESTI

(VIDEO) MOJA OSVETA JE OPROST! SVJEDOK VJERE – SVJEDOK KRISTOV”. Bl.Miroslav Bulešić, 100 obljetnica rođenja…

  


Podijeli