Podijeli

Velimir Đerek, najmlađe dijete Zorke rođene Tomasović i Ante Đereka iz Vinjana Gornjih, rođen je 14. kolovoza 1965. godine u Imotskom. Vrlo rano, prije sedme godine i polaska u školu, Velimir i njegove dvije starije sestre Senka i Rajka ostaju bez oca koji je preminuo pa brižna majka Zorka sama nastavlja skrb o troje djece…

Osnovnu školu Stjepana Radića do četvrtoga razreda pohađao je u područnoj školi u Vinjanima Gornjim, a više razrede osnovne škole završio je u matičnoj školi u Imotskome. Djetinjstvo i mladost Velimir je proveo u Vinjanima Gornjim pa ipak, prije završene srednje škole, odlučio je otići u Zagreb i tamo nastaviti živjeti i raditi. Vele, kako su ga od milja zvali njegovi najbliži, sam se probijao kroz život, usput upijajući i učeći, te je početak rata dočekao na poslu recepcionara u hotelu Esplanada u Zagrebu.

Oni, koji su ga poznavali, sjetit će se s ljubavlju dobrog imotskog djeteta Velimira Đereka, uvijek nasmijanoga, spremnoga na šalu i pjesmu, imitiranje Mladena Delića pri prijenosu utakmica koje i danas pamte, a posebno po nježnosti i poštovanju prema starijim osobama, donosi direktno…

Kada je u lipnju 1991. godine posljednji put bio u Imotskome, sestri Senki dao je naslutiti kako se sprema otići nekamo i da određeno vrijeme neće biti u Zagrebu te da to ne govori majci. Ipak, kada je toga 11. lipnja 1991. godine, u 11.30 sati sjeo u autobus Imotski – Zagreb, majka Zorka upitala je kćer Senku: “Jesi li vidjela kako se tamo okrenuo prema kući i kako je sve razgledao kao da se nikada neće vratiti? Imam ružan predosjećaj…”, majčino se srce nije dalo prevariti.

U rujnu se ponovno javio Senki telefonom, dao joj je broj Kluba Vukovaraca u Zagrebu gdje se može informirati o njemu te rekao kako odlazi za Vukovar. Na sestrine molbe i suze da ne ide, upite vidi li što se u Vukovaru događa, tvrdoglavo je odgovorio: “Osjećam da se Hrvatska brani u Vukovaru i idem u Vukovar. Nikome ne smiješ reći, a materi laži”.

Velimir Đerek uspio se sestri javiti dva puta iz Vukovara. Drugi put nazvao je 12. listopada 1991. godine oko 13 sati. U stanu kod sestre Senke zatekla se i majka koja je uspjela s njim kratko razgovarati, slagao joj je da je na nekome aerodromu u Zagrebu, a ona je donekle utješena prepustila slušalicu Senki kojoj je Velimir rekao da će je nazvati isti taj dan u večernjim satima.

U večernjim satima, toga istoga dana, u vrijeme dok je na drugome kraju Hrvatske njegova sestra u nemiru uzalud iščekivala bratov poziv, Velimir Đerek, imotski sin i vukovarski Sokol, poginuo je pri granatiranju Sajmišta.

Pukovnik Ivan Anđelić Doktor ispričat će o Velimirovoj hrabrosti i požrtvovnosti, osjećaju sigurnosti koju je budio kod suboraca. Upravo je Velimir, nakon pogibije Petra Kačića, preuzeo zapovijedanje obrane velikoga dijela Sajmišta. Sjećao se njihovih razgovora preko motorole i prepoznatljivoga govora kojima je hrabrio suborce, a plašio neprijatelja, neistinom koju neprijatelj nije mogao znati, ali ih je zbunjivala i često omogućavala povlačenje ili preustroj redova branitelja.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru Velimir Đerek identificiran je, a potom 23. svibnja 1998. godine pokopan u obiteljskoj grobnici u Vinjanima Gornjima. Kada je poginuo, Velimir Đerek, sin i brat, imao je samo 26 godina.

Nakon pogibije Velimira Đereka mjesto Sokola preuzet će Sinjanin Ivan Poljak

Ivan Poljak rođen je 12. prosinca 1956. godine u Sinju kao drugo od troje djece Pave rođene Balaić i Mate Poljaka. Osnovnu školu Josipa Vrdoljaka Ćiće, danas Osnovna škola Ivana Lovrića, pohađao je u Sinju gdje je završio i srednju školu, Gimnaziju Dinka Šimunovića.

Kao mladić Ivan je završio tečaj za padobranca i imao 13 skokova padobranom čime se jako ponosio. Nakon srednje škole odlazi na studij u Zagreb gdje završava upravno pravo i neko vrijeme radi u struci u nekadašnjem poduzeću Obuća u Savskoj ulici.

Poput Velimira Đereka i Ivan Poljak skrivao je od obitelji svoju namjeru da ode u Vukovar.

Brat Željko posljednji put ga je vidio 22. rujna 1991. godine kada je došao u Sinj s pošiljkom oružja, a sestra Anđela nekoliko dana kasnije, u Zagrebu, nakon što joj je rekao da ide prošetati do trga. Budući da se nije pojavljivao nekoliko dana, obitelj je čak prijavila policiji njegov nestanak da bi tek sredinom listopada, kada se javio telefonom iz Vukovara, doznala gdje se Ivan zapravo nalazi.

Dana 7. studenog 1991. godine Ivanova sestra Anđela, zabrinuta što joj se brat više ne javlja, nazvala je broj koji je Ivan ostavio i pitala za njega. Ozbiljan muški glas im je odgovorio: “Zapovjednik Sokol je poginuo”. Ne vjerujući u ono što su čuli te misleći kako se možda radi o drugome Sokolu, dobili su odgovor: “Oba su Sokola poginula”.

Ivan Poljak, Sinjski Sokol, poginuo je 6. studenoga 1991. godine zadobivši pogodak gelerom izravno u srce. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru te identifikacije obavljene 13. svibnja 1998. godine, ispraćaj Ivana Poljaka iz Vukovara bio je 16. svibnja, a 19. svibnja 1998. godine pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Sinju.

Ivana Poljaka branitelji, koji su ga poznavali, sjećaju se kao optimističnoga i hrabroga čovjeka koji niti nakon ranjavanja nije želio ostati u bolnici, nego je inzistirao da se vrati na položaj k svojim suborcima.

Doktorica Vesna Bosanac njegovim je roditeljima Mati i Pavi napisala pismo u kome je istaknula: “Ivan je bio hrabar, dobar, pošten i ponosit momak. Nakon prvoga ranjavanja govorila sam mu da ostane u bolnici, da se odmori, ali on nije htio ostaviti svoje suborce na položaju”.
Kada je poginuo, Ivan Poljak, sin i brat, imao je 35 godina.

U Sinju na predjelu Trnovača, na sportskom središtu koje nosi njihovo ime, otkriveno je spomen-obilježje sinjskim vitezovima, vukovarskim herojima Andriji Alčiću i Ivici Poljaku Sokolu povodom obilježavanja 25. godišnjice njihove pogibije…

Posebno dojmljiv govor na otkrivanju spomenika Ivanu Poljaku -Sokolu  bio je onaj legende domovinskog rata Ivana Anđelića Doka, ratnog nadimka Doktor, nadređenog zapovjednika Ivice Poljaka Sokola.

– I ovaj trenutak, kao i naša povijest povezuje me sa Sinjanima i vukovarskim herojima Ivanom i Andrijom. Moji su korijeni iz Rame, a Gospina slika donijeta je u cetinski kraj iz ramskog kraja. Sudbina je htjela da se Ramljaci i Sinjani sretnu u Vukovaru. Znali smo zašto smo u Vukovaru i gledali smo smrti u oči. Međutim, niti Ivica niti Andrija, kao ni svi mi na to se nismo obazirali, mi smo došli braniti Vukovar i Hrvatsku. Bog je tako htio da sam ja, iako tri puta ranjen, ostao na ovom, a oni su u onom drugom svijetu. Oni su dali svoj život u obrani Vukovara, tom temelju Hrvatske – kazao je Anđelić, ističući junaštvo zapovjednika 1. bojne 204 brigade Ivice Poljaka Sokola i časničkog namjesnika iste brigade Andrije Alčića.

Velimir Đerek i Ivan Poljak živjeli su u Zagrebu. Nikada se nisu sreli, obojica su dragovoljno došla u Vukovar braniti Hrvatsku. Neprijatelj nikada nije doznao za pogibije Sokolova niti da su dvojica branitelja nosila isti nadimak.

Velimire i Ivane, imotska i sinjska djeco, vukovarski sokolovi, nismo vas zaboravili.


Podijeli

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

osamnaest + jedanaest =