Podijeli

Treba ti doći trenutak da otvoriš dušu i da možeš pričati o tim teškim vremenima. E sad, ovi dani jesu takvi da nas malo uhvate sjećanja na te povijesne trenutke u životu, jer svaki branitelj Vukovara koji je ostao dolje štitio je civile i hrvatski narod i Hrvatsku, prisjeća se Viktorin Jurić Paša koji je u Vukovaru branio Sajmište

Vjerojatno je malo kome poznato da među nama u Istri žive čuveni vukovarski dragovoljci koji su u najtežim početnim trenucima rata zadržali srpsku vojnu mašineriju i promijenili tok rata. Najpoznatiji lokalnoj javnosti smireni je i koncizni, Damir Radnić koji je svojedobno bio i politički aktivan ponajviše oko ekoloških tema. Ratni je zapovjednik HOS-a Bogdanovci, pripadnik 204. vukovarske brigade i 5. gardijske brigade ”Sokolovi”, pukovnik HV-a, a kasnije je radio u Nastavnom središtu HV-a Muzil Pula. Ispričao nam je precizan kroki naših sugovornika. Sva trojica su dragovoljci HOS-a, ali ujedno članovi 204. vukovarske brigade u koju su kasnije inkorporirani.

– Ivica Jurčan je Bogdanovčan, on je bio od početka do kraja u Bogdanovcima, sve do čuvenog proboja koji se prikazao u dokumentarcu “Štafeta smrti”. Tamo je teško stradao, ostao je bez obje noge i stopostotni je invalid. Dvanaest dana i dvanaest noći bez hrane, teško ranjen bez liječničke pomoći, s vrlo malo vode uspio je preživjeti ležeći praktički na ledu. To je prst Božji, ništa drugo, kaže Radnić o njemu, pa prelazi na domaćina u čijem smo se kažunu susreli, u Stanciji Vergotini, u predgrađu Poreča.

Stigli iz Beča

– Upoznao sam ih kad su stigli kao dragovoljci u Hrvatsku iz Beča. Viktorin Jurić Paša momak od dva metara, stigao je s još njih dvoje isto tako visokih, Jurom Mijatovićem koji danas živi u Puli (ratni vojni invalid ranjen u kralježnicu na Sajmištu 2. listopada) i Željkom Kirić Reganom. Kada su stigli na naše prvo ratište na Kordunu tako visoki izgledali su kao izvanzemaljci. Regan je bio naš prvi ranjenik. Stradao je, pa nije mogao ići za Vukovar. Ni danas sebi ne može oprostiti što je bio ranjen tako rano pa nije mogao biti u Vukovaru. Sva je sreća da nije išao, jer bi prvi poginuo. Viktorin i Jure su završili u Vukovaru zajedno s našom skupinom HOS-a koja je brojala 58 pripadnika. Viktorin je ranjavan nekoliko puta, poslije Vukovara je nastavio svoj ratni put u svom kraju u Bosni i Hercegovini u okolici Tuzle (Drijenča) gdje je bio zapovjednik najveće bojne u tom kraju, bojne Pro patria. I onda je tamo, kad je sve bilo gotovo, ostao bez noge, predstavlja Radnić svoje suborce.

– I Jurić i Jurčan imaju proteze, a obojica bolje i ljepše hodaju od mene. Kad je ples u pitanju cijele sale zabavljaju, vrte plesačice, ne daju im mira… Sve su to odlični dečki. Netko bi se prepustio malodušnosti, a ova dvojica su primjer optimizma, snage, želje, volje… Jurčan je bajker u motoklubu Golubica, ima veliki motor, svira bubnjeve u Limenoj glazbi Vukovar za što trebaju i noge, a kako on to izvodi nitko živ ne zna. Viktorin godišnje pređe 40 tisuća kilometara po cijeloj Hrvatskoj i Europi, isto se pitam otkud mu volja i snaga? Vrijedan je radi, ima dvije odrasle kćeri koje završavaju studije, krasnu ženu koja je bila s njime u ratu, njegova podrška i tada i danas. I moja je žena bila dragovoljka, kao i njegova, prošli smo mnogo toga zajedno…, kaže Radnić otac šestoro djece, od kojih je jedna kćer poručnica HV.

Skrasili se u Istri

– Skrasili smo se u Istri. Jurčan je došao prvi još 1992. godine kada je bio pušten iz srpskog logora. Živio je u Puli, dok se nije moglo ući u Slavoniju, ali čim se mogao vratiti, čak i prije mirne reintegracije prvi se vratio u svoje selo Bogdanovce koje je još bilo razrušeno i minirano. Nisu mu mineri dali da bude tamo, ali on je jedva dočekao da se vrati. Ja sam u Pulu došao u listopadu 1994. godine, radio sam na Muzilu kao dozapovjednik sedam godina, tako da su sva istarska djeca tih generacija prošla kod nas. Sedam godina, četiri generacije godišnje, a po svakoj generaciji 50-60 djece iz Istre. To znači da je u sedam godina prošlo oko 1.500 mladih Istrijana. Gdje god dođem danas u neko mjesto prepoznaju me. To su odrasli uspješni mladi ljudi koji se bave raznim poslovima što je meni posebno drago, kaže Radnić dodajući da je Jurić posljednjih od njih trojice došao u Istru polovinom 1995. godine.

Viktorin Jurić se prisjeća:

– Treba ti doći trenutak da otvoriš dušu i da možeš pričati o tim vremenima. E sad, ovi dani jesu takvi da nas malo uhvate sjećanja na te povijesne trenutke u životu, jer svaki branitelj Vukovara koji je ostao dolje štitio je civile, i hrvatski narod i Hrvatsku. Jedan detalj kojeg sam se sada prisjetio… Strašno me je smetao onaj prokleti megafon iz kojeg su stalno puštali pjesme koje su se orile cijelim gradom: “Hej Slaveni”, pa poslije toga ide “Spremte se, spremte četnici”, pa onda “Drma mi se drma na šubari cveće, ubit ćemo, zaklat ćemo ko sa nama neće”, pa “Marš na Drinu”… Sve sam te proklete pjesme naučio napamet. Nakon toga bi na megafon vikali: “Predajte se, bit ćete suđeni po Ženevskoj konvenciji”. Možeš si mislit…, kaže Viktorin Jurić Paša koji je u Vukovaru branio predjel zvani Sajmište te napominje da bi cijela javnost morala znati da od 3.400 momaka HOS-a koji su branili cijelu Hrvatsku od 15. lipnja 1991. do 15. siječnja 1992. (kada je HOS integriran u Hrvatsku vojsku op.n.) na liniji na kojoj su oni bili nije počinjen nijedan ratni zločin.

Niški specijalci

Pa mi smo imali i trojicu Srba pripadnika HOS-a. Mi smo se samo borili protiv one puške koja je pucala na nas i ubijala naš narod, branili smo svoju grudu, i zato svi mi moramo biti ponosni na te naše dane ponosa i slave. Neprijatelji su u 50 dana, otkad smo došli u Vukovar, osvojili samo 50 metara. Kako su nas pobijedili? Jednostavno. U prvih dva mjeseca išli su prema nama frontalno tenkovima glavnom ulicom koja je široka od 10 do 15 metara. Propustiš nekoliko tenkova, a poanta je da tučeš zadnji tenk čime im se zatvara put. Razbijeni tenkovi i transporteri zakrčili su glavnu ulicu, pa su onda preostali njihovi tenkovi išli preko dvorišta i bašti gdje ih nismo mogli toliko dobro pogađati kroz granje. Zadnjih dana krenula je borba kuću za kuću. Prvo su nas dva sata granatirali uz napad snajpera zbog čega smo se morali povući 5 ili 10 metara u dubinu. Tada u tu kuću ulaze i osvajaju niški specijalci, a za njima dolaze “Beli orlovi”, četnici, arkanovci… No, da nije bilo niških specijalaca ne bi nikad napredovali, kaže Jurić te nastavlja.VIŠE O SVEMU/IZVOR-OVDJE

M.K.L.


Podijeli

4 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

trinaest + 11 =