Podijeli

Dana 10. studenoga 1991. godine pod agresorsku srpsko-četničku-JNA okupaciju palo je herojsko selo Bogdanovci, jedna od ključnih točaka obrane Vukovara, što je bio i uvod u konačan pad Vukovara.

Toga dana počela je čuvena ”Štafeta smrti”, proboj branitelja i civila nakon okupacije sela, kroz minsko polje, i jedan od najvećih primjera herojstva i junaštva hrvatskog vojnika u Domovinskom ratu. A tome u prilog govori i činjenica, da je od 11 hrvatskih branitelja koji su te nedjelje krenuli u proboj sa civilima, danas živo samo njih dvojica: Ivica Jurčan (pridruženi pripadnik HOS-a) i Đuro Kovačević.

Što je to bila ”štafeta smrti” i zašto takav naziv, koju posebno treba istaknuti na današnji dan?

Naprijed su išli HOS-ovci Žarko Manjkas, Ante Šarić, Zoran Antunović, Ramo Hrbatović…a iza njih civili. Kako je koji od njih redom poginuo, preživjeli bi preuzeo njegovo mjesto na čelu i tako su uspjeli izvući veću skupinu civila kroz minsko polje. Prva trojica spomenutih su poginuli, a sada pokojni Ramo je ranjen.

[Ranjeni su Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Pidžo, Ivica Jurčan i Đuro Kovačević, dok je čak 7 heroja poginulo u tom minskom polju ispod Marinaca: Stjepan Katić, Josip Knežević, Petričić Antun – Šokac, Marko Knežević, Zoran Antunović, Ante Šarić i Žarko Manjkas – Crvenkapa]

Pripadnici HOS-a Damir Radnić, Branko Smoljan, Goran Petrović, Jakov Kalauz, Marinko Lozić, Zoran Milas i Dražen Đurović uspjeli su izići u proboju iz sela, bez pogibije. Jednu veliku skupinu su činili civili i HOS-ovci Žarko Manjkas, Zoran Antunović, Ante Šarić, Tihomir Iveta Pidžo, Ramo Hrbatović i Ivica Jurčan. Tražili su put ka Nuštru, slijedeći rijeku Vuku, provlačeći se i puzajući kroz kukuruze i šumarke. Kada su se povukli ka Vuki, nailaze na minsko polje. Pogiba Žarko Manjkas Crvenkapa, a naknadno i Zoran Antunović i Ante Šarić. Život je izgubio i Josip Knežević, koji se utopio kada se ranjen htio napiti vode iz Vuke. Teško su ranjeni Tihomir Iveza Pidžo, Ramo Hrbatović, Ivica Jurčan, Đuro Kovačević. Preživjeli su ih previli koliko su mogli i nastavili put dalje, koji nažalost, završava smrću većine. Uskoro je naišla jedna skupina, koja je teško ranjene prebacila u obližnje kukuruze. Đuro Kovačević, teško ranjen je puzao nekoliko sati, da bi donio malo vode iz Vuke u šljemu. Kako su dani prolazili, a vrijeme je bilo hladno, morali su paziti da svi skupa na zaspu, da se ne smrznu, a u toj velikoj muci, sve su više mislili i na samoubojstvo. Nada u spas ipak se pojavila.

Osmi dan naišao je iz Vukovara, iz proboja, čovjek po imenu Julio, ostavio im paštetu, i poveo sa sobom koliko-toliko pokretne Hrbatovića i Kovačevića. Deveti dan nailazi u proboju Željko Đapić, policajac, koji je poveo sa sobom Ivetu put Nuštra, uz obećanje da će po najteže stradalog Ivicu Jurčana poslati pomoć. Istu je večer Jurčan čuo nekakve glasove, i dozvao ih. Bila je riječ o skupini branitelja, koji su ga uzeli sa sobom u šatorsko krilo i nosili, koristivši ga tako i kao vodiča da ne nalete na minsko polje. Potom su ga ostavili u kukuruzu i umotali, također obećavši mu da će mu poslati pomoć, i nastavili prema Nuštru. Iduća tri dana Jurčan je ležao u kukuruzima, ne imavši snage izvršiti samoubojstvo, i tako skratiti sebi teške muke. Nije više bilo ni trulog kukuruza, kojeg je jeo, da bi malo ugasio glad. I konačno, došao je i dvanaesti dan…

Jurčan je opet čuo glasove, i pozvao…

Ovaj put bila je riječ o grupi neprijateljskih vojnika, okpuatora, pripadnika JNA.

Oko njega se okupila grupa vojnika sa zločinačkom petokrakom na kapama, dakle, kako je spomenuto, pripadnika okupatorske JNA. Bez obzira na sve, sada ga je već počelo biti strah, da će ga nakon silne muke sada još i oni mučiti. Pitali su ga koliko je dugo tu, zašto ga njegovi nisu ponijeli, i slična pitanja koja on nije u tom stanju mogao ni razumjeti, a kamoli dati odgovor. Okupatorski vojnici rekli su da će mu pomoći, ako se okrene na jednu, pa na drugu stranu, da vide da nije pod njim kakva mina, pa kada mu krenu pomoći, da eksolodira i ubije njih. Teško ranjen i izmučen, Jurčan je, kad je shvatio da mu uistinu žele pomoći, napravio to što su tražili. Tada je vidio na nema više tih vojnika, pa je čak pomislio da mu sve to samo pričinilo. Oni su se, međutim, pojavili, bili su se sklonili, u slučaju kakve eksplozije, da oni ne stradaju. Stavili su ga u šatorsko krilo i odnijeli sa sobom u Marince. Tu su ga ostavili u nekakvoj šupi, gdje su bili njihovi ”specijalci”. Stavljali mu rakiju u usta i tjerali ga da pije, a njemu je u takvom izmučenom stanju boca ispala iz usta. Tada ga je jedan od njih udario nogom u lice, rekavši: ”Šta je bre, majku ti ustašku, nećeš da piješ sa nama?!” Onda je došla skupina od desetak vojnika koji su ga našli i zabranila ovima da ga udaraju, rekavši da su ga oni našli i da je on njihov, te da ga nitko ne smije dirati. Potom su ga ubacili u vojni kamion i odveli u njihov štab u Marince.

Tamo su ga ”obrađivali” tri dana, da bi ga potom prebacili u zloglasnu mučionicu ”Plavi podrum” u Petrovce. Tu je proveo neko vrijeme. Zatim je išao za Šid i Sremsku Mitrovicu, gdje provodi tri do četiri dana, onda ga prebacuju na Vojno-medicinsku akademiju (VMA) Novi Sad. Tu su bili i njihovi četnički ranjenici, koji su htjeli naše zaklati, iskopati oči žlicama i slično. Dolazili su ”arkanovci”, ”šešeljevci” i slična srpsko-četnička gamad, a jedan njihov vojni policajac, koji je čuvao naše, hodajući s rukama iza leđa u kojima je držao dva pištolja, rekao je, da im mogu raditi što hoće, ali da ih ne ubiju, jer će on tada završiti na sudu. Imao je i odobrenje da puca u svoje ukoliko oni pokušaju ubiti naše.

Poslije te muke i boravka u bolnici, i amputacije obje noge uz saniranje svih drugih ”sitnih” rana, Ivica Jurčan vratio se u siječnju 1992. ponovno u Sremsku Mitrovicu. A tamo, ljudi nisu mogli vjerovati da ga vide, da je živ, čuli su da nije preživio. Ali konačno, došao je dan slobode. Bilo je to 27. ožujka 1992. godine, razmjena zarobljenika u Nemetinu. U toj razmjeni našao se i Ivica. Ušli su u autobuse, gdje su morali staviti glavu na sjedalo ispred sebe, a ruke iza leđa.

Iz Sremske Mitrovice krenuli su oko 10 ujutro. U Nemetin su stgli oko 16-17 sati. Prolazeći kroz srpska sela, mještani tih sela, Srbi, htjeli su ih naravno ubiti, a vojnici koji su ih čuvali u autobusu rekli su da će, ako njihovi navale na autobus, oni izaći van, a ako tko od naših, ”ustaša”, pokuša bježati, da će ih sve pobiti.

Dolaskom na mjesto razmjene, Jurčanov autobus bio je peti po redu. Tada u autobus ulaze dva srpska vojnika, i govore našima da su se oni iz prvih autobusa razmijenili, a njjh vraćaju nazad, jer da Hrvatska nema dovoljno srpskih zarobljenika, pa da ih nemaju za što razmijeniti, te da će oni biti razmijenjeni tek u sljedećoj razmjeni. Naši su svi bili uplašeni – tako blizu, a tako daleko. No, malo poslije toga u autobus ulaze predstavnici Crvenog križa, da vide jesu li svi s popisa u autobusu. Namjera srpskih vojnika bila je zapravo, samo da iprovociraju naše. Poslije toga, Jurčan i naši heroji dolaze u Osijek u bolnicu, potom u Zagreb. Tako je Jurčanova kalvarija napokon završila. Tada počinje nova borba sa životom. Trebalo je ozdraviti, i krenuti dalje…u nove pobjede.

Živima u čast, mrtvima u slavu!

[Korišteni su izvori: Vojna Povijest, ”58” HOS U OBRANI VUKOVARA I BOGDANOVACA]

M.M.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 × 3 =