VIDEO Protjerano hrvatsko stanovništvo iz Iloka. “One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kraj tarabe”. Srbi kreću u pljačke kuća, imovine i svega drugog…

Grad je napustilo oko 8000 stanovnika...Industrija, poljodjelska i šumarska imovina temeljito je pljačkana i odvožena u Srbiju ili uništavana...

Podijeli

Ilok u Domovinskom ratu…Protjerano hrvatsko stanovništvo iz Iloka. Grad mora biti napušten do 17.listopada. Srbi kreću u pljačke kuća, imovine i žitarica… 

Gornja slika: Ilok, 17. listopada 1991. odlazak u progonstvo; donja lijeva slika: Ilok, 6. listopada 1991., Žene odlaze na most na razgovor s predstavnicima novosadskog korpusa JNA (pukovnikom Petrom Grahovcem); donja desna slika: Ilok, 6. listopada 1991., Žene odlaze na most na razgovor s predstavnicima novosadskog korpusa JNA (pukovnikom Petrom Grahovcem)

Velikosrpski mediji ratnu psihozu u Iloku počeli su podgrijavati još u travnju 1990., optužujući demokratski izabranu hrvatsku vlast da tobože oskvrnjujući srpske grobove “juriša na mrtve Srbe”. Evociranje slika iz NDH i propovijedanje tobožnje srpske “ugroženosti”, postaju svakodnevne političke izjave.

Protjerano hrvatsko stanovništvo iz Iloka. Grad mora biti napušten do 17.listopada. Srbi kreću u pljačke kuća, imovine i žitarica…

Ono što su Srbi po Iloku i selima činili, uglavnom su činili prema instrukcijama koja su dobivali iz Bačke Palanke, s lijeve obale Dunava. Svaki incident koji bi se dogodio, bio je “potpisan” uglavnom rukopisom istog naručitelja. “Metode koje su primjenjivali bile su svakakve”, po riječima Dragana Puškarića, “od verbalnih uvrjeda do guranja uginulih životinja u torbe zaposlenim radnicama u tvornici Itexu”. Nakon što su nadrasli, odnosno “prevazišli” vlastite metode verbalnih i inih, niskih pritisaka i objeda Hrvata, u davanju uputa domaćim Srbima Bačkoj se Palanci pridružio i Šid. Zajednički su uveli novu metodu – počeli su zveckanjem oružja.

Naoružanje kojim je raspolagala policija u ovom najistočnijem području Hrvatske bilo je više nego jadno. Skladište je bilo potpuno prazno, pa je Puškarić počeo slati zahtjev za zahtjevom, uz stalna upozoravanja da je rat posve izvjesna opcija i da treba biti pripravan na odgovor. Međutim, službeno mu je malo što bilo moguće biti dostavljeno, jer onoga što je on tražio, nije bilo.[10]

No, tek je u travnju 1991., nakon četničkog skupa u Jagodnjaku, bilo posve jasno da je rat na pomoluMilan Paroški već je tada Hrvatima dao do znanja što ih čeka: One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kraj tarabe“. Dana 8. srpnja 1991. JNA napada policijsku ophodnju MUP-a Iloka i ubija policajca Gorana Stipka, a 9. srpnja srpski teroristi napadaju Aljmaš i Ilok. Obrana se u gradu dobro organizirala za što velike zasluge među ostalima nosi i Petar Čobanković. JNA 27. srpnja granatira Ilok, u napadu je ranjeno četvoro pripadnika Zbora narodne garde. Pripadnik Tigrova Zoltan Hadrava uništava tenk JNA. Na zaravan kod Iloka 30. srpnja 1991. stiže jaka tenkovska jedinica JNA (oko 50 tenkova). Nakon toga 2. kolovoza iz Iloka i okolnih sela iseljava većina žena i djece.[11]

Nakon što je 10. listopada izvršen pokolj 25 civila (od toga tri žene) u Lovasu, Iloku je 12. listopada dan ultimatum da okupatorskoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji preda oružje.[12]

U gradu je 13. listopada održan referendum na kojem se 71 % stanovništva izjasnilo protiv predaje oružja Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a drugo je pitanje bilo jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije. Za progonstvo se izjasnilo 73 % građana umjesto za život pod okupatorskom armijom.[12]

Pod prijetnjom oružane sile JNA, u Šidu je 14. listopada 1991. potpisan Sporazum o iseljavanju lokalnog stanovništva Iloka, Šarengrada i Bapske.[13] Sporazum je potpisan između predstavnika lokalne vlasti i predstavnika JNA na temelju prethodno održanog referenduma na kojem se stanovništvo izjasnilo za odlazak u progonstvo. Dražen Budiša, član Vlade Republike Hrvatske i koordinator za kontakte s Promatračkom misijom Europske zajednice, u pismu od 15. listopada 1991. kritizira rad Promatračke misije u čijoj je prisutnosti Sporazum potpisan i time omogućeno iseljavanje 10 000 Hrvata [14] čime je omogućeno etničko čišćenje tog kraja od hrvatskog stanovništva.

Odluka “Izvršnog saveta MZ Ilok, Republika Srpska Krajina“, od 24. veljače 1992. o promjeni naziva ulica u Iloku

Dana 17. listopada u 7 sati, uz nazočnost promatrača, predano je oružje armiji, dok se je oko 8 sati počela formirati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. Posljednji iz kolone napustili su nadzorno mjesto u 17 sati i 10 minuta, a prvi iz kolone počeli su stizati u Lipovac, gdje ih je čekala hrvatska garda, oko 18 sati.[12]

Nakon što je prognanička kolona izašla iz Iloka, lice Iloka izmijenjeno je iz temelja. Ušle su postrojbe JNA u grad, a pod zaštitom JNA poslije su došle i četničke skupine domaćih Srba i najekstremnije skupine iz SrbijeBosne i Hercegovine te Hrvatske.[15]

Grad je napustilo oko 8000 stanovnika. Oni koji su odlučili ostati, njih oko 1200, šest godina živjeli su pod okupacijom. Prema riječima franjevca Marka Malovića, prijetnje tjelesnim ozljeđivanjem i smrću, privođenja na saslušanja i mučenja, u čemu su prednjačili “šešeljevci” (“beli orlovi“), bile su uobičajena pojava.[12] Mučilišta su bila podrumi milicijskih postaja, SDK i podrumi privatnih kuća. Tijekom godina okupacije, još je Hrvata napustilo ovaj kraj. Velikosrbi su 1992. protjerali 377 osoba s ovog područja, no stvarni broj protjeranih procjenjuje se na 700. Sljedeće godine protjerali su još 218 osoba.[15] Ilok su sve više napuštali i Hrvati grkokatolici. Mali je broj Hrvata ostao u iločkom kraju te 1000 Slovaka.[15] Ilok je postao mjesto koje se najviše tražilo radi naseljavanja Srba, zbog čega je preostalo nesrpsko pučanstvo stalno bilo protjerivano.[15]

Velikosrpski okupatori su po izgonu Hrvata i okupaciji mjesta odmah uspostavili svoju civilnu i milicijsku vlasti, a po poduzećima i ustanovama postavili nove rukovoditelje, a stari su ostajali samo ako su bili podobni.[15] Etničko nasilje nad ovim krajem nije stalo ni na tome. Studenoga i prosinca 1991. godine velikosrpske okupatorske vlasti dodatno mijenjaju etničku sliku na štetu Hrvata. U prazne hrvatske kuće naseljavaju Srbe, u drugom valu u njih ušla je “Milicija SAO Krajine”.[15] U mijenjanje nacionalne slike ovog kraja uključila se Vlada Srbije, kad je koncem 1991. i početkom 1992. prisilno uselila Srbe s područja središnje Hrvatske (zapadna Slavonija), zatim iz BiH i Srbije.[15]

Franjevac Marko Malović bio je jedini katolički svećenik, koji je ostao u Iloku i ujedno jedini na cijelom okupiranom području hrvatskog Podunavlja. Doživljavao je prijetnje i pokušaje fizičkoga napada. U tri navrata minirana su i vrata crkve u Iloku, a tri je puta raketiran toranj iločke crkve. Redovito je obavljao svećeničke dužnosti, služio svetu misu i obilazio vjernike. Spasio je od uništenja uz pomoć drugih jako puno vrijednih crkvenih i kulturnih predmeta kao što su: iločka knjižnica, stara vrijedna knjižnica u Šarengradu s 8000 knjiga, crkvene matične knjige, crkveno posuđe i dr.[16] O tome je napisao knjigu “Ostajemo u Iloku – Ilok u Domovinskom ratu”. U prikupljanju materijala o stradanju i mukama Iloka između 1991. i 1998. godine koristio se pismenim i usmenim iskazima Iločana, a svjedočanstva nekolicine od njih nalaze se na kraju knjige zajedno s drugim prilozima.[17]

Industrija, poljodjelska i šumarska imovina temeljito je pljačkana i odvožena u Srbiju ili uništavana.[18]

Nakon Operacije Bljesak i Oluje, Srbi koji su pred hrvatskom vojskom – unatoč pozivima dr. Franje Tuđmana da ne napuštaju svoje domove – pobjegli iz Zagore, Banovine, Like i Korduna doselili su se tada u istočnu Slavoniju, pa tako i u Ilok. Uslijedili su karakteristični četnički zulumi. Upadanje u tuđe kuće, tjeranje pravih vlasnika, uništavanja, prijetnje, provokacije, mlaćenja, ubojstva.[12]

Prve informacije da bi istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem mogli biti mirno reintegirani u hrvatski ustavnopravni sustav pater Marko Malović dobio je u rujnu 1995., prilikom posjeta britanskog veleposlanika Iloku. Dva mjeseca kasnije, 12. studenoga, potpisan je temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom SrijemuUjedinjeni narodi su svojom rezolucijom iz siječnja 1996. utvrdili da će civilne i vojne snage UNTAES-a, pod vodstvom prijelaznog upravitelja Jacquesa Paula Kleina, posao privesti kraju. U travnju 1996. Klein je uspostavio stožer u Vukovaru. U svibnju i lipnju 1996. izvršeno je razvojačenje Podunavlja, a stanovništvo je počelo uzimati hrvatske dokumente. Otvara se cestovni i riječni promet, hrvatska zastava podigla se na granici s Jugoslavijom. Trećeg prosinca 1996. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman neformalno je posjetio Ilok, što je izazvalo opću konsternaciju srpskoga stanovništva. Dana 3. siječnja 1997. minirana je crkva, no kasnije će se situacija ipak polako stabilizirati, pa će od srpnja započeti lagani povratak Iločana na svoja ognjišta. Prognani Hrvati na povratku su pronašli porušene, opljačkane i opustjele domove. Dana 15. siječnja 1998. završena je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja.

izvor-wikipedia

G.S.

VEZANE VIJESTI

POTRESNA ISTINITA SVJEDOČANSTVA: Teško ranjeni Alfred Hill je još samo prepoznao Arbanasa i rekao: “Ševa ti si” i ubrzo izdahnuo držeći ga za ruku!


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

4 + sedamnaest =