(VIDEO) Osvrt jedne nogometoholičarke…Zlatko Dalić!!! Čovjek čiju ću riječ „poniznost“ pamtiti u trenucima ohrabrenja kao riječi Ivana Pavla II. „Ne bojte se!“

I to u godini koja će se još dugo pamtiti – a nadam se još samo četiri godine dok se naši Vatreni sa Zlatkom Dalićem ne uspnu na zlatni tron...

Nemam riječi zahvalnosti za ovo. Mi smo u Rusiji igrali za sebe, svoje obitelji, za vas, za cijelu Hrvatsku, za sve Hrvate u BiH, za sve Hrvate u dijaspori i za naše branitelje, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni ove šahovnice...
Podijeli
  • 82
  • 2
  •  
  •  
  •  
    84
    Shares

Jutro poslije. Kao novogodišnje jutro, sneno od bdijenja i doživljaja koji se sliježu nakon vatrometa želja. Još noćas su se čule automobilske sirene uzbuđenja. Sve djeluje kao san ljetne noći. Završilo je svjetsko prvenstvo obasjano srebrnim blještavilom koje je cijelome svijetu pokazalo tko je i kakva je Hrvatska. (I gdje je!) Kakva je njezina nogometna momčad i kakvi su njezini ljudi.

U mojoj je kući nogomet oduvijek bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. S naglaskom na sporedna. Gledale su se velike utakmice, ali nije se puno raspravljalo, filozofiralo, klelo suce koji su nas pokrali. Jer to ipak nismo bili Mi – bili su to Oni. Tijekom ove uzbudljive pustolovine Rusijom nogomet je prešao iz trećeg u prvo lice, a ja sam postala dijelom te množine. Zato je sport oduvijek bio dijelom ovoga naroda, a evidentno je da postoje velike i male sportske nacije. Ne u onome sportskom smislu, nego u navijačkome. A te velike nacije nisu se pojavile u završnim scenama arene ovoga mundijala – ni talijanska ni njemačka, ni španjolska ni portuglaska, ni argentinska ni brazilska, a u konačnici na tronu nije bilo ni Engleske. (I to one koja vara jer ima četiri reprezentacije s kojima se natječe.) A Hrvatska je bila jedna od 13 reprezentacija koje su igrale finale (kaže Anton Samovojska, a njemu apsolutno vjerujem)! Da, zbog toga gospodina pratim sve emisije o nogometu, a zbog naših novih Vatrenih zavoljela sam nogomet. Zar sam to stvarno rekla?! (Doduše, čitala sam „Nogometnu groznicu“ svoga omiljenog NickaHornbyja, ali ni nakon toga osim Arsenala nisam mogla nabrojati preostala tri londonska kluba.)

Nikada do sada nisam pratila nogomet. (Čak sam se uspjela zainteresirati za rukomet.) Naime, nogometna utakmica predugo traje, premalo je zgoditaka, a previše statistike, komentari sudosadni, previše je povika reportera s neuspjelom realizacijom i u konačnici – sudac uvijek pokrade, a trener je kriv. I momčad uvijek ostavi srce na terenu i da 110 % od sebe. Pa, ljudi, kako je to (matematički) moguće?!Doduše, pripadam generaciji brončanih Vatrenih (iako sam godinu njihova i hrvatskoga uspjeha zapamtila tek sada) tako da bih znala nabrojati sastav Dinamove generacije sedamdeset i neke kada su bili pobjednici jesenskog dijela prvenstva (Zajec, Cico Kranjčar, Deverić, Mlinarić, Džoni Wilson… (Da, tako se piše.) Dobro, gospodin Samovojska dao bi mi visoku četvorku – bod do pet. Odakle mi ovi podaci koje ne može provjeriti ni Google?! Odrasla sam u doba kada nije bilo barbika i skupljali smo salvete, značke, marke… (Znam tko to može razumjeti, a mlađi neka se ne opterećuju jer se ne mogu uživjeti.) I lijepili smo sličice u albume, kokali se, mijenjali 3 za 1. (Neka vam objasne roditelji ako ne razumijete, a baš želite znati.) A kad smo prerasli album Životinjskog carstva i zalijepili Sandokana, na tržištu su se nudili samo „Fudbaleri i timovi“. To je moja nogometna epizoda iz najranijega djetinjstva.

Ali, ovi dani ponosa i slave nešto su sasvim drugačije! Od peglanja i kuhanja utakmice su bile te koje su mezalijepile za ekran. Svoje obaveze tempirala sam prema predstojećim terminima nastupa naših Vatrenih, a posljednja dva dana učinila sam da živim u čaroliji ponosa što sam Hrvatica. (Navijački rekviziti još uvijek su bili rezervirani samo za moga sina.) Mislila sam da je za finale mundijala dovoljno biti rasterećen s osiguranom medaljom u rukama doživljavajući da je to tek revijalni slet. (Molim da mi oproste svi ljubitelji nogometa što sam do sada živjela u ovakvome neznanju.)No, nedjeljni okršaj s Francuzima naučimo me životnu (nogometnu) lekciju – što znači biti bolji, a doživjeti poraz! (Kako je, uostalom, moguće promašiti penal? Psihološki faktor i karakter – eh, tek sada znam što to znači. Naučio me fantastični Luka Modrić!)Što pak znači imati „posjed lopte“, ostvariti „visoki pritisak“, obraniti se, pogoditi vratnicu, istrčati maraton na travi i imati realnu šansu vinuti se na nogometni Olimp! (Zar sam i to rekla? Neka mi oproste svi moji učenici što sam im branila da nogomet nazivaju umjetnošću.) I hvala gospodinu Jelčiću za ovladavanjem teorijom nogometa. (Mislila sam da čovjek izvodi neke svemirske teoreme koji ne znače ništa. Iako mi je zaleđe ostalo još uvijek enigma. I nakon ponavljanja snimke.) Da, naši su Vatreni zaista su u Moskvi ostavili srce na terenu!!! I tada sam im htjela biti i sestra i majka i zagrliti ih jer su bili moji heroji ovjenčani srebrom zlatnoga sjaja! A oni su djelovali nekako razočarano okupani moskovskom kišom. „ Čovjek nije nikad tako nesretan kao što misli, ni tako sretan kao što se nadao da će biti.“ (Seneka)

Da, imala sam čak i svoje rituale pripreme za utakmice koji su kulminirali u finalu. Muž je dobio radni zadatak da pročita sve što protivnička strana piše o nama. Ali, sudeći prema vrlo pozitivnome ozračju i tonu francuskih novina, koje su čak i iznad očekivanja izrazito afirmativno pisale o Hrvatskoj, o Hrvatima, o reprezentaciji itd., nismo mogli Francuze unaprijed okriviti za eventualni poraz. Članci su bili vrlo pozitivno intonirani s poštovanjem prema našoj repki, Daliću, hvalili su ogroman hrvatski  uspjeh i iznimnan pothvat u povijesti (ne samo hrvatskoga) nogometa. Objavili su vrlo lijep intervju s N. Karabatićem, koji je rekao kako je uvijek podijeljenih osjećaja kada igraju Francuska i Hrvatska (jer mu je otac Hrvat). Objavili su i vrlo simpatičan intervju s Ćirom Blaževićem. Ni jedna, čak ni zlobna, primjedba na račun Hrvatske (što bi se možda moglo i očekivati).Za razliku od Engleza kod Francuza ni jedne bahate riječi o tome da će sigurno pobijediti.

Vrlo skromno pišu o tome da su, doduše, favoriti, ali onda uvijek naglase sve hrvatske adute, a osobito iskustvo te silnu motivaciju i srčanost. Francuzi su podsjetili i kako je legendarni Ćiro Blažević ’98. nosio kapu pretučenoga francuskog policajca, koji je potom ozdravio, izašao iz kome i posjetio ga u Hrvatskoj. Ostali smo osupnuti time koliko je ovaj uspjeh promovirao Hrvatsku. Nikada ovoliko lijepih članaka i to ne samo o nogometu. Osim pohvalnih tonova francuskih novinara još su zanimljiviji bili komentari francuskih čitatelja koji su hvalili našu Predsjednicu, njezinu ležernost, neformalnost, njezin nacionalni i sportski zanos, a osobito ih je impresionirala skromnošću i činjenicom da je na utakmicu u Rusiju letjela čarterom zajedno sa svim navijačima. Dakle, postoje neke geste koje ljudima mnogo znače, što bi rekao Zlatko Dalić: skromnost i poniznost. Crvena nit koja se provlači kroz sve te članke jest jedinstvo, optimizam, srčanost ljudi okupljenih oko nogometa – od reprezentacije pa do običnoga naroda. Novinari, naši i strani, iskopali su i činjenicu da je Rebić cijelome svome selu otplatio sve kredite pa je i to bio predmet pozitivnih komentara. Zaista je nogometno čudo naših Vatrenih učinilo izvanredno mnogo za reafirmarciju Hrvatske.

Kad bi svi oni stoga znali s koliko sam iščekivanja nakon svake završene utakmice s nestrpljenjem čekala prve izjave igrača i našega izbornika, analizu Zabivake. (Dakako, da preispitam hoće li se mišljenje tih nogometnih Seneka preklopiti s mojim saznanjima o igri.) I tako je moje navijačko srce raslo i raslo, a jučer se na dočeku Vatrenih u Zagrebu raspuklo u milijune zvjezdica koje su zasule moje nogometne heroje iz srca sviju nas. Hvala im što su nam donijeli toliko sreće.

I onda je došlo jutro poslije i komentari u medijima. Od svih pola milijuna Hrvata okupljenih u Zagrebu koji su pola dana pozdravljali svoje heroje, od preostala četiri milijuna Hrvata prikovanih uz male ekrane (Dobro, nisu baš svi gledali utakmicu.), od baš svih razdraganih srca, svih velikana hrvatskoga sporta koji nisu nogometaši, od svakoga malog čovjeka koji je diljem Lijepe Naše zadivljeno uživao u Prazniku nogometa, zar su njemački novinari za mišljenje o dočeku Vatrenih morali upitati profesora Žarka Puhovskog? Koji je od svih trenutaka za pamćenje, od svih slika koje su obasjavale Hrvatsku, od svake suze radosnice, morao pronaći neki nevidljivi, nepostojeći eksces u masi kojim je popratio ovo veličanstveno slavlje?! Pa svečanost „Menssanaincorporesano!“ preskočila je i Dnevnik na nacionalnoj televiziji! Zar tome treba išta dodati?! Zato sam danas i ja preskočila sve portale. Eto, možda sam zato i ovo napisala – da opišem svoj san i onako cesarićevski : „I moja kaplja pomaže ga tkati“.

Psssttt… Gospodin Zlatko Dalić!!! Čovjek čiju ću riječ „poniznost“ pamtiti u trenucima ohrabrenja kao  riječi Ivana Pavla II. „Ne bojte se!. I ništa više ne treba reći. Kapa dolje, gospodine izborniče! Vi ste napravili čudo za Hrvatsku. I to u godini koja će se još dugo pamtiti – a nadam se još samo četiri godine dok se naši Vatreni sa Zlatkom Dalićem ne uspnu na zlatni tron – moj je sin upisao fakultet. Sve maturalne utakmice odigrao je maestralno prateći putanju naših Vatrenih. Zato ću pamtiti ovu generaciju jer mi je omogućila da najljepše životne uspomene vežem uz dane ponosa i slave. I to mi nijedan Grinch ne može ukrasti!

Piše / Antonia Sikavica Joler


Podijeli
  • 82
  • 2
  •  
  •  
  •  
    84
    Shares

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

sedamnaest − 15 =