VIDEO Oni su junaci Domovinskog rata: ‘Luda’ hrabrost Hrvata iz vojvođanskog Srijema u obrani Vukovara

Među njima bio je i tada 23-godišnji mladić Ivan Dujmović iz Kukujevaca, koji je progovorio o ljubavi Kukujevčana za Hrvatsku, nadnaravnoj i ludoj hrabrosti mladića iz Srijema...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Iz Kukujevaca je na samom početku rata stiglo desetak Hrvata u obranu Hrvatske, znajući da se nikada neće moći vratiti u svoj dom u vojvođanskom Srijemu, svojim majkama, očevima, braći i sestrama, riskirajući i njihove živote u Srbiji. Tu preveliku žrtvu i ludu hrabrost, kojoj se čudio čak i veliki Blago Zadro, mladi Hrvati iz Srijema dali su iz ljubavi za Hrvatsku…

Kukujevci su veliko hrvatsko selo u Srijemu, do 1918. dio Hrvatske, a bilo je poznato u Jugoslaviji po vatrenim navijačima Dinama i time trn u oku velikosrbima. Nakon 1945. ovaj dio istočnog Srijema pripao je Vojvodini, pa je tako prvi puta u povijesti postao dio Srbije. Nadaleko je poznato bilo domoljublje srijemskih Hrvata, od Zemuna, preko Surčina, Srijemske Mitrovice, Hrtkovaca, Nikinaca, pa sve do Kukujevaca iz Šida.

U obranu Vukovara i Hrvatske, pod vrlo opasnim okolnostima, riskirajući ne samo svoje, nego i živote svojih obitelji, već u lipnju 1991. godine dragovoljno je došlo deset mladića iz Srbije, iz sela Kukujevci u općini Šid. Četvorica od njih, Ivica Dujmović, Anto Matijević, Luka Gajdašić i Stjepan Gajčević – Baja, u noći 14./15. lipnja, pješice su iz Šida, tajno preko granice Srbije i Hrvatske, pa preko Bapske, došli na Opatovac, gdje su se dragovoljno prijavili u Zbor narodne garde, donosi narod.hr.

Ustroj 4bojne 3. brigade ZNG-a započeo je 15. lipnja 1991. godine u objektima vukovarskog prehrambeno-industrijskog kombinata (PIK) pokraj sela Opatovac. Može se reći da je garda s Opatovca predstavljala prvu prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova, odnosno, napredovanja JNA u Vukovaru. Jedan od zapovjednika, pukovnik Ivan Anđelić – Doktor, reći će: “Ti su dečki bili svjesni da se, i ako prežive, više nikada neće smjeti vratiti u svoje selo, pa ipak, uz sav rizik i za sebe i po svoje obitelji, ipak su došli. To im nikada ne smijemo zaboraviti“.

Među njima bio je i tada 23-godišnji mladić Ivan Dujmović iz Kukujevaca, koji je progovorio o ljubavi Kukujevčana za Hrvatsku, nadnaravnoj i ludoj hrabrosti mladića iz Srijema.

Možete li se ukratko predstaviti?

Rođen sam 16.10.1968. godine u Kukujevcima kraj Šida, vojvođanskom selu nastanjenom uglavnom Hrvatima. Tada je to bila Jugoslavija, a danas je Srbija. Osnovnu školu sam završio u Šidu, a srednju u Sremskoj Mitrovici gdje sam tekao zvanje bravara.

Kako je bilo odrastati u Vojvodini? Kada se počeo osjećati animozitet prema Hrvatima?

S godinama se taj jal između Hrvata i Srba povećavao. Kada sam imao 10-12 godina to se uopće nije vidjelo. Tek 1987-1988. počinju se dizati tenzije. Do mog sela, bilo je većinski srpsko selo Bačinci. S druge strane Kuzmin prema Mitrovici u kojem su živjeli isključivo Srbi. U Kukujevcima je prije rata živjelo 98% Hrvata. Mi smo bili obilježeni kao „ustaško selo“. Imali smo svoj nogometni klub, svoj folklor, neke ulice su nosile hrvatske nazive. Tenzije su se u početku očitovale u društvenom životu, kada bi se pojavili recimo u diskoteci počeli su s provokacijama, npr. „evo ustaša“. To je onda u nama izazivalo revolt pa smo često ulazili u tučnjave i par puta smo dobili i batina. Kada je HDZ pobijedio na prvi izborima u Hrvatskoj mi smo cijelo selo oblijepili plakatima HDZ-a s likom Franje Tuđmana. Bila je to euforija. Čak su nas milicajci ispitivali nakon toga no nisu imali dokaze tko je to napravio pa su nas pustili. Kada se 16.10.1990. u Zagrebu otvarao Trg bana Jelačića mi smo organizirali autobus i pun autobus iz našeg sela je otišao u Zagreb. Mi to nismo niti skrivali. Gdje god smo igrali nogomet znalo se tko smo, naš klub je bio jedini NK, ostali su bili FK. I ja sam igrao za taj klub “Fruškogorac Kukujevci“ i gdje god bi se pojavili uvijek ista priča – stigli ustaše.

Kada ste odlučili otići u Hrvatsku i uključiti u Domovinski rat?

Moja supruga je rodom iz Bapske kraj Iloka. Mi smo ondje izlazili van i tako smo cijelo vrijeme bili uključeni u zbivanja. Ja sam se čak 1990. poštom prijavio u Vinkovce za prve redarstvenike no dobio sam odbijenicu da ne mogu ići u MUP jer sam prijavljen u Srbiji. Kada se osnivala garda, moja tri prijatelja i ja odlučili smo se prijaviti i tako smo učinili. U večernjim satima 14. lipnja 1991. nas četvorica prijatelja smo otišli u Hrvatsku, a već idućeg dana na Opatovcu je osnovana 4. „Opatovačka“ bojna 3. gardijske brigade  Zbora narodne garde u čiji smo sastav ušli. Osim mene, to su bili Luka GajdašićAnto Matijević, obojica živi i pokojni Stjepan Gajčević Baja koji je nestao tijekom napada na Sajmište 14. rujna 1991. godine. Nakon mirne reintegracije je pronađen. Naknadno nam se pridružio iz Kukujevaca Petar Živanović „Deda“. On je došao na Petrovo. Naime, u Kukujevcima je za svoj rođendan izvjesio hrvatsku zastavu, nastali su problemi i pobjegao je u Bapsku kod mog punca te mu pojasnio što se dogodilo i izrazi je želju da nam se pridruži. Bio je izvrstan matematičar te je čuda izvodio s minobacačima. Minobacačlija broj 1. Zarobljen je na Mitnici kada se obrana predala te je bio devet mjeseci u logorima. Kada se vratio, priključio se 10. domobranskoj pukovniji. Moram spomenuti da je i kasnije dolazilo ljudi iz Kukujevaca braniti Vukovar, recimo Nikola Matijević, od spomenutog Ante brat, koji je koncem kolovoza 1991. poginuo u Borovu Naselju, donosi narod.hr..

Koji motiv je bio ono što je presudilo da se uključite u hrvatsku gardu?

Jedan od razloga je bio taj što se vidjelo da će biti rata. Znali smo da ćemo morati u rat. Ja koji sam bio u Srbiji, odslužio bivšu JNA, znao sam da će me kad-tad mobilizirati. Bili smo sigurni da njihovu odoru nećemo obući, mi smo bili veliki Hrvati. Bile su onda dvije opcije, ili za Njemačku ili u Hrvatsku u gardu i mi smo se odlučili za taj korak. Moja obitelj uopće nije znala da ću otići, jedino sam ženi rekao da odlazim. Nju sam prebacio u Bapsku, bila je trudna, a ja sam otišao na Opatovac kraj Vukovara. Nas Kukujevčane prihvatili su kao braću. Zanimljivo moj ratni nadimak bio je „Srbin“ jer sam govorio ekavicom. Primjerice, dok su svi pili kavu, ja sam pio “kafu”.

Kako je izgledao početak ratnog puta te postrojbe?

Na početku nam je zapovjednik bio Stipan Radaš. Krajem šestog mjeseca došla je, ako se ne varam, bojna „Zrinski. Oni su predvođeni Antom Rosom i Miljenkom Filipovićem vodili nama 2-3 tjedna obuku. Od tjelesne pripreme do oružja. Kasnije branili Borovo Naselje te smo išli pomagati domaćim stanovnicima po cijeloj općini Vukovar. Ja sam recimo išao u Svinjarevce s grupom gardista. To je jedno selo susjedno od Negoslavaca. U to vrijeme su zrakoplovi JNA raketirali Opatovac. Naime njihova štampa beogradska, Politika, Nin i slični, pisali su kako se na opatovačkoj pustari okupilo ustaša iz inozemstva, iz Kanade, Australije, da je stigla Crna legija. Mi smo to i čitali i smijali se njihovoj propagandi.

Kada je u kolovozu počela bitka za Vukovar sudjelovali ste u najtežim borbama za Borovo Naselje. Nekoliko ste puta gledali smrti u oči. Tako ste 4. listopada 1991. i ranjeni, a 19. listopada izašli ste iz opkoljenog grada konvojem „Liječnici bez granica“. Postoji i anegdota iz Vašeg ratnog puta koja se veže uz posjet Srbiji za vrijeme borbi za Vukovar. O čemu se radi?

Kada sam čuo da su u Kukujevcima moj brat i njegovi prijatelji dobili batina ja sam odlučio otići doma da vidim što se dogodilo i da pomognem dečkima. Bila je to ludost. Otišao sam do Blage Zadre koji mi je bio nadređeni na Trpinjskoj i rekao sam mu da idem vidjeti tamo što se dogodilo kada ne budem na smjeni. Blago mi je samo rekao – Ti si lud. Kako ćeš tamo doći? Rekao sam  mu da ništa ne brine i da ću se ja snaći.

Otišao sam u Tovarnik i električnim vlakom koji je povezivao Šid i Tovarnik otišao u Srbiju. Došao sam do Kukujevaca i ušao u prvu kuću do željezničke stanice gdje mi je živio prijatelj. Nazvao sam doma mamu i ispitivao sam je što ima, nisam joj rekao da sam u selu. Pitao sam gdje je brat, gdje je tata i spustim slušalicu. Nakon tri minute pojavio sam joj se pred očima, mama je skoro u nesvijest pala. Kada su me pitali što radim ondje rekao sam ima da sam došao jer sam čuo da su Baja i Tiho dobili batine i ako žele da ih povedem u gardu. Brat je rekao da će se izvući preko Mađarske kada dobije zaostale plaće, a Milana Vrdoljaka zvanog Baja skrivali su u štali s konjima jer su Srbi mislili da su ga ubili. Pretukli su ga i bacili u kanal. Kada su mu rekli da sam došao po njega iz Vukovara zahvalio se, ali da neće ići.

Istu večer sam se oko pola 11 zaputio iz Kukujevaca u Šid radničkim vlakom. Imao sam plan privući se prema uljari i dohvatiti se polja i lagano se provlačiti do Hrvatske. Međutim u Šidu su me na stanici čekali. Imali su informaciju da sam stigao. Trojica milicajaca su me privela u stanicu milicije. Kada su mi povadili stvari iz džepova vidjeli su cigarete „160“, odmah je uslijedila reakcija – „Opa „Stoša“ se puši, da nisi možda u Vukovaru to nabavio?“ Kako je granica bila zatvorena u Srbiji nisi mogao kupiti te cigarete. Smislio sam priču kako mi je idućeg dana prvi radni dan u uljari i da sam došao spavati kod brata. No sve su znali. Jedan mi je rekao – „Pričaj ti to Bogu svom, znamo i di si i šta si, a znamo i kud si krenuo.“ Pravio sam se blesav iako su spominjali gardu, opatovačku pustaru i Borovo Naselje. U jednom trenutku ostavili su me samog i nakon 2-3 minute sam zaključio da je najpametnije probati pobjeći.

Kada sam vidio da nema nikog na hodniku izišao sam iz stanice. Krenuo sam prema kolodvoru, a uskoro sam čuo dernjavu i pucanje u zrak. Nisu se nadali da ću ja pobjeći. Uhvatio sam jedini vlak koji je prometovao između Srbije i Hrvatske, vlak za Zurich. Nisam stajao na stanici već s druge strane i nikako nisam mogao otvoriti niti jedna vrata. Na koncu, kada je vlak već krenuo, uspio sam.

Kada sam vidio da smo u Hrvatskoj i da već lagano ulazimo u Tovarnik uhvatio sam ručnu kočnicu. Počela je škripa kočnica, dernjava, a ja sam otvorio vrata i iskočio u mrak.Na moju nesreću skočio sam u šipražje koje nisam vidio. Sav sam se izgrebao po očima, po svuda. U blizini je bio punkt policije iz Varaždina. Oni su u panici otvorili vatru po kukuruzima u koje sam se sakrio. Panika je zavladala čujem i u vlaku. Nije mi bilo svejedno. I tako sam od oko 1 u noći do pola 6, 6 ujutro bio skriven u kukuruzima. Kada je počelo svitati došuljao sam se do punkta naših snaga. Oni su kartali belu. Kada su me vidjeli samo su se uhvatili za automate. Reko, ljudi skoro ste me ubili noćas. Otpravnik vlakova, Slavko Grubišić iz Tovarnika taman je išao iz smjene i gleda me u čudu. Pitao me zar nisam ja jučer navečer otišao za Srbiju, a kada sam mu pojasnio da jesam i da sam se vratio, shvatio je da sam ja zaustavio onaj vlak. Policajci su zvali načelnika Policijske postaje u Tovarniku i morao sam dati iskaz da sam zaustavio vlak kako bi oni opravdali to da su pucali. Zapovjednik me odveo u Tovarnik na pivo i u Vukovar odnosno u Borovo Naselje.

Kada me „isporučio“ Bagi Zadri rekao je – „Evo vraćam ti ovog komada budale“. Blago Zadro je ostao zbunjen i pitao ga je kako to misli. Kada mu je ovaj rekao da sam što sam napravio i da su se policajci u Tovarniku prepali da ih napadaju četnici iz Srbije, Blago me pogledao i pitao jesam li stvarno bio u Srbiji na što sam mu rekao da sam najavio svoj odlazak. On je odgovorio nešto u stilu „Vidio sam svakakvih komada budale, ali ovakvog komada budale u životu nisam vidio.“

Bila je to mladost-ludost.

*U spomen na vojvođanske Hrvate koji su došli u obranu voljene Hrvatske, velikim dijelom pripadnike 1, 2 i 3. brigade Zbora Narodne Garde.

G.S.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

9 + 2 =