VIDEO Među imena besmrtnih heroja Vukovara upisano je i ono Sinjanina Ivice Poljaka zvanog Sokol, zapovjednika 1. bojne 204. vukovarske brigade!

Dana 7. studenog 1991. godine Ivanova sestra Anđela, zabrinuta što joj se brat više ne javlja, nazvala je broj koji je Ivan ostavio i pitala za njega. Ozbiljan muški glas im je odgovorio: “Zapovjednik Sokol je poginuo”...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Među imena besmrtnih heroja Vukovara upisano je i ono Sinjanina Ivice Poljaka zvanog Sokol, zapovjednika 1. bojne 204. vukovarske brigade…
Ivan Poljak-Sokol rođen je 12. prosinca 1956. godine u Sinju kao drugo od troje djece Pave rođene Balaić i Mate Poljaka. Osnovnu školu Josipa Vrdoljaka Ćiće, danas Osnovna škola Ivana Lovrića, pohađao je u Sinju gdje je završio i srednju školu, Gimnaziju Dinka Šimunovića.
Kao mladić Ivan je završio tečaj za padobranca i imao 13 skokova padobranom čime se jako ponosio. Nakon srednje škole odlazi na studij u Zagreb gdje završava upravno pravo i neko vrijeme radi u struci u nekadašnjem poduzeću Obuća u Savskoj ulici.
Brat Željko posljednji put ga je vidio 22. rujna 1991. godine kada je došao u Sinj s pošiljkom oružja, a sestra Anđela nekoliko dana kasnije, u Zagrebu, nakon što joj je rekao da ide prošetati do trga. Budući da se nije pojavljivao nekoliko dana, obitelj je čak prijavila policiji njegov nestanak da bi tek sredinom listopada, kada se javio telefonom iz Vukovara, doznala gdje se Ivan zapravo nalazi.
Ivan Poljak je poginuo 6. studenoga 1991. u zapovjedništvu svoje postrojbe na legendarnom Sajmištu od gelera zločinačke granate. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru te identifikacije obavljene 13. svibnja 1998. godine, ispraćaj Ivana Poljaka iz Vukovara bio je 16. svibnja, a 19. svibnja 1998. godine pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Sinju.
Ivana Poljaka branitelji, koji su ga poznavali, sjećaju se kao optimističnoga i hrabroga čovjeka koji niti nakon ranjavanja nije želio ostati u bolnici, nego je inzistirao da se vrati na položaj k svojim suborcima.
Doktorica Vesna Bosanac njegovim je roditeljima Mati i Pavi napisala pismo u kome je istaknula: “Ivan je bio hrabar, dobar, pošten i ponosit momak. Nakon prvoga ranjavanja govorila sam mu da ostane u bolnici, da se odmori, ali on nije htio ostaviti svoje suborce na položaju”.
Kada je poginuo, Ivan Poljak, sin i brat, imao je 35 godina.

Ivan Poljak skrivao je od obitelji svoju namjeru da ode u Vukovar.

Brat Željko posljednji put ga je vidio 22. rujna 1991. godine kada je došao u Sinj s pošiljkom oružja, a sestra Anđela nekoliko dana kasnije, u Zagrebu, nakon što joj je rekao da ide prošetati do trga. Budući da se nije pojavljivao nekoliko dana, obitelj je čak prijavila policiji njegov nestanak da bi tek sredinom listopada, kada se javio telefonom iz Vukovara, doznala gdje se Ivan zapravo nalazi.

Dana 7. studenog 1991. godine Ivanova sestra Anđela, zabrinuta što joj se brat više ne javlja, nazvala je broj koji je Ivan ostavio i pitala za njega. Ozbiljan muški glas im je odgovorio: “Zapovjednik Sokol je poginuo”. Ne vjerujući u ono što su čuli te misleći kako se možda radi o drugome Sokolu, dobili su odgovor: “Oba su Sokola poginula”.

Ivan Poljak, Sinjski Sokol, poginuo je 6. studenoga 1991. godine zadobivši pogodak gelerom izravno u srce. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru te identifikacije obavljene 13. svibnja 1998. godine, ispraćaj Ivana Poljaka iz Vukovara bio je 16. svibnja, a 19. svibnja 1998. godine pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Sinju.

Ivana Poljaka branitelji, koji su ga poznavali, sjećaju se kao optimističnoga i hrabroga čovjeka koji niti nakon ranjavanja nije želio ostati u bolnici, nego je inzistirao da se vrati na položaj k svojim suborcima.

Doktorica Vesna Bosanac njegovim je roditeljima Mati i Pavi napisala pismo u kome je istaknula: “Ivan je bio hrabar, dobar, pošten i ponosit momak. Nakon prvoga ranjavanja govorila sam mu da ostane u bolnici, da se odmori, ali on nije htio ostaviti svoje suborce na položaju”.
Kada je poginuo, Ivan Poljak, sin i brat, imao je 35 godina.

U Sinju na predjelu Trnovača, na sportskom središtu koje nosi njihovo ime, otkriveno je spomen-obilježje sinjskim vitezovima, vukovarskim herojima Andriji Alčiću i Ivici Poljaku Sokolu povodom obilježavanja 25. godišnjice njihove pogibije…

Posebno dojmljiv govor na otkrivanju spomenika Ivanu Poljaku -Sokolu  bio je onaj legende domovinskog rata Ivana Anđelića Doka, ratnog nadimka Doktor, nadređenog zapovjednika Ivice Poljaka Sokola.

– I ovaj trenutak, kao i naša povijest povezuje me sa Sinjanima i vukovarskim herojima Ivanom i Andrijom. Moji su korijeni iz Rame, a Gospina slika donijeta je u cetinski kraj iz ramskog kraja. Sudbina je htjela da se Ramljaci i Sinjani sretnu u Vukovaru. Znali smo zašto smo u Vukovaru i gledali smo smrti u oči. Međutim, niti Ivica niti Andrija, kao ni svi mi na to se nismo obazirali, mi smo došli braniti Vukovar i Hrvatsku. Bog je tako htio da sam ja, iako tri puta ranjen, ostao na ovom, a oni su u onom drugom svijetu. Oni su dali svoj život u obrani Vukovara, tom temelju Hrvatske – kazao je Anđelić, ističući junaštvo zapovjednika 1. bojne 204 brigade Ivice Poljaka Sokola i časničkog namjesnika iste brigade Andrije Alčića.

Ovako o Ivanu Poljaku -Sokolu govori vukovarski heroj Ivan dok Anđelić

– Sjetio sam se da imam Sinjanina Poljaka, ljudinu. Istina, 20-30 ljudi su u tom trenutku po zaslugama trebali biti prije njega zapovjednici, ali on je jedini bio Dalmatinac, s tim naglaskom koji mi je trebao. Rekao sam mu: ‘Ivane, sad si ti Sokol!’ Sve mu je bilo jasno, ništa mu nisam trebao objašnjavati. On je prvih 5-6 dana imao samo zadatak glumiti Sokola i njegovo ‘Lipi moj doture’. Ali dogodila se preobrazba u njemu, ta ga je obaveza promijenila! Nije više bio obazrivi vojnik od prije, glumeći Sokola se pretvorio u zvijer! Preuzeo je cijelo Sajmište, cijelu crtu obrane je držao, gdje je na kraju i poginuo.

M.M.



Vezane vijesti;

LEGENDARNI ZAPOVJEDNIK PRIČA O ĐEREKU Sokolovih 600 Imoćana se borilo u Vukovaru do samog pada grada, iako je jedini momak iz Imotskog poginuo danima prije


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

devetnaest − jedan =