(FOTO- VIDEO) “Izdrži prijatelju,stižem”…Pogledajte dokumentarac o junaku Domovinskog rata Damiru Tomljanoviću Gavranu…

Na obljetnicu njegove smrti u njegovu čast, na prijedlog Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata 2007. godine u Zagrebu ulica Bundek preimenovana je u Ulicu Damira Tomljanovića Gavrana...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Damir Tomljanović Gavran – “izdrži stižem prijatelju”…

Bio je zapovjednik postrojbe Tigrova za vrijeme Domovinskog rata…

Dragovoljno je u kolovozu 1990. pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje pored Zagreba. Ratovao je na svim ratištima , bio je prekaljeni ratnik i zapovjednik. Sa suborcima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu u odbijanju agresorskih srpskih neprijateljskih napada, često u nemogućim vremenskim uvjetima.

Prilikom nadzora svojih položaja Damir Tomljanović – Gavran poginuo je 17. veljače 1994. na obroncima Velebita, od neprijateljskog snajpera i zadobivene rane u glavu.[1] Nositelj je brojnih odlikovanja: Spomenica domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Red kneza Domagoja, spomenicom Prvi hrvatski redarstvenik. Dana 17. travnja 1994. u vojarni Šepurine kod Zadra osnovano je Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva Pukovnik Damir Tomljanović Gavran.

Na obljetnicu njegove smrti u njegovu čast, na prijedlog Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata 2007. godine u Zagrebu ulica Bundek preimenovana je u Ulicu Damira Tomljanovića Gavrana.

Dana 18. travnja 1999. u čast Damira Tomljanovića – Gavrana blagoslovljena je kapelica Blaženog Alojzija Stepinca (ispod kote 856) na Velebitu.

Kapelica se nalazi na potezu Majstorske ceste od Malog Alana do Tulovih greda gdje se nalaze mnogobrojna (51) spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata…Prigodom Dana hrvatskih mučenika 2010. godine, organiziranim šestodnevnim hodočašćem krenulo se iz Krivog Puta prema Senju, na Karlobag, Starigrad-Paklenica, Modrič, pa prijelaz preko Velebita i mjesta pogibije Damira Tomljanovića – Gavrana na Sveti Rok i do Crkve Hrvatskih mučenika na Udbini. Cijela dionica bila je duga oko 200 km.



Damir Tomljanović Gavran – istinski junak obrambenog Domovinskog rata 

”Svaki dan bio je među vojnicima pa tako i taj zadnji dan. Nije bio samo najveći u Tigrovima, Tigrove je prerastao davno. Njegove su se zapovijedi izvršavale bez pogovora baš zato što je uvijek išao prvi…,” govore Gavranovi suborci, prisjećajući se ratnih dana provedenih s ovim iznimnim čovjekom i zapovjednikom kao i onog kobnog 17. veljače kad se s položaja na Tulovim gredama Tigar 55 više nije odazvao na motorolu…

”Stižem, prijatelju,” bila je uzrečica po kojoj su ga pamtili njegovi suborci, a upravo ona je i odražavala pravi karakter junaka Domovinskog rata, Damira Tomljanovića Gavrana – bio je prijatelj svima i za svoje je ljude, svoje vojnike bio spreman učiniti sve. Iako je obnašao dužnost zapovjednika, neumorno je svakodnevno bio među svojim vojnicima pa tako i onog dana kad je kao zapovjednik 2. bojne gardijske brigade Tigrovi i zapovjednik Sektora Zadar izgubio život na obroncima ”svog“ Velebita. Od njegove pogibije, 17. veljače 1994., prošlo je već 25 godina, no sjećanja na herojska djela tog legendarnog pripadnika Tigrova nisu zaboravljena. Kako pričaju Tomljanovićevi suborci, iz rodnog Krivog Puta u Domovinski rat kao dragovoljac uključio se od samih početaka ušavši u Jedinicu za posebne namjene Rakitje. Iako nije imao formalno vojno znanje, vrlo se brzo istaknuo u borbama, a sa svojim Tigrovima prošao je bojišta od istočne i zapadne Slavonije, Banovine i Korduna do krajnjeg juga Hrvatske.

Bojnik Vinko Paulić uz Gavrana se borio gotovo od samih početaka, kad se 1991. ustrojavala 4. bojna 1. gardijske brigade. ”Ta je bojna dobila kodno ime Gavran pa je tako i Tomljanović dobio nadimak – bio je visok, crn, s Velebita, po izgledu mu je nadimak pristajao. Damir je ubrzo preuzeo zapovijedanje 2. satnije, a ja prve. Prvi zajednički teren bio je Hrvatska Kostajnica i to u međuprostoru dok je četnici nisu još do kraja zauzeli. Brigada je dobila zapovijed da je zauzme i da ondje rasporedi svoje snage. U Hrvatskoj Kostajnici Damir se pokazao, tu sam vidio da je on pravi prijatelj, pravi čovjek na kojeg se uvijek možeš osloniti i uvijek možeš na njega računati bez obzira na to kakva situacija bila. On je uvijek bio taj koji će pomoći i sudjelovati u rješavanju problema. Bilo smo mladi, imali smo srce i dušu i jedan jedini cilj – očuvati našu Hrvatsku i dati sve od sebe da je oslobodimo,” prisjeća se bojnik Paulić.

Dolaskom u Hrvatsku Kostajnicu Tomljanović dobiva zadaću zauzeti brdo Djed koje je strateški bilo iznimno važno područje. Kad je trebalo ići u izviđanje, govori Paulić, Gavran je bio prvi. ”U izviđanja nismo nikad slali gardiste, vojnike, nego smo išli mi, zapovjednici, što je bila velika razlika u odnosu na vojnu taktiku i nekakva strateška razmišljanja. Smatrali smo da imamo više iskustva nego gardisti, da smo prošli više toga jer je za većinu njih to bio ipak prvi ratni sukob. Mi smo ih ostavljali na položajima i tako ih uvodili u to što treba raditi,” kaže Paulić. Uz Gavrana su na području Hrvatske Kostajnice često na terenu bili i snimatelji HRT-a Gordan Lederer i Dražen Šimić, a jedno takvo izviđanje bilo je kobno za snimatelja Lederera. Naime, 10. kolovoza 1991. na brdu Čukur uočena je barikada i Lederer je s jednim gardistom otišao do nje kako bi je snimio. Međutim, otišli su dalje od tog položaja te su ih otkrili neprijateljski vojnici. Počela je pucnjava, oni su se krenuli povlačiti, no na njih je otvorena vatra s druge strane terena.

”Pretrčavali su čistinu na kojoj je bila pokošena trava, bili su kao na dlanu. U tom pokušaju da se spasi, Lederer je nastradao. Kad sam Gavrana pozvao i rekao mu da je Lederer ranjen, on je u kratkom roku pozvao pojačanja. Došli su Gavranovi, Kosovi i specijalna policija iz Kutine. Mi smo prvi došli do njega, previli ga, ubrzo je došla hitna i bolničari, no on je bio klonuo. Nažalost, preminuo je na putu do Zagreba jer general JNA Andrija Rašeta nije dopustio da ga se prebaci helikopterom do bolnice,” kaže Gavranov suborac. Premda su gardisti na terenu učinili sve da snimatelj preživi, Ledererove ozljede bile su preteške. Pogibija HRT-ova snimatelja Gavrana je, prema riječima njegovih suboraca, iznimno pogodila jer ga je poveo sa sobom na teren, a nije ga živog vratio. Otad je izbjegavao novinare i kamere, i snimke na kojima je ovaj legendarni Tigar iznimno su rijetke. Bio je, kažu, samozatajan, no istinski junak.

”Bio je na prvom mjestu čovjek i imao je osjećaj za svoje ljude. Nitko se nije morao brinuti da će ga on negdje zaboraviti ili ostaviti. Cijenio je ljude jer je znao da je bez svojih gardista i on nitko i ništa. Sve je pokazivao svojim primjerom – kako se treba ponašati u određenim situacijama i kako treba držati do ljudi i to je tražio od nižih podređenih zapovjednika. S podređenima je funkcionirao jako dobro. Ono čega se većina nas držala jest da svojim primjerom moraš pokazati svima kakvi trebaju biti i što trebaju raditi. Ako ćeš ti krenuti loše, neće te nitko cijeniti niti s tobom ići nekamo. Za Damira su svi išli kamo je trebalo jer su znali da će o njima voditi brigu te da će se skrbiti da vojnici imaju sve što treba. Smatrao je da za gardiste mora biti svega, a za sebe je govorio da za njega nije bitno. Bez dobre suradnje i bez prijateljstva, osobito u tim teškim danima, ništa ne ide kako treba,” smatra Paulić.

Nakon Hrvatske Kostajnice Gavran odlazi na zapadnoslavonsko ratište. Situacija se na području Novske zaoštrila, napadi su se zaredali, a prva se crta jedva održavala. Krajem listopada, prisjeća se Paulić, dolazi zapovijed za povlačenjem iz Novske prema Lipovljanima i Gavranovi se ljudi također povlače. Međutim, u jednom grmlju nalaze ostavljene tenkove i Gavran među svojim gardistima oformljava tenkovsku ekipu te zaustavlja napad pobunjenih Srba. ”Da nije bilo Gavrana, da nije osposobio te tenkove, Novska ne bi izdržala. Samo zahvaljujući njemu, Novska nije pala,” smatra bojnik Paulić. Borbe na tom dijelu bojišta vodile su se do iznemoglosti, a ubrzo nakon potpisivanja Sarajevskog primirja, početkom 1992., Gavran odlazi u Zagreb i priprema se za Južno bojište. Početkom travnja 1992. godine 4. bojna odlazi na prvu crtu bojišta, na masiv Rujnica. Neprijatelj je bio na višoj nadmorskoj visini i napadi su bili gotovo svakodnevni.

”Znalo se dogoditi da u jednom danu bude više pješačkih napada. Dio naših gardista to nije mogao izdržati i samo zahvaljujući Gavranu, koji je svakodnevno obilazio vojnike, oni su ostali. Kad su ljudi vidjeli da su s njima i njihovi zapovjednici na prvoj crti, više su bili motivirani,” zaključuje Paulić. S Gavranom na Južnom bojištu ostaje do sredine kolovoza kad se 1. brigada vraća u Zagreb i njihovi se ratni putovi tad razilaze.

Iako su se na početku rata na bojištima uglavnom mimoilazili, dragovoljac Domovinskog rata i bivši pripadnik Tigrova Darko Katuša s Gavranom je intenzivno ratovao od kraja 1992. kad Gavran postaje zapovjednik 2. bojne. ”Njega je vojska izabrala za zapovjednika, nije ga nitko postavio. Izabran je jer je svaki dan bio među vojnicima pa tako i taj zadnji dan – opet je bio prvi iako je obnašao visoku dužnost, tad je bio zapovjednik Sektora. Imao je tad razne postrojbe pod svojim zapovjedništvom. Iako je bio Tigar, nije radio razliku. Svaki dan je neumorno dolazio među vojsku što je bilo jako važno, a posebno zbog toga što je Velebit specifičan. Vladali su teški uvjeti, bila je zima, puhala je bura, padao snijeg… Da bi zadržao moral, bio je stalno među vojskom i tako je bilo od prvog dana. Njegove su se zapovijedi izvršavale bez pogovora baš zato što je uvijek išao prvi, nitko ga nije mogao odbiti jer je išao prvi,” opisuje Katuša Gavrana.

Prisjetio se i kako je u iznimno teškim vremenskim uvjetima krenuo osvajati Tulove grede. ”Na Tulove grede odlazi jedan vod, a on je kao zapovjednik Sektora išao s tim jednim vodom. To sve govori o njemu. On jednostavno nije mogao biti u zapovjedništvu i čekati,” kaže Katuša. Na Tulovim gredama, na ”svom“ Velebitu, među svojim ljudima Gavran je izgubio život. U tom je trenutku s njim bio i Katuša kojem i danas, 25 godina poslije, krenu suze kad se prisjeti pogibije svojeg suborca Gavrana.

”Imali smo problem na jednom dijelu terena. Naime, četnici su nam ulazili na spoj između specijalne policije i nas. U dogovoru sa Zapovjedništvom specijalne policije donosi se odluka da se ta kota zauzme kako bismo spriječili njihove ulaske. Iako je Gavran to jutro imao neki sastanak, nazvao me neposredno prije nego što smo krenuli u akciju i rekao mi:“Sačekaj me, stižem i ja.” On je krenuo prvi i kad smo stigli na željeni položaj rekao je kako ga moramo zadržati. U tom trenutku, dok smo na vrhu gledali položaj, zapucalo se. Gavran i zapovjednik satnije Grgo Tokić bacili su se udesno, a ja na lijevu stranu. Prošlo je nekih 20-ak sekundi i ja sam ga zazvao:“Gavrane, Gavrane“, no nitko mi se nije odazvao. Puzeći sam došao do njih, Grgo mu je mjerio puls i rekao mi kako je slab. Vidjeli smo da Gavran ima rupu na sljepoočnici, no ne i izlaznu koja je bila na vratu. Tad sam nazvao Zapovjedništvo, rekao im da je Tigar 55, to je bio njegov broj, ranjen i da trebamo helikopter. U pomoć nam dolaze i inženjerci, dolaze i specijalci i donose nosila. Izvlačimo ga izvan dometa, a po nama se još uvijek puca. Kad je došao helikopter, puls se još uvijek osjećao, no vrlo slabo. Nažalost, dobivamo informaciju da je na putu preminuo,” prisjeća se Katuša. Iako je svima u tom trenutku bilo iznimno teško, nastavlja, crta se morala održati. Zapovjednik je poginuo i pojavilo se pitanje kako će se to odraziti na vojsku. Međutim, nije bilo previše vremena za tugovanje, vojska je morala nastaviti dalje.

”Dandanas smatram da je Gavran jedan od najvećih, jedan od onih s kojim sam hodao i to mi je bila velika čast. Nije bio samo najveći u Tigrovima, Tigrove je prerastao davno. Za života je već bio legenda i to osobito na jugu. Bio je mlad, no preko noći se čovjek uozbilji. Kad bi mu u akciji poginuli vojnici, u sobi je plakao kao malo dijete. Nakon njegove smrti, morali smo nastaviti dalje, rat je još trajao, nema stajanja do konačnog oslobođenja,” kaže Katuša te ističe kako Udruga ratnih veterana 1. gardijske brigade Tigrovi održava sjećanje na svojeg Gavrana, ali i na svih 367 poginulih i šest nestalih Tigrova. ”Njega ističemo jer je on simbol hrabrosti, simbol zapovjednika koji nije nikad odustajao. Bio je primjer svima, i zapovjednicima i vojnicima, zato je i mogao biti zapovjednik. Nisam doživio da mu je netko odbio zapovijed i zato se danas svakako moramo sjećati i ne smijemo zaboraviti jer Hrvatsku bez takvih veličina ne bismo imali. Takvi su obilježili Domovinski rat, a Gavran se može, rame uz rame, nositi i sa svim drugim slavnim vojskovođama koje smo kroz povijest imali. On je tu crtu imao u sebi,” zaključuje na kraju Katuša.

Ime Damira Tomljanovića Gavrana danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, vojne škole, sportski tereni, memorijali, hodočašća, a posebna uspomena na njega čuva se u njegovu rodnom mjestu, Krivom Putu, piše za ovog iznimnog hrvatskog junaka, Martina Butorac.

VIDEO-17.veljače. 2014 godine Gospodnje -obljetnica-Arhiva

Počivao u miru Božjem hrvatski ratniče

M.M. /Braniteljski portal


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

8 − dva =