Podijeli

Na današnji dan, 1. listopada 1991. godine, krenuo je napad na Dubrovnik i jug Hrvatske u Domovinskom ratu od strane pripadnika agresorske JNA, uz pomoć srpskih i crnogorskih rezervista…

Napad je probudio Dubrovčane točno u 6:00 sati kad je više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napalo područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Među agresorskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa i pripadnici 9. vojno-pomorskog sektora Boka uz jaku potporu zrakoplovstva, naoružani s više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera…

Tog prvog dana Grad je ostao bez vode i struje, a kako bi postigao dodatnu blokadu dubrovačkog područja, agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, čime su prekinute telefonske i oštećene radijske veze. Prve granate na Grad su ispaljene iz topova JNA i od strane rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja, a pale su na uže dubrovačko područje, Mokošicu, Bosanku i Srđ.

Napadu puno brojnijoj i vrlo dobro naoružanoj sili suprostavilo se oko 750 slabo naoružanih branitelja, dragovoljaca i policije. 

Grad je odsječen od svijeta i započela je osmomjesečna opsada, nešto što Dubrovnik nije doživio nikad tijekom svoje dugepovijesti.

Dubrovnik je naredna tri mjeseca prolazio kroz pakao i ratne strahote, premda je situacija brojne građane zatekla u nevjerici. ‘Neće valjda napasti Dubrovnik’, sjetit će se Dubrovčani, no pripadnici JNA te srpski i crnogorski dragovoljci pokazali su na današnji dan prije 28 godina kako im ništa nije sveto. Međutim, ogromna materijalna šteta koja je nastala u biseru UNESCO-a nije ništa prema izgubljenim i uništenim životima koje je rat ostavio iza sebe.

Postrojbe zločinačke jugo-vojske („JNA“) ojačane rezervistima, „specijalcima“ MUP-a, dobrovoljcima i četnicima iz Crne Gore i istočne Hercegovine, započele su 1. listopada 1991. godine ničim izazvane barbarske napade na Konavle, Cavtat, Župu Dubrovačku i biser hrvatskoga Jadrana i svjetske kulturne baštine, grad pod zaštitom UNESCO-a, Dubrovnik…

Agresor je odmah nastojao uspostaviti potpunu informativnu blokadu kako istina o svemu što se događa ne bi prodrla u svijet, Dubrovnik je okružen i započelo je njegovo sustavno razaranje, čak i stare jezgre za koju se ne pamti da je tijekom povijesti devastirana s takvom žestinom i bezobzirnošću.

Prekinute su radijske i telefonske veze (nakon što su raketirani repetitor – relej na Srđu i Centar za obavješćivanje), a grad je ostao bez struje i vode.

Na dan 1. prosinca 1991. godine, grad je branio ukupno 881 naoružani branitelj s 585 automatskih pušaka, 18 puškomitraljeza, 7 snajpera, 92 puške M-48, 12 poluautomatskih pušaka, s nešto protuoklopnog naoružanja, nekoliko topova, minobacača i protuzrakoplovnih topova, te 3 teška mitraljeza, ali uz vrlo ograničene količine streljiva i ratnog materijala. Zapovjednik obrane bio je Nojko Marinović.

Nasuprot ovim snagama branitelja, agresor je raspolagao s oko 30.000 vojnika, rezervista, dobrovoljaca, „specijalaca“ i četnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, 120 topničkih oruđa raznih kalibara, oko 100 zrakoplova i nekoliko brodova – topovnjača. Za udar na hrvatski jug formirana je 2. Operativna grupa s isturenim zapovjednim mjestom na području Trebinja (u rajonu Kifino selo).

Jedan od svojih najtežih dana u povijesti Dubrovnik je doživio 6. prosinca 1991., kada je na blagdan Svetoga Nikole (zaštitnika pomoraca), u rano jutro (u 5 sati i 40 minuta) započela topnička kanonada koja nije prestajala cijeli dan. Samo na jezgru Staroga Grada palo je oko 2.000 granata raznih kalibara. Razaranja nisu pošteđeni ni Knežev dvor i Stradun (iako su svi objekti pod zaštitom UNESCO-a imali vidljivo istaknute bijele zastave ove međunarodne organizacije za zaštitu svjetske kulturne i umjetničke baštine), ali su ipak najžešćim udarima bili izloženi naselja Sustjepan i Nuncijata, te utvrda Imperial na Srđu i hotel Belvedere. Dubrovnik je bio u plamenu, obavijen dimom i to je slika koja je s pravom zgrozila cijeli civilizirani svijet.

Zapovijed za opći napad na Dubrovnik izdao je general Jevrem Cokić.

U opsadi i barbarskom razaranju sudjelovali su:

  1. Titogradski (podgorički) korpus, Mostarski korpus,
  2. Užički korpus,
  3. Motorizirano-tenkovska brigada iz Trebinja

i 9. Vojnopomorski sektor JRM iz Kumbora.

U povijesti će ostati zapisana junačka obrana Dubrovnika, ali i brda Srđ na kojemu su malobrojni branitelji danima odolijevali neusporedivo jačim snagama neprijatelja i uspjeli obraniti ovaj strateški najvažniji položaj iznad samoga grada.

Obrana bisera hrvatskog Jadrana ostat će upamćena i po simboličnom jedinstvu cijele Hrvatske, jer nema kraja naše Domovine iz kojega nije bilo barem nekoliko vojnika koji su se s puškom u ruci borili za njegovu slobodu.

Poslije cjelodnevnih, iscrpljujućih borbi, agresor je uz velike gubitke odustao od prodora u grad, ali zato se osvetio razaranjem stare gradske jezgre.

S mora je neprijatelj tukao i hotele i objekte u kojima su bili smješteni civili – izbjeglice iz Konavala. Trojica vatrogasaca su smrtno stradala gaseći požar u hotelu Libertas, gdje je poginulo 14 civila, a 52 ih je ranjeno.

Za povijest ostaje zabilježeno kako je grad na prvim crtama obrane tog crnog 6. prosinca 1991., branilo samo 163 branitelja, po čemu je potom dubrovačka brigada dobila i ime („163. brigada Hrvatske vojske“).

Ova epopeja dubrovačkih branitelja svakako zaslužuje biti zabilježena zlatnim slovima u našoj povjesnici i ona je rječiti dokaz riješenosti hrvatskoga čovjeka da svoje brani i obrani po svaku cijenu.

Nakon okupacije Prevlake, Konavala, Cavtata i Župe Dubrovačke, barbari su opljačkali i spalili sve što su stigli. Devastacije nije pošteđena ni jedna kuća, crkva, kao ni druga zdanja, a cjelokupno stanovništvo je protjerano.

Sramotnu opsadu Dubrovnika, razaranje ponosa hrvatske i svjetske graditeljske, povijesne i kulturne baštine i zločine počinjene u njegovoj okolici, barbari su nastojali prikriti opskurnim i bezočnim lažima. Njihovi mediji su brujali o „hiljadama Srba i Crnogoraca koji su zarobljeni u dubrovačkim kazamatima i katakombama gdje su izvrgnuti mučenju“, o „falangama ustaša, legionara, Kurda i drugih plaćenika“ koji su se smjestili u Dubrovniku i okolici i kreću u napad na Crnu Goru i istočnu Hercegovinu, dok su razaranja u samome gradu proglašena lažnima. Naime, Hrvati su optuženi kako „pale automobilske gume“ ne bi li u svijet poslali slike o „tobožnjim požarima“, a preko medija je puštena čak i lažna informacija o rušenju dubrovačke pravoslavne crkve.

Zahvaljujući hrabrim snimateljima i fotografima koji su po cijenu života bilježili sve što se događalo s njihovim gradom i Hrvatskoj televiziji čiji je program „Za slobodu“ trajao neprekidno 24 sata na dan, istina je otišla u svijet.

Pamtit ćemo i dubrovačkog fotografa, 23-godišnjeg Pavu Urbana koji je hrabro i neumorno trčao po gradu od zaklona do zaklona i po cijenu života usred najveće topničke kanonade svojim objektivom slikao razaranje voljenog grada – da ostane za povijest i da se ne zaboravi. U blizini znamenitog Orlandovog stupa, pao je pogođen gelerom tog 6. prosinca 1991. godine i ubrzo umro.

Ostali su brojni dokazi, pa i video-snimke koje bjelodano pokazuju što se to događalo s našim Dubrovnikom i njegovim žiteljima u tim mračnim i dugim danima i mjesecima opsade, kad se hrvatski narod borio za svoju slobodu i opstojnost protiv krvožedne nemani, svjestan kako nema izbora.

Nakon herojskog otpora branitelja(6. prosinca 1991.) i u Crnoj Gori se u dijelu javnosti javlja nezadovoljstvo. Započinju protesti u organizaciji Liberalnog saveza Crne Gore, prozivaju se Miloševićeve marionete (Bulatović i Đukanović) i tada je već jasno da je agresor na pragu potpunog i konačnog poraza.

U agresiji je poginulo 92 civila i 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite i troje vatrogasaca. U srpskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a više od 33 tisuće ljudi je prognano i izbjeglo.

Od 26. svibnja 1992. godine započelo je djelomično povlačenje neprijatelja iz sjeverozapadnog dijela dubrovačke općine, ali onje još uvijek držao strateška uporišta oko grada, pa i posebno važne kote: Vlašticu i Golubov kamen.

Hrvatska vojska je odlučni napad započela 4. srpnja i do kraja mjeseca odbacila neprijatelja u dubinu teritorija istočne Hercegovine i Crne Gore, uz osiguranje strateškog zaleđa Dubrovnika, Župe Dubrovačke, Cavtata, Konavala i Prevlake i na to područje agresor više nije stupio. Glavni su udar izvršili Tigrovi (1. gardijska brigada), Gromovi (2. gardijska brigada), Pauci (4. gardijska brigada) i 163. dubrovačka brigada.

Najodgovorniji za zločinačke napade na dubrovačko područje i sam grad, general Pavle Strugar osuđen je od ICTY-a na samo osam godina zatvora (2005.), ali je već 2009. godine pušteni na slobodu zbog „narušenog zdravlja“.

Zapovjednik 9. Vojno-pomorskog sektora Boka, kontraadmiral Miodrag Jokić osuđen je na 7 godina zatvora, ali je poslije odslužene dvije trećine kazne pušten.

Vladimir Kovačević, zapovjednik 3. bataljuna 472. motorizirane brigade „JNA“ iz Trebinja optužen je zajedno sa Strugarom, ali je proces prepušten srpskom pravosuđu zbog „dijagnosticirane duševne bolesti optuženika“.

Protiv Milana Zeca, načelnika štaba 9.VPS  je u Den Haagu optužnica povučena 2002. godine „zbog nedostatka dokaza“.

Božidar Vučurević (zločinac iz Trebinja koji će ostati zapamćen po likovanju u vrijeme razaranja Dubrovnika i izjavi: „Sagradit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik“), optužen je od hrvatskog pravosuđa. Optužnica je podignuta i protiv Jevrema Cokića i još nekih zločinaca, ali ni jedan od njih nikad nije izašao pred sud.

Apelacijski sud Crne Gore, 23, travnja 2014. godine, odbio je žalbe optuženih za zločine počinjene u logoru Morinj (na području Crne Gore), pa su četvorica bivših pripadnika „JNA“ (Ivo Menzalin, Špiro Lučić, Boro Grgić i Ivo Gojnić) osuđeni na kazne zatvora od 4, 3 i 2 godine, odnosno, ukupno 12 godina!? Zapovjednik logora Mladen Govedarica i Zlatko Tarle u istom su procesu pravomoćno oslobođeni optužbi. Logoraši s područja Dubrovačko – neretvanske županije proveli su u ovom mučilištu ukupno 18.500 dana.

Na kraju se mora reći kako je Crna Gora za razliku od Srbije, ipak, barem jednim dijelom priznala vlastitu krivnju za agresiju na Hrvatsku, mada se u konačnici njihov odnos prema zločincima iz vlastitih redova ne razlikuje bitno od onoga što ga imaju u Beogradu.

Naš biser Jadrana usprkos svemu i danas blista starim sjajem.

I pamti… jer, kako reče Otac Domovine: „Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Video: razaranje Dubrovnika (https://youtu.be/cmR6gOVxBlM)

Razaranje i etničko čišćenje dijela BiH – selo Ravno

U isto vrijeme kad se krenulo u okruženje i napad na Dubrovnik, započeli su i prodori agresorskih snaga na područje Ravnog, Čepikuća i Slanog. Uz opkoljavanje Dubrovnika planirano je i potpuno odsijecanje hrvatskoga juga, nakon čega bi se nastavilo komadanje Hrvatske (budući da su neprijateljske snage na području Zadra već bile nadomak moru, dok su zapadna i istočna Slavonija praktično odsječene od ostatka Hrvatske i velikim dijelom okupirane).

Podmukli i nenajavljeni napad na selo Ravno u kojemu nije bilo nikakvih vojnih snaga imao je za isključivi cilj etničko čišćenje Hrvata, odnosno njihovo trajno uklanjanje s ovog područja.

U arhivima agresora ostali su brojni dokazi koji svjedoče o ovim zločinačkim operacijama, pa i oni iz fundusa Crnogorske televizije. Uvjereni u pobjedu, ovjekovječili su svoje krvave tragoveu reportažama u kojima sami akteri agresije progovaraju o ciljevima, namjerama i svemu što se događa.

Tako je potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić reporteru televizije Crne Gore dao izjavu u kojoj laže kako je vojska „imala dosta gubitaka u selo Ravnom“ (pravdajući time napade), a na primjedbu reportera da „koliko se vidi, hrvatskih snaga nema ovdje…“, Komšić odgovara kako se „oni kriju po podovima, po izbama, dolaze noću…“

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6LBTjJxgcf8; stranica posjećena 30.9.2019.)

Dakako, priče o bilo kakvim hrvatskim snagama u ovom dijelu BiH bile su izmišljene. Tenkovi „JNA“ već su se sredinom rujna ukopali u polju između Ravnog i Zavale, a 1. listopada krenulo se u ofenzivu. U planiranu ofenzivu s točno utvrđenim pravcima napada.

Nakon što su malobrojni branitelji Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže nanijeli težak poraz snagama napadača, ovi su se žestoko i u neredu povukli i potom okomili na Ravno. Selo je iz osvete razrušeno, zapaljeno i opljačkano, stanovništvo pobijeno i rastjerano, a dio civila odveden u Trebinje.

Razaranje je trajalo sve do 13. listopada – rušili su kuću po kuću, a ostaje upamćen i jedan neljudski, zločinački postupak kapetana „JNA“ koji je ubio četvoricu vlastitih vojnika koji su odbili srušiti toranj katoličke crkve u selu.

Ovaj akt agresije političko vodstvo BiH je odšutjelo, ne reagirajući na to, sve dok se punih pet dana (!) poslije, u obraćanju javnosti (putem TV Sarajevo, 6. listopada) nije oglasio tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, koji je održao sramotni traktat proglasivši „neutralnost“ (napadnute) BiH, optužujući za sve što se događa one „koji neće da se dogovore“ i poručujući narodu i građanima: „Zapamtite, ovo nije naš rat!“

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fRAUoqx4tQw; stranica posjećena 30.9.2020.)

Srpska i crnogorska propaganda obznanila je nakon okupacije Ravnog, kako je „uništeno jako ustaško uporište“, mada u selu nije bilo ni jedne puške.

Uništenje sela Ravno očiti je dokaz koliki su bili razmjeri ove destrukcije, bolesne mržnje i sadističkih poriva agresora čiji je isključivi cilj bio istrebljenje Hrvata i osvajanje njihove zemlje.

Osam mjeseci poslije, u silovitom naletu, Ravno su oslobodile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.

Brojnost katolika u župi Ravno može se pratiti od 1733. godine, kada ih je na tom području bilo 768 (prema popisu što ga je izvršio tadašnji upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije – najstarije biskupije u BiH, sofijski nadbiskup, Marko Andrijašević). Godine 1842., župa ima 1.082 katolika, a 1937. godine 2.392. Prema procjenama (jer točnih i pouzdanih podataka za to razdoblje nema), uoči Drugog svjetskog rata tamo je živjelo oko 2.500 katolika, da bi se zbog teških stradanja stanovništva neposredno u poraću taj broj smanjio na 1.612. Iseljavanje iz ekonomskih i političkih razloga i zbog pritisaka komunističkog režima dovelo je do daljnje devastacije demografske slike hrvatskog puka u ovom kraju, te je 1968. godine broj katolika u župi Ravno iznosio 1.369 duša. Nakon ukidanja uskotračne pruge Čapljina – Dubrovnik (koja je bila „žila kucavica“ tog područja), osamdesetih godina XX stoljeća slijedi novi val iseljavanja, pa 1991. godinu župa Ravno dočekuje sa samo 351 katolikom.

Danas (2019. godine), u ovoj župi stalno živi tek 219 katolika, a broj se udvostruči tek u danima vikenda ili blagdana, kad u selo dođu oni koji rade u Dubrovniku.

Razvoj turizma posljednjih godina, uz izgradnju novih domova i otvaranje ugostiteljskih sadržaja pruža nadu da za Ravno i njegove žitelje još uvijek nije sve izgubljeno i da će uskoro doći dan kad će Hrvati ovdje ostajati, stvarati obitelji, odgajati djecu i graditi sebi budućnost.

Zaslužili su, nakon svih patnji i stradanja kroz koje su prolazili posljednjih stoljeća.

Video: izvještaj HTV-a, razaranju sela Ravno(https://www.youtube.com/watch?v=o6Gm5W9qdB4)

Z.P. /M.M.Braniteljski portal


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri × 3 =