Podijeli

Sanjam kako sam sinoć bio u kazalište Marina Držića u Gradu Dubrovniku, i gledao projekciju filma “Da ti duša pukne i srce se stisne“, jednostavnijeg naziva “Otkrhnuti“, posvećenog djeci ubijenoj tijekom obrane Hrvatske, kojih su se imena na kraju filma ispisala na platnu na tren u vječnosti, dok je jedno od njih pjevalo, potiho, nevinim glasom, “Mi smo djeca malena, rado bi se igrala“. Vidio sam, jedva… Mata, Boža, Mara, Sebu, fra. Iva, žalosne majke, nešto suboraca, građana, redateljicu Slavicu i producenta Stipa, u magli, onako ni na nebu ni na zemlji hodajući, ne znam na čijim nogama.

Sanjam da vidim jednog od dva Predsjednika, kako nas pozdravljaju Župan sa zamjenicima, EU-Ropska parlamentarka, nešto Ministara i Ministarki iz našega Konfina, a kao vrhunac događanja sanjam ministricu Ninu Obuljen Koržinek, kako se drhtavim, ali ponosnim glasom obraća okupljenoj, korona “opasnošću“ dobro razdvojenoj, biranoj publici.

Čujem u polu snu olakšavajuće riječi: „Poštovane majke i očevi ubijene djece, branitelji, kolege političari… u ovom teškom, i napokon dočekanom trenutku, dugo godina od rata i stradanja, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, potaklo je, i financiralo, ovaj hvale vrijedan projekt, Film o ubijenoj djeci, malim tićima Hvatićima, i ne samo njima, koji će sutra biti prikazan i u Cavtatu, prekosutra u Grudi, pa u Slanomu, Stonu, Korčuli, Opuzenu, Metkoviću, Pločama i tako redom. Zatim će ga mladi gledati u svim školama, osnovnim, srednjim, visokim. Poslat ćemo ga na međunarodne festivale, a na posljetku vidjet će ga svi građani Lijepe naše u udarnom terminu na svim kanalima Hrta u isto vrijeme. Na onaj dan, koji smo odredili da bude posvećen toj ubijenoj djeci, našim anđelima čuvarima.“

Traje tako govor, svi strpljivi, šute. Hrvatska Ministrica kaže, kako za ovakve projekte neće više trebati pitati “Što je muškarac bez brkova”, jer će se osobno založiti da ih se što više podupire, kao i film na temu ubijene djece u ratu poznatog redatelja Jakova Sedlara, koji se paralelno prikazuje u Vukovaru. Malo smo griješili, ali i druge smo projekte financirali retroaktivno, tako što je dodijeljeno 540.000,00 kuna filmovima Bulajića, Škorića, Sviličića, Matanića, koji nisu prošli na natječaju, pa je HAVC dao navedena sredstva na ime natječaja iz 2010. godine, na koji se spomenuti nisu ni prijavili. Slušam pozorno, a Ministrica se nije ni pojavila. Eto što je prazno snoviđenje. Vražje.

Poznato je da u hrvatskoj kulturi od strane Ministarstva, simboliziranog točkom i zarezom, ništa niti je slučajno plavo niti ostalo crveno.

Sanjamo mi svi, što smo “pomalo“ osjetili pogibelj i ubijanje tek stasalih, do jučer “pubertetlija“, koji su u ruku stavili pušku, da nas brane. Iskreno, sam Bog je pomogao da, uz te strahote, nisam imao prilike vidjeti, u to vrijeme ubijenu dječicu, koju smo se trudili obraniti. Očito ne dovoljno, ni onda ni danas, pokušavajući dati sve od sebe, iako sam neke gradonačelnike, župane, i njihove prišipetlje, kompanjone i slobodne bahate uzore, kroz sve ovo vrijeme, Razočaravao. Zvoni u ušima, ali jednom će i odzvoniti, a onda će shvatiti na zemlji, ili na nebu, kako je pogrešno to što su bili uvjereni, kako su jeku, koju će čuti, oni izazvali. Savjesti slatka, što bahata spavaš, probudit će te prvo istina o tvom postojanju u svakoj svijesti, a po tom i trube Jerihona.  I tako ništa od vašega Babilona, pa ni vijadukta preko, jedine preostale oaze Grada… izvorišta rijeke Omble na kojemu vile plešu. A vi bi Gospodio preko njih građevinskom strojevima i šleperima.

Nisam imao namjeru  o ovom snu, ali bolje da sam ga napisao, nego ga sinoć na glas povikao iz lože, gdje me slučajno Ante smjestio do moje prijateljice, djevojčice s ulica Grada 1991. godine, istinske Dubravke, i još dvije dame, koje su pomogle da ostanem “kulturan“.

Da i dalje sanjam budući slobodni Dubrovnik, i još kasnije, slobodnu i suverenu Hrvatsku, dok naša Ministrica otpisuje 436.000 kuna poreza udarenih  na “šund“, za 16 knjiga pokojnog mučenika generala Slobodana.

Eto Ona kreše zbunjujuće, i slabo hrvatske pokušaje, prosvjetljivanja Hrvata, hrvatstvom reflektora dognanih iz Srbije, da nam osvijetle Rijeku s još malo uvoznih parangala, kao da nam nije dovoljno onih prehrambenih, tehničkih, energetskih. Uvozni su postotci i pinke unosne. Dotle smo došli da uvozimočak  i 95% soli. Gorka kulturna sol se pri tom  izvozi i dijeli, pa alkemijom pretvara u šećer, s one strane granice, gdje se financiraju (u 6 godina 450 milijuna kuna) projekti antihrvatskih uradaka, poput filmova “15 minuta – masakr u Dvoru” i “Chriss the Swiss”, u produkciji Nukleus filma s najmanje 1.000.000 kuna novca hrvatskih građana. Dijeli se šakom i kapom s ove strane zainteresiranima da rade za one otamo, tako što gledamo Hrvatsku, koja “lepo“ gori, kako bi je mi neki morali stalno gasiti. Tu su i „karikirane“ otkinute glave u rukama mrtvih i živih, proširena izdanja “YUbileja“, dok dreče s naslovnica za 4 i po milijuna, i više, Hrvatskih kuna, koje će u snu naša Ministrica skresati na razinu financiranja, što se izdvaja za sve Braniteljske portale zajedno. Ostatak od toga kolača će namijeniti izgradnji društvenih domova i  knjižnica, s otvorenim internetom, za Hrvatske Srbe i njihove sumještane, tamo gdje je to potrebito
Sanjam, kako će njezin daljini korak biti da Hrvatski Srbi dobiju mogućnost ići u Pravoslavne crkve i štovati svoje obrede (razinu, barem onu Crne Gore), a ne im pružati samo na izbor Srpsku crkvu. Svesilni Bog je i onako jedan, a crkvama dajte slobodu da ih vjernici odaberu po svojoj volji.

Vi ubijena dječice sanjate za nas sve dolje, i za one koji vas najviše vole. Vaše roditelje, braću i sestre.

Oni, koji su bili, vidjeli, i osjetili, znaju kud im je i s Čijom pomoću dalje hodati po zemlji, neki će, obećavam, probati djelovati i za vas, koji ste ubijeni a ne umrli, kako to Roditelji vaši točno svjedoče.
Dalek je pred nama put. Pomilujte ponekad suzu. Zaslužili ste more suza za sreću budućih srca, koja na tim suzama rastu, da u svojoj Domovini ostanu i umjesto vas Ovdje sretni budu
Ima samo još jedna tajna, ona da ste vi tu.

A vi roditelji oprostite mi ako sam što falio,… ogrezli branitelj u ovo grezo vrijeme eto “samo sanja“, ali bdijući.

Autor / Marko Mujan, mag.pol.    



Vezane vijesti;     

(VIDEO) POZIV NA PREMIJERU FILMA OTKRHNUTI: Ostao sam bez majke, bez supruge i bez jednog djeteta, drugog djeteta, trećeg djeteta a četvrto je bilo na putu!


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

12 − jedanaest =