Podijeli

Danas se u Srbiji svakodnevno čuju laži da su ratovi na tlu bivše Jugoslavije bili građanski ratovi. Naravno, to je dio njihovog plana i skrivenih namjera, kako njihova politika radi stoljećima, da bi izbjegla činjenica o agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH.

Takvih laži i podmetanja ima čak i u hrvatskoj javnosti, uglavnom od filojugoslavena. No, već prvo suđenje zločincu, Srbinu Dušku Tadiću, potvrdilo je međunarodni karakter sukoba između država bivše Jugoslavije u koji je bila umiješana Srbija, prenosi portal.braniteljski-forum.com.

Negiranje međunarodnog karaktera rata – jednostavne činjenice da je to bio rat između Hrvatske i Srbije – i govor o tome da je to bio “i” građanski rat ili samo “građanski rat” u Hrvatskoj danas ima dva izvora. Prvi izvor je jednostavno nepoznavanje strategije. Najčešće se radi o povjesničarima “opće prakse” koji se vole slikati na televiziji. U stvari, oni jednostavno nisu pročitali gotovo ništa o uzrocima, motivima i posljedicama rata, a jedino ratno iskustvo im je gledanje ratnog filma pa im je imaginacija time i ograničena. Drugi je izvor “rat nakon rata”: protivniku koji je pobijedio ipak se ne daje mogućnost ideološke konsolidacije, drži ga se u stanju latentnog sukoba i socijalnih podjela, osvajaju se “psihološke kote” za buduće ideološke, ali i oružane sukobe. Glavnu ulogu u pokušaju zadržavanja preostalih ideoloških kota takve politike imaju razne lijeve ili filojugoslavenske “nevladine udruge”, političari ala Pupovac, Stanimirović i slični. Sporednu ulogu imaju svi hrvatski političari, intelektualci i javne osobe koje se prema ovom problemu ravnodušno odnose, postajući čak i sami u određenim prigodama zagovornicima ovakvih teza, skovanih isključivo kako bi se Beograd obranio od optužbi za agresiju. Niti, sami ne znaju da je već prva presuda u Haagu Srbinu Dušku Tadiću okvalificirala rat u Hrvatskoj kao međunarodni sukob Hrvatske i Srbije.

Slikovni rezultat za rat u hrvatskoj

Srbin Duško Tadić uhićen je 14. veljače 1994. u Münchenu, u Njemačkoj, nakon što su ga bosanske izbjeglice identificirale kao njihovog mučitelja. ICTY je pred kraj 1995. izdao prvu optužnicu protiv njega, nakon čega je prebačen u Haag. Suđenje Tadiću počelo je 1996. On sam se izjasnio da “nije kriv” po točkama optužbe a njegovi odvjetnici branili su ga taktikom da je žrtva zamjene identiteta.

ICTY je tijekom suđenja Tadiću po prvi put oblikovao nekoliko prijelomnih stajališta oko sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Na zahtjev optuženog da mu Međunarodni sud ne može suditi jer je “rat u BiH bio građanski rat”, ICTY je naveo sljedeće:

“Oružani sukob u bivšoj Jugoslaviji započeo je nedugo nakon datuma kada su Slovenija i Hrvatska proglasile svoju neovisnost, 25.6. 1991., između vojnih snaga SFRJ i Slovenije i Hrvatske. Takvi oružani sukobi bi se naravno trebali karakterizirati kao unutarnji jer su zamrznuti na tri mjeseca kao posljedica prijedloga EK-a. Nakon isteka razdoblja od tri mjeseca, 7.10. 1991., Slovenija je proglasila neovisnost koje je stupilo odmah na snagu, a Hrvatska 8.10. 1991. Dakle, oružani sukob u bivšoj Jugoslaviji bi se trebao smatrati međunarodnim od 8.10. 1991. jer je neovisnost tih država bila definitivna od tog datuma.” (ICTY)

Također, po prvi put je predstavljeno stajalište da je razlog rata u BiH bio stvaranje “Velike Srbije”.

“Većina je zaključila da je “od početka 1992. do 19. svibnja 1992, postojao međunarodni oružani sukob barem na dijelu teritorija Bosne i Hercegovine (…) između snaga Bosne i Hercegovine s jedne strane i snaga Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), odnosno JNA (kasnije VJ), koje su djelovale sa različitim paravojnim snagama i snagama bosanskih Srba, s druge”, nakon 19. svibnja 1992. godine, ovaj oružani sukob nije imao karakter koji bi opravdao primjenu člana 2 (teške povrede) Statuta, jer žrtve nisu bile zaštićene osobe, to jest, nisu bile u rukama jedne od strana u sukobu ili okupacijske sile koje nisu državljani. JNA se službeno povukla iz Republike Bosne i Hercegovine 19. svibnja 1992.” (…) Problem s kojim se ovo Pretresno vijeće suočilo je, da li je poslije 19. svibnja 1992., Savezna Republika Jugoslavija svojim povlačenjem sa teritorija Republike Bosne i Hercegovine i bez obzira na svoju kontinuiranu podršku VRS dovoljno distancirala od VRS da se te snage ne mogu smatrati de facto organima ili agentima VJ, a otuda i SRJ” (ICTY).

Ovako je izgledala situacija 1992. godine. Srpska okupacija Hrvatske je crveno (primjetiit da je okupirano bilo i više Hrvatske jer već je oslobođen velik dio okupirane Zapadne Slavonije i Dubrovnika) i narančasto što čini tada 70% BiH (samo bijelo je bilo u rukama HVO i Armije BiH):

Slikovni rezultat za Bih 1992 karta okupirano

Naravno, upravo u tim početnim danima vojska Jugoslavije je zauzela više od 50 posto BiH i to predala u ruke Srbima, jednako kao i golemu količinu naoružanja od pušaka do tenkova i aviona, te tako omogućila da Srbi u jednom trenutku drže 72 posto teritorija BiH u kojem su počinili genocid s namjerom da taj teritorij pridruže drugoj državi – Srbiji.

Suđenje je trajalo 79 dana a za tužiteljstvo je svjedočilo sveukupno 86 svjedoka, a 1997. ICTY je donio presudu. Tadić je proglašen krivim za sljedeće zločine:

Namjerno lišavanje života; mučenje ili nečovječno postupanje; namjerno nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.)

Osuđen je na 20 godina zatvora i poslan na služenje kazne u Njemačkoj. Tadić je uložio žalbu na svoju presudu, ali je ona odbijena. Godine 2008., nakon dvije trećine odslužene kazne, pušten je na slobodu te je otputovao u Srbiju, pošto je dobio srbijansko državljanstvo.

Napadi na Hrvatsku išli su s cijelog teritorija BiH duž cijele granice, kao i iz Srbije duž cijele granica Srbije i Hrvatske – odličan prikaz početka rata:

T.H.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

trinaest − pet =