Velikosrpska agresija – ustupak je Srbima

Kad sam govorio o plaču srpskih majki za svojom djecom, nisam spomenuo i plač hrvatskih majki, jer hrvatski očevi i majke moraju tugovati za svojom djecom u tišini, bar takav je stav Hrvatskog pravosuđa!...

Podijeli

Kad netko (gospodin Pupovac Milorad) govori o sličnosti dviju država, a sam ne kaže u čemu je ta sličnost, ne preostaje nam drugo nego nagađati što je ta osoba mislila.  Nezavisna država Hrvatska i Republika Hrvatska imaju zajedničko samo Hrvatska i možda koju tisuću državljana koji su živjeli u jednoj i u drugoj državi. Lako je zaključiti da to ime – Hrvatska – smeta…

Ima još jedna – užasna –  sličnost: Kada je 8, travnja 1941. godine u Bjelovaru predstavnik Hrvatske seljačke stranke proglasio Hrvatsku (seljačku) državu, Osma konjanička pukovnija je krenula prema Bjelovaru. 10 travnja su kod Donjih Mosti naišli na grupu od 12 nenaoružanih seljaka i poubijali ih. Time su započeli spiralu zla na našim prostorima u Drugom svjetskom ratu.

Tri mjeseca i 17 dana nakon proglašenja NDH srpski četnici su zarobili hodočasnički vlak iz Knina za Drvar, poubijali hodočasnike, župnika posebno mučili: potkovali ga, nabili na kolac i ispekli. Istog dana 27. srpnja spaljena je crkva u Drvaru, poubijano 200 muslimana, koji su bili od Tuzle na radu u Drvaru. Istog dana napadnuta je i župa Bosansko Grahovo. Poseban je cinizam komunističkih vlasti taj dan proglasiti danom ustanka naroda i narodnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pa, to je proglašenje legalnim ubijanje nenaoružanih Hrvata katolika i muslimana u borbi protiv Hrvatske države, a četnici (fašisti!) dobili su naziv antifašista!

Slično, samo još užasnije: Škabrnja, mjesto u zaleđu Zadra. Kako opisivati taj užas i ostati čista srca i mirne duše? 18.studenog 1991. godine, 41 dan nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske domaći Srbi – četnici – potpomognuti tako zvanom JNA poubijali su obranu i onda prešli na civile: ubijali, klali, a ranjene gazili tenkovima i kamionima. Tako su Srbi napravili predložak: kako se nacionalna većina treba vladati prema nacionalnoj manjini. Jer oni su bili nacionalna većina, a Hrvati okruženi Srpskom većinom – manjina.  Bože sačuvaj nas, da nam i na pamet padne, da bismo se tako mi vladali prema ikojoj nacionalnoj manjini!

Ne možemo zaobići Vukovar, koji je pao istog dana, kad se ono zlo dešavalo u Škabrnji. Tko se još ne sjeća onih sablasti s ćiriličnim natpisom: „Klat ćemo Hrvate“? ( Ne mogu napisati  cijeli napis – odvratno mi je!) A što mislite kako je Vukovarcima? Oni su to prošli, oni su to preživjeli, ali mnogi njihovi nisu. Za njih je ćirilica postala sinonim za njihovu patnju. I sad, najednom, njihovi najbliži turaju im tu ćirilicu pred oči, da noću ne mogu spavati, jer im pred očima treperi ćirilica s onim spodobama.

Očekivao sam, da će se Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj odreći tih spodoba, ali uzalud sam očekivao takvu nekakvu izjavu ili poruku. Još uvijek mislim, da sam nešto prespavao, previdio. Jedino sam čuo jednog pravoslavnog svećenika kako govori: “Mi ne tražimo ništa više, ali ni manje, nego što nam po Ustavu pripada“. A mogao je tako lijepo reći: „Draga braćo Srbi, hrišćani, ljudi, mi se ovde nalazimo na hrvatskom tlu, kao građani Hrvatske republike, kao Srpska nacionalna manjina. Naša je dužnost poštovati hrvatske zakone i Ustav. Kao građanima dužnost nam je obavestiti nadležne organe (čuje se negodovanje), dobro kao hrišćani duž,,,(opet negodovanje), dobro, nismo baš svi nekakvi hrišćani, dužnost nam je, jer smo ljudi, da obavestimo o svemu šta znamo o mestima gde su zakopani nestali Hrvati i drugi u vreme okupacije Vukovara. Pronalaženjem tih mesta lako ćemo steći uvete određene Ustavom za postavljanje dvojezičnih tabli.“

Ove usporedbe iz dva vremena jasno pokazuju koliko štete nanosi i Srbima i njihovim susjedima srpski san o velikoj Srbiji. Da, Velikosrpska agresija je uništila ogromna materijalna dobra, a plač majki za svojim sinovima čuti će se još dugo. I zato je za Srbe privilegija, ustupak, naziv Velikosrpska agresija (iako ima sva svojstva naci-fašizma), da lakše shvate tko su ratni huškači – ratni profiteri – u njihovoj zemlji, i onemoguće ih u startu. Bolno je buđenje iz takvog sna, ali višestruko korisno. U Hrvatskom saboru predstavnik Srpske nacionalne manjine skrenuo je pozornost, da u predjelu, gdje živi dobar dio Srpske nacionalne manjine treba izgraditi vodovod. Vodovod se obično gradi iz samodoprinosa, a koliko je takvih samodoprinosa otišlo u vatru i dim? Skoro sam rekao: „Neka ti vodovod sagrade oni, koji su ti obećavali „med i mlijeko“, a sad ….“ Ma znam, da će Republika Hrvatska u planiranju razvoja sagraditi i taj vodovod.

Kad sam govorio o plaču srpskih majki za svojom djecom, nisam spomenuo i plač hrvatskih majki, jer hrvatski očevi i majke moraju tugovati za svojom djecom u tišini, bar takav je stav Hrvatskog pravosuđa!

I dobro je, da Hrvatske majke i žene plaču u tišini, jer one nisu ni mogle ni smjele spriječiti tragediju, a srpske žene i trebaju od tuge urlikati jer su mogle spasiti živote svojih muževa i  sinova: nisu smjele dozvoliti, da se u njima razvija san zatrovan Kainovim grijehom!

AUTOR / HOTIMIR OBERMAN


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

1 + 14 =