Podijeli

Don Anđelka Kaćunka mnogi pamte po britkim riječima u njegovim člancima, intervjuima, ali, kao što je prigodom 40. obljetnice njegova svećeništva rekao umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, i vrsnog propovjednika i svećenika, koji s ljubavlju prilazi svojim vjernicima. Iznimno dobro razumije potrebe vjernika. U njemu i njegovim riječima oni mogu dobiti svjetlo i utjehu, poglavito u teškim kušnjama života…

Rođen je u brojnoj obitelji 31. srpnja 1954., tri dana prije blagdana Gospe od Anđela (otud i ime Anđelko), u Docu Donjem u Poljičkoj Republici. Nakon završene osnovne škole upisao se u sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Splitu, a nakon završetka gimnazije studirao je na Teološkom fakultetu u Splitu, gdje je 24. lipnja 1979. zaređen za svećenika. Bio je na dužnosti  kancelara u Vojnom ordinarijatu te policijskog kapelana u Policijskoj upravi zagrebačkoj.  Nakon završenog poslanja u Vojnom ordinarijatu, stavio se na raspolaganje Gospičko-senjskoj biskupiji, gdje je imenovan duhovnim pomoćnikom u katedralnoj župi  u Gospiću, zatim pomoćnikom u Otočcu te upraviteljem župa Kompolje, Brlog i Vratnik. Napisao je i objavio desetak knjiga, a nastavlja pisati i dalje. Poznajemo se godinama. S njim je uvijek ugodno i zanimljivo razgovarati.

Don. Anđelko Kaćunko-Mladen Pavković

Kako je na Vas utjecala epidemija ili pandemija koronavirusa?- pitamo, a on jasno i otvoreno kaže:

– Bolno i žalostno! O početka razvoja korona-fenomena pozorno sam pratio što se događa, poglavito mišljenja raznih stručnjaka ne samo o virusu nego i općenito o stanju u svijetu ter sam se trudio dokučiti ‘mjesto i ulogu’ toga fenomena u budućnosti svijeta. Iskustvo me je natjeralo da odmah budem vrlo sumnjičav i kritički raspoložen. Naime, svi su mediji – napominjem da pratim redovito sve dnevne listove i tjednike jer televiziju ne gledam već 39 godina! – objavljivali upozorenja stručnjaka da ne treba praviti paniku, a istodobno su donosili velike fotografije koje su ulijevale jezu i širile strah. Ali čim je to postao globalni trend – poglavito nakon što je tzv. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju – bilo je očito kako je “vrag odnio šalu” jer se “iza brdo nešto valja” te da je ‘koronomanija’ također zavjesa koja to nešto novo skriva i staza koja tome novom vodi. Gotovo svi ozbiljni analitičari, i s tzv. lijevog i s desnog spektra odnosno i globalisti i suverenisti, navodili su slične fraze varirajući istu zastrašujuću misao, npr.: “Ništa u budućem svijetu neće biti isto!” ili: “Svijet kakav smo poznavali možemo zaboraviti!”… itd. Dakle, i slijepac je po tome mogao zaključiti kako se iza te prozirne manipulacije zastrašujućim slikama i snažne propagandističke indoktrinacije pod maskom i “maskom” skrbi za globalno zdravlje – koja se poslije, nakon uvođenja famoznih “mjera” i ograničenja osnovnih prava i sloboda, provodila ratnom retorikom tzv. Stožera – krije nešto mnogo ozbiljnije od borbe protiv “smrtonosnog virusa sa simptomima blage prehlade”. Zato sam bio do boli žalostan kad sam vidio kako Crkva olako, gotovo robski, prihvaća sve diktate slugu dolazeće skrivene globalne diktature, koju sam davno nazvao ‘demokratski totalitarizam’. Do danas me progoni misao o ulozi famozne vatikanske diplomacije u toj ‘igri’, koja se može nazvati i WOW (kratica video-igre World of Warcraft – “Svijet ratnih vještina”), u kojoj se Vatikan odlučio za pokušaj odgode progona Crkve, ako je globalna Sotonerija odlučila da 21. stoljeće bude doslovna repriza 1. stoljeća…

 

Je li bilo razloga da vjernici ne dolaze u crkvu?

Od početka sam izravno i rezolutno bio protiv toga. Ali ako su i postojali razlozi za uvođenje nekih zdravstveno-higijenskih mjera opreza, već je svima bio poznat “švedski model” tzv. borbe protiv korone, koji se mogao primijeniti i drugdje, poglavito za ponašanje u crkvenim prostorima i za liturgijska slavlja. Međutim, biskupi – potaknuti primjerom vatikanske Kurije, koja je papu Franju najprije zatočila u ‘novo avinjonsko sužanjstvo’ – kao da su požurili biti najistureniji prvoborci u prvim redovima prve linije ratne fronte… Neshvatljivo je s kojom je spremnošću vodstvo Crkve odluku o sakramentima prepustilo “sinovima ovoga svijeta”! Zato sam – nakon proglasa koji je objavljen, nimalo slučajno upravo na svetkovinu Sv. Josipa, zaštitnika hrvatskoga naroda i Svete Crkve! – na koncu misnoga slavlja 19. ožujka plakao zajedno s vjernicima dok sam im objašnjavao što nas čeka u budućnosti (a ujedno sam odlučio ne brijati se dok traje žalobno vrijeme ‘koronakorote’!). Nažalost, u toj povijestnoj odluci o “zatvaranja crkava” – u koje su (kakvog li absurda!) vjernici mogli dolaziti na molitvu, ali su morali izići čim bi započela misa – očitovale su se barem dvije važne činjenice.

Prvo, biskupi su u svojim mislima imali samo gradske župe i gradske crkve, a golemi broj malih župnih zajednica odnosno župa s malim brojem vjernika doslovce su ‘prekrižili’. Zašto? Vjerojatno zato što – ne samo naši u Hrvatskoj, nego i svuda po svijetu – žive u svojim gradskim “kulama bjelokostnim”, (koje imenujem kraticom ČNNNNNZ = čardak ni na nebu ni na zemlji), iz kojih se povrjemeno ‘spuštaju’ među narod s kojim malo njih ima pravu komunikaciju, jer s narodom ne žive niti znaju kako narod živi. Nažalost, u sadašnjem crkvenom ustroju takva im je služba da su u stalnoj ‘specijalnoj izolaciji’, okruženi poslugom na svim razinama i svim potrebnim suradnicima pa iz takvog okruženja komuniciraju uglavnom samo s ljudima “na višim razinama” u društvu i Crkvi. Posebno su ‘izgubljeni’ oni kojima suradnici serviraju filtrirane činjenice, a o događajima u svijetu informiraju se kroz šture televizijske ili internetske vijesti. Dakle, dogodio se previd činjenice kako se u malim sredinama, gdje se okuplja “šačica ljudi” odnosno doslovno Gospodinovo “malo stado”, liturgijski život mogao nastaviti gotovo bez ikakvih posebnih “mjera”.

Drugo, zapanjujuća je i “nepodnošljiva lakoća” kojom su pastiri svoje stado prepustili ‘virtualnim sakramentima’, objašnjavajući usput kako je to žrtva koju SVI – ali oni su, kao i mi svećenici(!), svaki dan mogli slaviti svetu misu – trebamo podnijeti. Uz to, neka su teološka objašnjenja bila toliko skandalozna da su mnogi vjernici doživjeli kako je nekim biskupima i euharistija, i sakrament(al)i, i blagoslovi(ne)… itd. najobičniji ritualni formalizam. Eto, ima toga još, ali već sam i previše ‘razvukao’. Jasno je da govorim iz vlastite perspektive, ali modeli iz nekih drugih zemalja pokazali su da se i u Hrvatskoj moglo postupiti drukčije, a ne da nam liturgijsku praksu diktiraju, kako sam ih nazvao, ‘Stožder ljudskih prava i sloboda’ ter vatikanska ‘Komisija za discipliniranje sakramenata’. Zato će sva priopćenja i odredbe službene Crkve – od Vatikana do ‘Prnjavora’ – o “borbi protiv COVID-19” ostati u povijesti kao bez presedana najbjedniji dokumenti najdubljega poniženja, u kojima su BISKUPI bili ‘prisiljeni’ podpisivati, karikiram (!), upute narodu o pranju ruku i korištenju toaletnog papira!

 

Što nas može spasiti od ovakvih i sličnih novih neprilika?

– Samo VJERA i ZNANJE! Odnosno Fides et ratio, kako glasi naziv jedne enciklike svetoga pape Ivana Pavla Dragog (tako ga zovem, nikad ne kažem Drugog!). Nažalost, zvuči grozno – ali svaka istina boli! – naš narod je trostruko nepismen: vjerski, politički, medijski! Imam cijelo predavanje o tome i o toj temi sam održao desetak tribina. Nije bolje ni drugdje u svijetu, gdje su masama mozgovi izprani televizijskim smećem, ali kod nas je izrazitije, jer se naš narod voli hvaliti pripadnošću Crkvi od stoljeća sedmog itd. Ako mi netko prigovori kako je ta moja tvrdnja pretjerana odmah ga suočim s izjavom pape Benedikta koji je rekao (i to švicarskim biskupima, 9.11.2006.) da je “vjersko neznanje dostiglo zastrašujuće razmjere”. To se ne odnosi samo na nepoznavanje osnovnih vjerskih istina ili molitava, nego se mnogi ne znaju čak ni prekrižiti kako valja, niti pokleknuti pri ulazu u crkvu (to mi svećenici vidimo s oltara, a poglavito na sprovodu i sprovodnim misama, gdje mnogi ne znaju ni osnove ponašanja u crkvi ter uz to cijelu misu usta ne otvaraju, dok neki cijelo vrijeme žvaču, a svi imaju sunčane naočale na vrh glave)… itd. A poznavanju Biblije ili teologije ne treba ni spominjati – to je većini isto što i glagoljica ili hijeroglifi, ali zato mnogi imaju krunicu na retrovizoru i na nju “kapljičnim putem” prenose sočne psovke na sudionike u prometu koji čine iste gluposti kao i oni koji ih grde… To je naša (vjernička) kultura, o kojoj svećenici nigdje ne govore da ne povrijede “pobožne uši” naših vjernika!

 

Spomenuli ste također politiku i medije…

– Da. Medijsko neznanje naroda sastoji se u naivnom prihvaćanju svega što vidi, čuje ili pročita (ali to rijetki čine, jer čitanje – poglavito čitanje KNJIGA, što je u Hrvatskoj postalo gotovo sramota! – zahtijeva duhovni napor). Dakle, nema svijesti o tome kako netko medijima upravlja i bira sadržaje s točno određenom namjerom da ih narod proguta kao da su “sveto pismo”. Narod ne zna što je medijska manipulacija, što je medijsko tzv. izpiranje mozga, kako mediji malo informiraju a mnogo više zabavljaju i zaglupljuju ter moralno kvare vrlo privlačnim sadržajima itd. A sve se to odnosi i na POLITIKU, o kojoj narod pojma nema ni što je zapravo ni kako funkcionira. Nažalost, zaveden je i crkvenim ponavljanjem fraze kako je “politika skrb za opće dobro”. Međutim, ona bi to TREBALA BITI, ali NIJE, nego je postala skrb za opće dobro moćnih pojedinaca i organiziranih središta moći (lobija). Ali to se ne može znati gledajući televiziju, nego samo čitajući vrijedne knjige. No nije problem samo što narod ne čita, nego što nažalost ni mnogi svećenici ništa ne čitaju nego misle kako su dobro informirani onim što su čuli na televiziji. Ali ni biskupi, kao ni mnogi katolički intelektualci, nisu dovoljno informirani, jer su ‘zakopani’ u svoju teološku ili stručnu literaturu i nemaju šire znanje pa neki uopće ne znaju kako svijet funkcionira i ne mogu shvatiti što se događa… itd. Sve je to upravo sada u ovoj nesretnoj ‘koronomaniji’ došlo do izražaja. Da zaključim, formula spasa glasi – vjera i znanje! Jedino VJERA odnosno podpun oslonac na Boga i evanđelje može nam dati snagu i za mučeništvo, ako bude potrebno. A ZNANJE nam je jedino oružje kojim se možemo suprotstaviti i primitivnim i stručnim manipulatorima i širiteljima laži ter znanstveno obrazložiti svoju vjeru odnosno “razlog nade koja je u nama”, kako kaže Sv. Petar.

 

Koliko se Crkva može miješati u politiku, a koliko politika u Crkvu?

– Upravo nam iskustva ovoga globalnog ‘kovidiotskog koronacizma’ nameću da se više nego ikada prije ozbiljno i višestruko pozabavimo baš tim pitanjem. Ali to je tema za cijelo predavanje, a i knjige su o njoj mnoge napisane. Dakle, poznato je i iz prošlosti kako svaka politika želi Crkvu ili ‘ujarmiti’ ili pak imati kao partnera. A Crkva je stalno u izazovnom balansu da njezina neizbježna suradnja s politikom ne prijeđe u tzv. slizavanje s vlašću, u kojem gubi svoju slobodu ter je prisiljena i na vrlo neugodne ustupke, koje povijest bilježi kao sramotne p(r)opuste. No nešto je o tome rečeno i u odgovorima na predhodna pitanja.

 

Kako ste doživjeli pad križa s katedrale točno pred sobu zagrebačkog nadbiskupa Bozanića?

– Veoma tužno, ali i mirno. Prvo, nisam uopće mislio na srušene crkve, nego najprije na ljude koji su time doživjeli i šok i možda temeljit ‘potres’ čitavoga svojega života. A poglavito su mi svaki dan na srcu, ljudski i molitveno, mnogi dragi ljudi – znanci i prijatelji, s kojima sam se družio i koje je Bog poslao na moj životni put tijekom trideset godina života u Zagrebu. Drugo, ne samo zgodu koju ste naveli, nego općenito taj potres, doživio sam kao drugu Božju opomenu Crkvi ‘kaptoličkoj’ ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i Europi i u cijelom svijetu. Prva opomena, također s jakom društvenom simbolikom, bio je strašan požar u pariškoj ‘kaptoličkoj’ crkvi Notre Dame. No ništa se bitno u Crkvi nije nakon toga promijenilo – svi ‘Kaptoli’ katoličkoga svijeta, na čelu s vatikanskom Kurijom, nastavili su utabanim stilom i stazama koje su “popločene dobrim namjerama”… Jedino je vjerojatno papa Franjo, skutren u nekom kutku Doma Sv. Marte ili pak na staračkim koljenima pred Svetohraništem plakao od jada što ništa ne može ni za milimetar pomaknuti u smjeru promjene! A Bog – koji se u svojem naumu služi i prirodnim procesima (kao što je tzv. pomicanje tektonskih ploča itd.) jer sve je to njegovo djelo – šalje upozorenje Crkvi, tj. u prvom redu pastirima koji predvode “stado” Kristovih učenika. To upozorenje Crkvi ili opomena jest višestruko: ona mora biti evanđeoski kvasac, sol i svjetlo u tijestu, hrani i mraku ovoga svijeta odnosno mora biti “Crkva siromašnih” (što ponavlja papa Franjo) kako bi bila uvjerljivo “svjetlo svijeta”! A da bi Crkva bila takva, mora najprije učiniti temeljit zaokret od moderniziranog srednjovjekovnog modela prema ‘Početku’, prema svjedočkom životu Prvih kršćana, naravno, u današnjim okolnostima. A taj preustroj mora biti i strukturalan, tj. on znači odbacivanje ‘oFUCanog’ modela Crkve kakav se stoljećima formirao od Srednjega vijeka. Napominjem, velika slova FUC jesu kratica za izraz “feudalni ustroj Crkve”, koji sam, kao najprecizniju definiciju i ‘dijagnozu’ sadašnjih problema, složio na temelju riječi što ih je na Teološko-pastoralnom tjednu u siječnju ove godine izrekao rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić: “Mi ne možemo s feudalnim modelom Crkve biti autentični u 21. stoljeću!”

A drugo, moram objasniti zašto sam bio miran. Zapravo, nisam bio miran nego me taj potres uopće nije iznenadio. Zašto? Zato što sam ga ‘vidio’ već prije trideset godina. Naime, kao mlad i nadobudan svećenik, pun idealističkog zanosa i uz to “Dalmoš dotepenac u metropoli”, doživio sam vrlo bolno bahatost i škrtost tadašnjih feudalnih crkvenih grofova koji su bez skrupula surađivali s “crvenim” feudalcima, ali za neke crkvene akcije i pokrete nisu imali ni sluha ni novca. O tome sam često diskutirao s pokojnim don Antom Bakovićem, koji je sve ondašnje kurije uzalud obilazio moleći i proseći pomoć za apostolat “Jedno dijete više” i za objavljivanje mjesečnika za demografiju NAROD ter “dva za dva” prostor za preseljenje ureda iz šupe u Maksimiru. Nažalost, “nije bilo sluha” pa je on, u napadu žalosti i ogorčenja znao reći kako bi jednu od tri atomske bombe, koje bi morao izpustiti negdje na svijetu, jednu bacio na Kaptol. Nakon što je ta izjava došla u javnost, mjesečnik NAROD bio je uklonjen sa stola za tisak u Katedrali. I jednom, prolazeći trgom ispred Katedrale, osjetio sam neku čudnu sigurnost, koje sam se prestrašio, da će jednoga dana ‘Bog to temeljito potresti’, ali da ja tada neću biti u Zagrebu! Taj doživljaj, koji sam ‘vidio’ kao na filmu, samo sam jednom spomenuo nekim prijateljima, a sada ga prvi put javno iznosim. Nisam o tome govorio jer kao da nisam želio vjerovati da će se to dogoditi, a i zato što je veoma bolno, kao i ono što dolazi. Neki će reći da haluciniram – znam da će se mnogi ovim mojim riječima rugati, ali nikoga ne želim razuvjeravati – no gotovo na isti način ‘vidim’ stradanje bazilike Sv. Petra u Rimu, kao treću Božju opomenu Crkvi “in capite et in membris”. To i neki procesi očitovani u aktualnom “ratu protiv korone” itekako potenciraju, ali su rijetkima očiti. No nakon svega svima će biti očito kako je Bog – Gospodar svijeta i Gospodar povijesti!

 

A kako doživljavate sve ovo što se događa oko logora Jasenovac, poglavito izjavu predsjednika države o spomen ploči HOS-a?

– U ovom času, to je najprije sredstvo tzv. odvraćanja pozornosti, veoma uhodan i uspješan model u strategiji medijske propagande. Nakon što se narod zasitio pranja mozga koronom i kovidom, svjestno je u Jasenovcu bačena ta ‘udica’, a njezin nastavak je nekulturan ispad istoga ‘počinitelja’ u Okučanima. U oba slučaja riječ je o ‘pljuvanju’ na hrvatske branitelje. Sam “Jasenovac”, kao pojam i fenomen, već šezdeset pet godina služi Sotoneriji kao sredstvo za ponižavanje i “ubijanje u pojam” Hrvatskoga naroda, na isti način kako se Nijemce “Auschwitzom” ucjenjivalo i ponižavalo nabijanjem kompleksa “genocidnosti”. Agresivni yugo-okupatori duha i teritorija Hrvatske tako su Hrvate držali u pokornosti sve do 1990. godine, ali svojom moćnom političko-medijsko-diplomatskom mašinerijom to žele činiti i dalje, ponavljajući stare laži i mitove o broju stradalih u tzv. koncentracijskom logoru Jasenovac od ruke “zločinačkog režima NDH”, čime se stalno imputirao i insinuirao cijelom hrvatskom narodu zločinački mentalitet. Međutim, nakon što je već predsjednik Tuđman osamdesetih godina prošloga stoljeća uzdrmao temelje jasenovačke mitomaske mega-laži(!), ta ‘crvenofašistička’ antihrvatska santa leda ubrzano se otapa, unatoč grčevitim nastojanjima antifoidne fronte da raspadajućoj lešini udahne život. Naime, upornim znanstvenim i publicističkim radom ter istraživanjem neustrašivih boraca za ISTINU – kao što su Igor Vukić, Roman Leljak, dr. Koić i drugi (a mislim da je i akademik Pečarić, možda čak prvi u demokraciji, jednom svojom knjigom značajno ‘načeo’ jasenovački mit…, a i pokojni Mladen Schwartz je jakim riječima ubitačno i ubojito točno razkrinkavao ‘jasenomitomaniju’), mrzitelji hrvatskoga naroda postupno ostaju bez svojega najjačeg oružja. Jer istina gotovo nikada ne izlazi na svjetlo dana naglo, i njezino svjetlo obasjava razum sporije nego izlazeće sunce zemlju, ali ipak nju ni najcrnji oblaci ne mogu zaustaviti. Tako se i u Hrvatskoj događa gotovo isto što je u Americi izveo hrabri američki povjestničar Norman Finkelstein, rodom Židov – svojim djelom INDUSTRIJA HOLOKAUSTA totalno je razobličio manipulacije tzv. židovskih organizacija i njihovu gramzivost za dolarima… Ja sam se u tom smislu ‘zgodno’ poigrao riječima pa sam negdje na internetu objavio komentar s naslovom, po prilici: Zašto JA SE NOVCA ne odričem… Naravno, premda je sve u svijetu spoj biznisa i ideologije, kod nas je u ovom slučaju naglasak na biznisu ucjenjivačkom ideologijom!

A one sramotne i primitivne riječi što ih je taj slučajni tzv. predsjednik izrekao o ploči hrvatskih HOS-branitelja, nimalo me nisu iznenadile – to je njegov stil, zapravo TO je ON! To je onaj ‘stari’, izvorni Zoky! Čim je u predkampanji za tzv. predsjedničke izbore krenulo medijsko blaćenje predsjednice znao sam odmah tko je njezin nasljednik na ‘Pantovčinjaku’. Dok se pripremalo njegovo tzv. ustoličenje, a mediji hvalili njegov “novi stil”, ja sam pripremao, ali nažalost nisam stigao objaviti, komentar o ‘Zokyjevu U-stoličenju’. Naime, “stolica” u hrvatskom jeziku ne označava samo predmet za sjedenje, nego je i medicinski izraz za “sadržaj debeloga crijeva” ter za njegovo pražnjenje, što se zove “velika nužda”. Dakle, za utvrđivanje dijagnoze pri nekom oboljenju potrebno je u ambulantni laboratorij donijeti mokraću i “stolicu”. Eto, nakon “ustoličenja” Zorana Milanovića na funkciju tzv. predsjednika Republike samo je pandemija onemogućila da se brzo pokaže kako “vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”. Narod je četrdeset dana bio pod terorom straha od “smrtonosnog virusa koji uzrokuje blage simptome slične gripi”, ali čim su “mjere popustile” kreatori javnoga mnijenja odmah su promijenili medijski ‘zastor’. Vrijeme i mjesto savršeno su predviđeni i odabrani pa je zato Zoky “pušten s lanca” upravo na dan zajedničkog ‘PROBOJA svih političkih logoraša’ U spomen područje JASENOVAC! Nije bila potrebna nikakva laboratorijska analiza sadržaja Zokyjeve izjave – on sam dao je ‘dijagnozu’ i ‘prognozu’ o sebi i svojemu mandatu, kao i o onima koji su ga “ustoličili”, a to je – ‘U-stoličenje’, tj. “vršenje velike nužde” po hrvatskim braniteljima kao Ustašama! Baš kao što je i njegov predpredhodnik ‘Mesko’ u dva mandata imao zadaću poniziti i pogaziti, popljuvati i ‘postoličiti’ sve dobro što je predsjednik Tuđman zajedno s hrvatskim braniteljima učinio za slobodu hrvatskoga naroda. Ali, siguran sam, sve će se to Zokyju jednom sigurno bolno vratiti kao bumerang koji promaši cilj – svoj bijedni život završit će (doslovce ili metaforički) tako što će biti MAKNUT i NEGDJE BAČEN, kao na cesti zgažen jež. Ostat će duboko u smrdljivom kontejneru povijesti i u najcrnjoj memoriji hrvatskoga naroda. Zbog toga, premda ga ne volim, iskreno mi ga je ljudski žao, a i zato jer je ogadio i svoj rod i svoje rodno mjesto, Glavice kod Sinja, koje je dalo mnoge vrijedne i ugledne ljude istoga prezimena, a u kojemu sada kratica ZA DOM ima značenje: Zoran Arogancijom Dokraja Osramotio Milanoviće.

 

Zbog čega se, po Vašem mišljenju, Hrvati od strane Srba i dalje nazivaju ustašama, pa i genocidnim narodom?

– Razlog je u nevjeri i neznanju, koji su posljedica dugotrajne ateizacije i indoktrinacije velikosrbskom ideologijom u cijeloj bivšoj Yugovini. Dakle i srbijanskom je društvu i srbskom narodu za zdravu budućnost potrebna VJERA i ZNANJE. Baš kao i hrvatskom narodu, kako sam prije naglasio. A temelj za suptilno njegovanje mržnje – koja manipulatorima uvijek služi za održanje “ratnog stanja” u narodu, kako bi ga mogli stalno kontrolirati i usmjeravati – u Srbiji i među Srbima je mit o Jasenovcu i srpskim žrtvama u NDH. Međutim, da ne ponavljam šire što sam već naglasio, kako ISTINA o Jasenovcu polako i nezaustavljivo ‘osvaja’ javni prostor u Hrvatskoj tako će i “tamo daleko” stići i spustiti se u naše susjedstvo kao blaga kiša na suhu zemlju. A jednako tako će biti jednoga dana (vjerujem, uskoro!) razbijena mitologija Šaranove jame na Jadovnu u Lici, nad kojom svake godine samoproglašeni “premijer u sjeni” Mitorad Pupy – kako ga neki medijski zlobnici nazivaju – zajedno sa židovskim “vjernicima” koji su zadrti ateisti (!), već godinama nekom svome bogu upravlja ‘molitve mržnje’. Međutim, Bog već u Starom zavjetu (u Mudrim izrekama) upozorava: “Mržnja izaziva svađu, a ljubav pokriva sve pogrješke.” “Bolji je obrok povrća gdje je ljubav, nego od utovljena vola gdje je mržnja.” “Mržnja i srdžba jednako su gnusne, i grješan ih čovjek obje u sebi nosi.” “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje?!”

Zato je presudno važno da svi kršćanski narodi Europe – kako je vapajem pozivao papa Sv. Ivan Pavao – otvore vrata Kristu! Jer samo Bog i njegova Istina mogu nas osloboditi i pripraviti za suživot u pomirenju i susjedskoj slozi i kršćanskoj suradnji u obrani od nadiruće New Age ideologije i ostalih sotonerijskih zabluda. Alternativa je diktatura Novog svjetskog poredka kojim se želi uzpostaviti “jedna vlada” u ‘demokratskom totalitarizmu’ pod maskom mira i sigurnosti. Priprema za to bila je i ova pandemija, kao globalna ratna vježba i test ponašanja naroda. Nažalost, prema robskom ponašanju ljudi, sada je očito kako je za ostvarenje novog globalnog robstva potrebna sitnica – samo jedan jedini nevidljivi virus! Stoga, ako se kršćani žurno ne osvijeste i ne zbliže (prije nego dođu goleme nevolje – kako je proročki najavio genijalni Solovjev u knjižici “Priče o Antikristu”!), oslanjanje na materijalizam i hedonizam vrlo brzo će se ‘debelo’ osvetiti svima, jer Biblija kaže: “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7).

 

A zbog čega se ni danas “ne smije” govoriti o partizanskim zločinima, poglavito nakon II. svjetskog rata, recimo o Križnim putevima?

– Jednostavno, kako sam već rekao, zbog monopola sotonerijskih slugu nad medijima, politikom i sveučilištima. Na svim tim razinama gotovo sedamdeset godina dominirala je samo jedna “istina” – LAŽ o hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi. Zato je šteta što se Premijer također u Jasenovcu iztrčao sa svojom neprimjerenom izjavom. Jer upravo je suprotno od onoga što je rekao – žurno nam je i urgentno potrebna REVIZIJA lažne POVIJESTI u Hrvatskoj, u koju spada i laž o Jasenovcu, laž o Bleiburgu, laž o “Križnim putevima”, kao i općenito spektar laži o Hrvatskom narodu. Međutim, tu temeljitu reviziju povijestnih laži neće biti lako izvesti, jer je lijevo-antifoidni lobi zajašio katedre hrvatske povijesti na fakultetima – zna se dobro kako prof. Ivo Goldstein odavna i na Filozofskom fakultetu i u medijima sustavno radi na širenju LAŽI. Ali i tu moramo biti strpljivi – istina polako izlazi na svjetlo dana, ponekad i na veoma čudesan ter nama neočekivan način.

 

Što se, po Vašem saznanju, dogodilo u Bleiburgu?

– Uz ono što sam pročitao o strahotama na Bleiburgu, koje su opisali sudionici te tragedije i istinoljubivi povjestnici, znadem i ono što mi je pričao moj pokojni otac Ante, koji je preživio i užas na tome polju i potom izdržao “četveroredni” Križni put sve do Osijeka. Nadam se da ću to jednom i opisati u nekoj makar maloj knjizi.

 

Srbi i danas “plaču” da su im crkve oštećene…

– Ako mislite na njihove hramove u Hrvatskoj, potrebno je najprije podsjetiti one koji ne znaju, kako su poslije II. svjetskog rata Srbi u Hrvatskoj sami rušili svoje crkve, kao da su se natjecali u revnosti i ateističkoj pravovjernosti. Drugo, brojni su primjeri iz HODoR-a (Hrvatskog obrambenog domovinskog rata) – pa i ovdje u Gackoj dolini – kako su hrvatski vojnici na samom rubu crte bojišnice, dok su četnici granatama rušili katoličke crkve, čuvali pravoslavne hramove od oštećenja a poslije su Srbi u njima čuvali ovce. Treće, sredstva koja svake godine Ministarstvo kulture RH dodjeljuje za obnovu njihovih hramova podpuno odklanja sve njihove prigovore i “krokodilske suze” čini smiješnima. A u našoj Gospićko-senjskoj biskupiji su stradale SVE katoličke crkve i još NISU sve obnovljene pa mi ipak ne “plačemo” toliko, nego smo strpljivi i s razumijevanjem prihvaćamo kriterije Ministarstva. Osim toga, što će njima crkve? Pa oni uopće ne idu na liturgiju, mnogi nisu ni kršteni, većina je vjerski nepoučena – gore nego katolici… itd. Evo za primjer, ja svake godine u Otočcu dođem na liturgiju na blagdan Sv. Georgija Velikomučenika (to je Sv. Juraj mučenik – zajednički svetac iz prvih stoljeća Crkve), i uvijek sa žalošću gledam šačicu vjernika koji pobožno sudjeluju u obredu, dok njih najmanje dvadesetak povrjemeno dođe, zapali svijeću i odmah ode iz crkve ter pred ulazom naglas priča i puši. Takva “vjera” samo ruši svoju crkvu – i katolička, i pravoslavna, i protestantska…! Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

 

Kako to da u Hrvatskoj ne postoji Hrvatska pravoslavna crkva, ili…?

– Stjecajem okolnosti svojedobno sam, zajedno s Ivicom Relkovićem, putovao po Hrvatskoj zajedno s pok. prof. Ljubicom Štefan, koja je veliki dio svoga života provela u Beogradu. Evo kako je ona jednom odgovorila na to isto pitanje: “Kada SPC doista bude kršćanska Crkva a ne utvrda velikosrbske ideologije, u svim će zemljama gdje ima dovoljno pravoslavnih vjernika postojati Pravoslavna crkva s nazivom tih država!” Dakle, problem nastaje ako crkva nije mjesto slavlja Krista i odgoja naroda u vjeri i čovještvu, nego npr. simbol srbstva, ili neke druge nacije. O tome je vrlo otvoreno u jednom intervjuu kratko nakon hijerotonije progovorio novi šibenski episkop Nikodim, što me je ugodno iznenadilo. Riječ je o teološkom problemu nacionalno orijentirane crkve, jer Crkva po svojoj biti nadilazi i nacije i rase i države. Vidimo što se događa u Crnoj Gori, a problemi su i u Makedoniji, ali i drugdje po svijetu, npr. u Ukrajini. No potrebno je istaknuti kako i Katolička Crkva u bilo kojem narodu može pasti u takvu napast, pa i u Hrvatskoj. Već sam nekoliko puta upozorio na fenomen “čuvanja nacije”, na čemu je u prošlosti, poglavito u komunizmu u Hrvatskoj, ali i među Hrvatima u iseljeništvu u demokratskim zemljama Europe i Amerike, zdušno radila “Crkva u Hrvata”. I koji je rezultat? Nažalost isti kao i u gotovo svim kršćanskim zemljama – ubrzano IZUMIRANJE “kršćanskih” naroda! Dakle, vrhovni pastiri i odgovorni u svim mjestnim Crkvama svojim postupcima i svojom vjerskom (ili pak, ružno rečeno – ‘zvjerskom’!) orijentacijom odlučuju hoće li oni sami i njihove Crkve biti, latinski rečeno – SePulCrum populi sui (GROB odnosno GROBARI svojega naroda) ili pak DOBRI PASTIRI od Boga im povjerenog Kristova stada za koje su spremni položiti i svoj život! Potičem sve da se ozbiljno zamislimo nad tim problemom i fenomenom, kao i nad receptom koji sam davno predložio za opstanak naroda u budućnosti – MOLI-RADI-RODI.

 

Hoće li i kada bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim?

– Hoće sigurno! Ali, uvjet za to jest još jedno čudo po njegovu zagovoru. A to je – kako je genijalno (i vjerski i diplomatski) sročio po Božjem nadahnuću i objavio naš nuncij Giorgio Lingua – najvažnija zadaća svakoga od nas: iznova živjeti Stepinčev duh. “Shvaćam da je zadatak svakog Hrvata da bude drugi Stepinac, ne samo biskupi, ili svećenici – oni nesumnjivo moraju gledati u nj – ali svaki Hrvat mora imati njegov mentalitet, njegovu otvorenost, njegovu ljubav.” Kada je nuncij Lingua došao u Hrvatsku bio je odmah upoznat s tzv. odgodom Stepinčeve kanonizacije pa je u prvu sljedeću nedjelju hodočastio u katedralu na Blaženikov grob. Tu je u molitvi zatražio odgovor na pitanje: “Što mogu učiniti da riješim ovaj problem?” Kaže: “I odmah sam čuo kao da mi je on odgovorio: ‘Ne brini ti za moju svetost, brini se ti za svoju svetost!’… Eto, to je važno: kad bi svi Hrvati bili DRUGI STEPINCI problem bi već bio riješen.” Eto, naizgled vrlo jednostavno. Ali ja se pitam koliko je Hrvata spremno biti kao Stepinac! Jedan je hrvatski gradonačelnik pitao svoga biskupa: “Preuzvišeni, jeste li vi biskupi spremni biti mučenici?!” To je pitanje za svakoga od nas. ‘Prevedeno’ na ‘formulu’ ukupnoga Stepinčeva života ono može glasiti i ovako: Mogu li ja shvatiti i prihvatiti da je u sadašnjem dramatičnom trenutku povijesti hrvatskoga naroda BOGOLJUBLJE najviši izraz i čin veoma dragog nam domoljublja?!

 

Biste li Vi služili svetu misu za Antu Pavelića?

– Svaki svećenik dužan je slaviti svetu misu za svaku krštenu dušu, a može i za vječno spasenje bilo kojega čovjeka koji nije kršten, ako to s ispravnim motivom traži rodbina ili naručitelj. To se odnosi i na bilo kojega Antu Pavelića, ali predpostavljam da mislite na Poglavnika NDH. Kad je o njemu riječ, javno je svojedobno o tome postavljeno pitanje pa je jedan katolički list objavio pozitivan odgovor, s preporukom da se ta misa ne oglašava. Naravno, to se odnosi na Zagreb ili neki drugi veliki grad – jer to odmah u dijelu naše ‘bolestne’ javnosti izaziva negativne konotacije, kako je netko već izjavio: “Crkva moli za zločince!” A Crkva je pozvana upravo to činiti, i što je netko veći grješnik to moramo za njega više moliti.

 

Je li Tito zločinac ili…?

– Nažalost, u njegovu slučaju – za povijest! – ne postoji “ili”! Nismo ga ni Vi ni ja postavili na listu desetorice najvećih zločinaca svijeta, nego kriteriji znanosti. Jasno, pojedinci i skupine svuda u svijetu se oko toga još uvijek spore, ali to čine kao da su ljudi i njihova djela hrana ili piće pa vrijedi pravilo da se “o ukusima ne raspravlja!” Ipak, budući da i među zločincima ima krštenih duša, tj. i katolika, i pravoslavaca, i protestanata, ja redovito od 28.12.2007. svake godine na taj dan – a to je blagdan Nevine dječice, malih mučenika koje je kralj Herod poklao želeći likvidirati tek rođenoga Isusa – prikazujem svetu misu za sve krštene zločince. Kad je o Titu riječ, bez obzira na povijestnu ocjenu njegova života, ne znači da je vjerski gledano izgubljen za vječnost. Naime, zna se da je prije smrti u ljubljanskoj bolnici primio svećenika. A taj svećenik je kratko nakon toga stradao u prometnoj nesreći “u čudnim i nerazjašnjenim okolnostima”, što je za jedne tzv. teorija zavjere, a za druge tipičan primjer prakse urote, jer – “mrtvi svjedoci ne govore”!

 

Imaju li svećenici problema s uvredama i klevetama odnosno je li i Vas možda netko za nešto tužio?

– Postoje i takvi slučajevi, ali su u demokratskim zemljama rijetkost. Jedan je protestantski pastor u Švedskoj, čini mi se 2007. godine, bio kažnjen s trideset dana zatvora zato što je javno rekao da je homoseksualnost nastranost i na sudu nije htio povući svoju izjavu. Ja sam radi gotovo doslovce iste tvrdnje i odprilike u isto vrijeme bio prijavljen od zagrebačke muške istospolne udruge “Iskorak” pa sam morao na Krim-policiji dati izjavu “što je pjesnik htio reći”. Dakle, bio sam na ispitivanju radi utvrđivanja eventualnog postojanja moje namjere da uvrijedim određenu kategoriju građana. Naime, kako sam tada – kao kancelar Vojne biskupije i policijski kapelan PUZ-a – bio i kolumnist ‘legendarnog’ tjednika Arena, u jednom sam tekstu komentirao famozno “vjenčanje” pjevača Eltona Johna i njegovog ‘zaručnice’ (ili njegove ‘zaručnika’?) Davida Furnisha, a naslov komentara bio je “Bolesna braća zagadila zdravo društvo”. Naravno, u tekstu je bilo riječi i o koncertu rock-sastava “Bolesna braća” i o tome tzv. homo-vjenčanju, što sam lukavo izmiješao kao “francusku salatu”, a to je članovima “Iskoraka” zvučalo jako uvrjedljivo. Naravno, na temelju policijskog zapisnika oslobođen sam svake krivnje. Ali, nakon što sam poslije pročitao vijest o slučaju švedskog kolege, bilo mi je žao što nisam dobio barem “uvjetnu”. A poslije, tijekom mojega gostovanja u emisiji pokojnoga Željka Malnara, izravno se telefonom javio predsjednik spomenute homo-udruge Dorino Manzin ter se ispričao za njihov postupak i priznao da je reakcija bila pretjerana.

 

Što sada radite, što pripremate?

– Aaaaa… “ima puno lipih stvari, ali ne smin kazat”! Šalim se, ali ipak je bolje da više ništa ne govorim, jer imam toliko posla da mi je svaki dan prekratak pa bi samo to pitanje moglo biti tema za cijeli novi razgovor… Dodat ću samo ispriku osjetljivim čitateljima, ako sam možda uporabio koji neprimjeren izraz ili “ubojitu prejaku riječ”, ali sve što sam rekao izišlo je iz mojega uma i srca odnosno želje i namjere da sav moj život bude Bogu na slavu, na korist Crkvi i za dobro našega Naroda. Možda sam još mnogo toga trebao reći (neki će sigurno reći da je i ovo previše!), ali sve što sam rekao morao sam reći, jer moje je svećeničko geslo: “Sionu za ljubav neću šutjeti!” (Iz 62,1). Hvala Vam za mogućnost da to kažem, a svim čitateljima srdačan pozdrav i blagoslov. Aleluja!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

2 × pet =