Uz 100. obljetnicu rođenja Mons. Antuna Bogetića porečko-pulskog biskupa, jednog od istarskih velikana

Mons. Antun Bogetić: Skroman biskup koji je čuvao hrvatski identitet i promicao Neokatekumenski put...

Mons. Antun Bogetić
Podijeli

Mons. Antun Bogetić: Skroman biskup koji je čuvao hrvatski identitet i promicao Neokatekumenski put…

Mons.Antun Bogetić ( 24.travnja 1922.-19.travnja 2017.)

Antun Bogetić rođen je na današnji dan prije 100 godina u  Premanturi na jugu Istre od oca Luke i majke Agate Premate. Ponosna sam,  i zahvalna što je jedan dio mog života duhovno obogatio svojim pastoralnim radom. Posljednji susret, pozdrav i blagoslov doživjela sam na pulskoj tržnici,  gdje je u mirovini rado dolazio i svojim jednostavnim, neposrednim i skromnim pristupom, dobro raspoložen,  sa svakim tko ga je prepoznao i pozdravio, porazgovarao i našalio se. Njegov blagi osmijeh i njegova srdačnost, ostaju  mi je u trajnom sjećanju.

Vraća se u Istru na poziv Pape Ivan Pavla  II. koji ga 2. veljače 1984. imenuje  porečkim i pulskim biskupom.  Zaređen je u Poreču 28. travnja 1984.godine uzevši biskupsko geslo „U tebe se Gospodine uzdam“. Posvetitelji su bili kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup, mons. Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup i mons. Dragutin Nežić, dotadašnji porečki i pulski biskup. Službu biskupa obnašao je do 13. studenoga 1997.godine, a potom do 10. siječnja 1998. upravlja porečkom i pulskom biskupijom do posvećenja novog biskupa mons. Ivana Milovana.

Mons. Bogetić umirovljen je 10. siječnja 1998. godine. i  ponovno odlazi u misiju na Taiwan do lipnja 2006.godine.

iz privatnog albuma

Po povratku u Pulu nastanio se u Svećeničkom domu Betanija u Puli, koji je uz crkvu  Sv. Pavla na Vidikovcu u Puli,  gdje je rado vršio službu  ispovjednika. Bio  je veoma aktivan,  sa radošću je pružao pastoralnu pomoć župnicima mijenjajući ih za mise čak i radnim danom, volio je reći da se osjeća „kapelanom svim pulskim župnicima“.

Mons. Antun Bogetić umro je 19.travnja 2017.godine u Puli, a sahranjen u crkvi u Premanturi.

Biskup  Bogetić bio je  pokretač veliki ideja i  projekata koje i danas dan žive. Na predstavljanju knjige mons. Bogetića  “Moj život, od Anda do Tihog oceana” mr. Jakovljević  rezimirao je njegovo  djelovanje  „U Lanišću je iznio program Biskupije, na mjestu gdje je njegov subrat Miroslav Bulešić bio ubijen:

  • gradnja nove zgrade biskupije u Poreču,
  • povratak pavlina u Sv. Petar u Šumi,
  • osnivanje klasične gimnazije u Pazinu,
  • gradnja svećeničkog doma u Puli,
  • otvaranje biskupijskog-misijskog sjemeništa u Puli.

U svemu je uspio i s pravom se može reći, da je nakon biskupa Dobrile odmah Biskup Bogetić. Radio je na duhovnoj obnovi Biskupije, ali i materijalnoj. Imao je protivnika, ali koji karizmatik, vizionar nema protivnike. Otvorio je vrata Biskupije: neokatekumenskom pokretu i zahvaljujući tom hrabrom činu osigurao da danas gotovo svaka župa ima nedjeljnu misu“

31. siječnja 1993. mons. Bogetić posjetio je zajedno s tadašnjim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom zgradu Kolegija u Pazinu, gdje su supotpisali povelju o početku obnove zgrade. Pazinski kolegij – klasična gimnazija započela je s radom u rujnu 1993.godine, i od tada odgajaju nove naraštaje  mladih u Republici Hrvatskoj.Biskup mons. Antun Bogetić je 8. prosinca 1991. osnovao Biskupijsko misijsko sjemenište “Redemptoris Mater” u Puli za pripadnike Neokatekumenskog puta. Sjemeništarci, do tada smješteni po obiteljima, polazili su u akademskoj godini 1991./92. i 1992./93. studij teologije u Rijeci. U međuvremenu su Porečkoj i Pulskoj biskupiji dodijeljeni na korištenje vojni objekti  bivše pulske vojarne “Vitomir Širola Pajo”, koji su preuređeni za prebivalište poglavara i bogoslova. Dana 30. rujna 1993. mons. Bogetić je osnovao i Visoku teološku školu u Sjemeništu „Redemptoris Mater“. Godine 1997. postavljen je kamen temeljac za gradnju novog kompleksa tog pulskog sjemeništa. Biskupijsko misijsko sjemenište Redemptoris Mater  je do sada dalo 73 svećenika, 3 đakona, od čega je 47 zaređeno za Porečku u Pulsku biskupiju, a 30 ih ondje i djeluje.

Još jedna od značajnih zasluga mons. Bogetića je povratak pavlina u samostan u Sv. Petru u Šumi. Ostvarilo se i to, slijedom njegovih nastojanja, nakon 210 godina njihova izbivanja, 7. srpnja 1993. godine.

Za trajanja njegove biskupske službe izgrađena je nova zgrada Ordinarijata u Poreču, jer su do tada svi biskupi, od sv. Maura do biskupa Dragutina Nežića, stolovali u staroj zgradi povezanoj s bazilikom.

Dijamantni jubilej, 60. obljetnicu misništva, proslavio je 26. kolovoza 2006. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. 28. travnja 2009. u župnoj crkvi Sv. Pavla u Puli proslavio je dvadeset i petu obljetnicu biskupske službe.

Dana 29. lipnja 2016., na blagdan sv. Petra i Pavla, u pulskoj crkvi sv. Pavla proslavio je 70. obljetnicu svećeništva, što je ujedno bio i njegov posljednji javni nastup.

https://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/3394-ususret-100-obljetnici-rodenja-mons-antuna-bogetica.html

Podržao  je  II Vatikanski sabor i neokatekumenizaciju

Biskup Antun  Bogetić  podržavao je  sve postkoncilske djelatnosti u Crkvi u Istri.  Zdušno se zauzimao za širenje Neokatekumenskog puta u Biskupiji. Poticaj mu je pismo sv. Ivan Pavla II. od 30. kolovoza 1990.godine u kojem, uz ostalo, kaže: „Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i današnja vremena. (…) želim da braća u Episkopatu pomažu, zajedno sa svojim prezbiterima, ovo djelo za novu evangelizaciju“.

Neokatekumenski put u Istri prvi je prihvatio tadašnji župnik pulske katedrale pok. mons. Vladislav Premate, kojemu je o tome tada novome pokretu govorila gđa Ana iz Padove, rođena u Puli.  Nedugo zatim Put su prihvatili i drugi svećenici i redovnici, uz ostale i o. Bernardin Filinić, tada župnik sv. Josipa i o. Stanko Škunca, tadašnji župnik sv. Antuna. Kateheze su započele 30. siječnja 1979. godine, a ulazna konvivencija završila je 25. ožujka 1979.godine  na blagdan Blagovijesti. Nastale su tri zajednice. Iz katehizacije u župi Katedrala: 1. zajednica katedrale i 1. zajednica  sv. Antuna, te iz kateheza u župi sv. Josipa 1. zajednica sv. Josipa. Slijedeće godine kateheze su se ponovile u sve tri spomenute župe i u župi sv. Pavla u Puli.

Kateheze je pohađao i tadašnji generalni vikar mons. Antun Bogetić, koji je kao biskup jednom tjednom s II. Neokatekumenskom zajednicom pulske katedrale išao je po ulicama i kućama naviještati ljubav Božju prema grešnicima i slabim ljudima, očitovanu u Njegovu Sinu Isusu Kristu.

Od 2018. u Biskupiji se započelo s programom Postkrizma. Radi se o pomoći adolescentima da nakon sakramenta Potvrde ne odu iz i od Crkve, gdje u domu obitelji i kumova vide prisutnost Duha Svetoga i važnost obitelji.

Na putu istarskih narodnjaka, iskreno se radovao hrvatskoj državi

U svojoj knjizi “Moj život, od Anda do Tihog oceana”mons. Bogetić opisuje kako je kao  dijete čuo  u povjerljivim i potihim razgovorima da su Bogetići, kao i većina Premanturaca, Rvati .Zbog prisilne talijanizacije koju je provodila talijanska vlast djeci je bilo zabranjeno međusobno u školi govoriti po našu, odnosno svojom materinjim jezikom, tako da je od djetinjstva mons. Bogetić bio svijestan i ponosan na svoj  hrvatski  identitet.

U „ekskluzivnom intervju“ književniku Emilu Kazimiru Žeravici za Rovinjske obzore (proljeće 2001.) rekao je: „Od mojih doma naučio sam ljubiti svoj narod, svoj jezik i želio da Hrvati budu svoji na svome da se ne zatire naš narod. Svjedokom sam velikih nepravdi počinjenim istarskim Hrvatima“.

Uvijek je isticao  nemjerljive zasluge istarskog svećenstva predvođenog mons. Božom Milanovićem kod priključenja Istre Jugoslaviji, ne negirajući zasluge titovih partizana, napominjao bi da nije bilo istarskih svećenika partizani ne bi imali koga oslobađati. Bio je osobiti ogorčen na Komunističku vlast okrutnim ubojstvom mladog svećenika Miroslava Bulešića.

Za Bulešićevu  je smrt  saznao u Pazinu, gdje mu je svećenik Anđelko Grubišić ispričao događaj u Lanišću. Potom je krenuo u Pulu, ali su ga na putu iskrcali iz vlaka i jedan ga je vojnik otpratio kroz šumu do zatvora u Fažanu kako ne bi drugima govorio o svemu što je čuo. Ondje je bio par dana, a poslije su ga odveli u Opatiju.

Nikako nisu htjeli da dođe u Pulu i biskupu Radossiju prenese vijest o Bulešićevoj smrti. Nakon toga su, kaže, neki svećenici od straha pobjegli u Italiju, neki su se poslije vratili, a čitav se narod zgražao nad tim događajem. Dio svećenstva je ostao povrijeđen jer su i sami glasali za priključenje Jugoslaviji.

U jednom su se, kaže, svi slagali, a to jest da je Bulešić ubijen iz mržnje prema vjeri. Prilikom postavljanja spomen-ploče u Svetvinčentu 1987. godine vlasti  su isto negodovale. Kaže kako osobno Bulešića smatra mučenikom koji je tu žrtvu svjesno prihvatio, a svojim napadačima oprostio. „Tu je veliko dobro, oslobođenje od vjekovnog ropstva, spas jednog naroda od etnocida, ali su tu i velika zla pred kojima ne možemo šutjeti“. Liječenje svih rana i nepravde prošlosti i mogućnosti gradnju zdrave budućnosti za Hrvate, Talijane i druge narode u Istri vidi u povratku Bogu, kršćanskim vrijednostima i Isusu Kristu, „najvećoj revoluciji u povijesti“.

Mons. Bogetić  iskreno se radovao hrvatskoj slobodi i samostalnoj Hrvatskoj. Smatrao  je da to bio san tolikih generacija Hrvata i naglašavao kako se velika većina građana Republike Hrvatske u cjelini, kao i same Istre, na referendumu 1990.godine izjasnila za samostalnu Hrvatsku. Trebalo je zaista živjeti izvan povijesnog konteksta, ne nositi u sebi hrvatski identitet kao dio osobnog identiteta, ne osjetiti bilo svoga naroda kako je na sudskom procesu kazao Bl. Alojzije Stepinac, ili još gore, mrziti sve hrvatsko, a da se u odlukama referenduma ne bi prepoznao glas naroda kao glas Božji i znak vremena. Držao se daleko od politike, u užem značenju ove riječi. Odbio je biti članom „Vijeća za Istru“, smatrao je da je bilo kakva javna funkcija nespojiva s njegovim službom biskupa. Uključio se u prihvaćanje izbjeglica i prognanika, poticao je svećenike da organiziraju prihvat ljudi koji su dolazili u Istru, prinuđenih ostaviti rodni kraj i sve što su mukotrpno oni i njihovi preci desetljećima stjecali. Osobno je nekoliko puta boravio u Italiji tražeći pomoć za izbjeglice i prognanike.

Kada  su politikanti iz IDS-a počeli uvjeravati istarske Hrvate uoči popisa stanovništva da nisu  Hrvati, s jasnim političkim ciljem da se u budućem eventualnom prekrajanju granica pokaže kako Istra nije hrvatska zemlja pa da se olakša njezino izdvajanje iz matice Hrvatske, biskup Bogetić je hrabro nastupio. Napisao je pastirsko pismo vjernicima Porečke i Pulske biskupije u kojima ih poziva da se na popisu izjasne za ono što jesu te da ne zataje svoju vjeru i nacionalnost: „Nekoji koji nam ne žele dobro, kojima smetamo da kao takvi mi postojimo nastoje Hrvate ignorirati i žele im da se uklone. Nazivaju ih Šokcima, Bunjevcima (Slavonija, Baranja), Dalmatincima (Dalmacija), Istranima ili Istrijanima (Istra) samo ne pravim imenom. A to je velika nepravda i zabluda. Jasno je da u Istri, koji govore jedan od hrvatskih dijalekata, ti su Hrvati, istarski Hrvati“.

Poštivao je predsjednika Tuđmana kao čovjeka koji se stavio na čelo borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Bio je oduševljen posjetom Ivana Pavla II. Hrvatskoj, svjestan značenja toga posjeta za sudbinu hrvatske države. Kad je došao u Shanchuan, gdje je umro sv. Franjo Ksaverski poslao je predsjedniku Tuđmanu svoju fotografiju sa spomenutim odličjem. Novoj vlasti izabranoj na siječanjskim izborima 2000. godine, iz dalekog Taiwana, poželio je Božji blagoslov i pozvao je da nastavi graditi na onom dobrom što je do tada učinjeno, „a jedno je veliko dobro da imamo slobodnu Domovinu za što je dr. Franjo Tuđman odigrao presudnu ulogu“.

Autor / Lili Benčik / hrvatskepravice


Podijeli