Ubojstvo Brune Bušića, smrt koja snaži…Zašto još uvijek postoje šutnja i zavjera o tome tko je ubio Brunu Bušića?

Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u 23,20 sati u Parizu. Njegova smrt izrazito je bolno i s velikom žalošću doživljena i u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunističku diktaturu. Brunina je smrt među Hrvatima Australije odjeknula poput atomske bombe...

Zbog neprekidnog progona od strane Udbe, Bruno Bušić 1975. godine po drugi je put otišao u emigraciju.
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Danas nema nikakve dvojbe da je Bruno Ante Bušić u velikoj mjeri obilježio borbu i težnje hrvatskog naroda za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Istaknuti hrvatski intelektualac i politički prognanik iz vremena kad je Jugoslavijom i SR Hrvatskom vladao komunistički zločinac Josip Broz Tito uz pomoć svojih hrvatskih komunističkih slugu, Bruno Bušić bio je simbol otpora hrvatskog naroda u Hrvatskoj i iseljeništvu velikosrpskoj i komunističkoj Jugoslaviji.

Bruno Bušić
Bruno Bušić

Da je bio živ, Bušić bi 1990. godine dao potporu dr. Franji Tuđmanu i HDZ-u

Zbog neprekidnog progona od strane Udbe, Bruno Bušić 1975. godine po drugi je put otišao u emigraciju. Smjestio se u Londonu gdje je počeo raditi za Novu Hrvatsku, koju je napustio polovinom 1976. godine. Nakon toga pisao je u brojnim drugim hrvatskim emigrantskim novinama. Na izborima za II. sabor Hrvatskoga narodnog vijeća 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Po mojem dubokom uvjerenju, pobjeda HDZ-a nad Komunističkom partijom Hrvatske na prvim slobodnim izborima u travnju 1990. godine bila bi još puno uvjerljivija da je Bruno Bušić ostao živ i da je on umjesto dr. Mate Meštrovića bio na čelu Hrvatskoga narodnog vijeća. Kao što je poznato, Bruno Bušić bio je bliski suradnik dr. Franje Tuđmana u vrijeme kad su zajedno radili u Institutu za povijest u Zagrebu. Naime, važno je istaknuti da je u predizbornoj kampanji prije prvih slobodnih izbora 1990. godine Mate Meštrović, najvjerojatnije zbog naputaka iz Washingtona, došao u Hrvatsku i dao javnu potporu Koaliciji narodnoga sporazuma te javno kritizirao dr. Franju Tuđmana i Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ja sam u isto vrijeme, u travnju 1990., došao u Hrvatsku i u ime organizacija HSS-a u Australiji sudjelovao u predizbornoj kampanji Hrvatskoga demokratskog bloka koji je predvodila Hrvatska demokratska zajednica.

Intelektualna, politička i revolucionarna aktivnost Brune Bušića u emigraciji počela je potresati temelje komunističke Jugoslavije, a unijela je i novu živost u djelovanje hrvatske političke emigracije. Bušić se brzo razišao s urednikom Nove Hrvatske Jakšom Kušanom, za kojeg je rekao da su “dva različita svijeta”. Potrebno je samo spomenuti njegovu ulogu u pisanju tekstova «Poziv na dostojanstvo i slobodu» i «Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga», koji su kao letci bacani iz zrakoplova što su ga oteli supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić.

Bruno Bušić 2Zašto još uvijek postoje šutnja i zavjera o tome tko je ubio Brunu Bušića?

Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u 23,20 sati u Parizu. Njegova smrt izrazito je bolno i s velikom žalošću doživljena i u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunističku diktaturu. Brunina je smrt među Hrvatima Australije odjeknula poput atomske bombe. Bili smo u šoku i velikoj nevjerici. Uza sve poštovanje Stjepanu Đurekoviću, kojega je Udba ubila pet godina kasnije, smrt Brune Bušića predstavljala je daleko veći gubitak za razvoj aktivnosti hrvatske političke emigracije u rušenju Jugoslavije i stvaranju samostalne hrvatske države.

Danas, 26 godina nakon uspostave samostalne hrvatske države i 39 godina nakon mučkog ubojstva Brune Bušića, kojeg je također ubila Udba, potrebno je otvoreno postaviti pitanje kako je moguće da u današnjoj Hrvatskoj još nisu provedeni ni prava istraga ni vjerodostojno suđenje za ubojstvo Brune Bušića.

Suđenje Udbinom agentu Vinku Sindičiću 2000. godine za ubojstvo Brune Bušića bilo je pravna travestija.

Francuska nije Njemačka da će nam pomoći u tom slučaju. Zajedno s Englezima, Francuzi su roditelji Jugoslavije i prijatelji Srba. O tomu smo se zorno osvjedočili tijekom srpske okupacije Sarajeva kad je 1992. godine tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterand spriječio napade međunarodnih snaga na srpske položaje oko Sarajeva. Zbog toga ne možemo očekivati da će Francuzi napraviti ono što su učinili Nijemci u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. Iako osobno nemam nikakvih dokaza, gotovo sam siguran da Francuzi znaju tko je ubio Brunu Bušića i tko je je izdao nalog za njegovo ubojstvo. Zato imamo pravo i moramo ne samo tražiti, nego i zahtijevati od sljedeće Vlade Republike Hrvatske, ma tko je vodio, da konačno pokrene proces kojim će se utvrditi tko je ubio Brunu Bušića te kazniti njegove ubojice i nalogodavce ubojstva. Ako se to u vrlo doglednoj budućnost ne dogodi, bit će to nova veleizdaja hrvatskoga političkog establišmenta u svim vodećim parlamentarnim strankama u Hrvatskoj. Te stranke mogu dati nalog hrvatskom pravosuđu da pokrene vjerodostojnu istragu o ubojstvu hrvatskoga velikana Brune Bušića.

Bruno Bušić 1Za nas koji smo mnogo godina živjeli i djelovali u emigraciji posebice je važno da se dozna koji su navodni politički emigranti radili za Udbu i tko je od njih pomagao Udbinim agentima iz Jugoslavije u ubojstvu Brune Bušića u Parizu. Naime, u gotovo svim Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata pomagali su agenti iz najužeg okruženja osoba koje je Udba likvidirala.

Hrvatska neće biti normalna zemlja niti će se dogoditi toliko nužno pomirenje sve dok na optuženičku klupu ne sjednu svi oni političari iz vremena komunizma i svi Udbini još živući agenti za koje se sa sigurnošću znade i o čijim zlodjelima iz tog vremena postoje nedvojbeni dokazi.

Ubojstvo Brune Bušića - smrt koja snažiEvo što smo mi u Hrvatskoj istini, glasilu HSS-a za Australiji, napisali nakon što smo doznali za ubojstvo Brune Bušića:

Smrt koja snaži

«Nenadana vijest o mučeničkoj smrti Brune Bušića bolno će odjeknuti među cijelim hrvatskim narodom u svijetu i domovini. Bruno Bušić, hrvatska korjenika, sin hrvatskih seljačkih roditelja rođen 1939. u Vinjanima Donjim kod Imotskog, mučki je ubijen od strane jugoslavenske zločinačke policije Udbe u Parizu, u ponedjeljak 16. listopada ove godine. Pišući u „Hrvatskom tjedniku“ 1971. godine, u kojem je bio jedan od urednika, kao istaknuti član Matice hrvatske, pokojni Bruno Bušić napisao je prigodom obljetnice atentata na hrvatskog vođu i učitelja Stjepana Radića članak kojem je dao ime: SMRT KOJA SNAŽI. https://www.youtube.com/watch?v=SMmLHBrpOhY

Nitko se, pa vjerujemo ni sam Bruno Bušić, nije nadao da će on tako mlad ne samo položiti svoj život na Oltar domovine gotovo na isti način kao i Stjepan Radić, čijim je stopama u ujedinjivanju hrvatskoga naroda krenuo, nego ni da će njegovo ubojstvo srušiti i najmanji most između Hrvata i Srba sve dok bude postojala Jugoslavija, a niti da će njegova smrt biti ta koja će još više zbiti u zajedničke redove i ujediniti cijeli hrvatski narod u domovini i emigraciji. Ujediniti, ali ne na tuđim bilo lijevim ili desnim internacionalnim ideologijama, nego na hrvatskim narodnim temeljima s čijih je pozicija djelovao pokojni Bruno Bušić.

Proganjan od svoje najranije mladosti zbog nepokolebljive odanosti Hrvatskoj i Hrvatima, kojom se odlikuju svi Hrvati iz njegova krškoga kraja, Bruno Bušić, nakon dvogodišnje robije u Jugoslaviji gdje je bio osuđen zbog aktivnog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, 12. rujna 1975. godine bježi u emigraciju. Bio je to njegov drugi odlazak u emigraciju. U političkoj emigraciji Bušić nastavlja s još aktivnijim radom i intenzivnijom borbom za uspostavu Neutralne Republike Hrvatske.

Pišući u mnogim hrvatskim listovima, Bruno Bušić bio je jedini od hrvatskih intelektualaca koji su poslije 1971. otišli u emigraciju, koji je sustavnim iznošenjem ISTINE i golih činjenica razotkrivao jugoslavenske režimske laži te grozote i teror pod kojima živi hrvatski narod. Posebno se istaknuo razotkrivanjem raskalašenoga života Waltera Tita. Jedna od najvećih ljudskih odlika Brune Bušića bila je njegova primjerna skromnost i velika ljubav i odgovornost prema svom hrvatskom narodu. Zbog te odgovornosti stekao je velik ugled i povjerenje kod hrvatskog naroda u emigraciji kojega nije iznevjerio raspaljivanjem „masa“ proizvoljnim i jeftinim rječnikom demagogije. Na zadnjim izborima za Sabor HNV-a dobio je najviše glasova i bio je imenovan Pročelnikom za promidžbu. Nakon sve većeg neslaganja u vodstvu HNV-a, koji se počeo dijeliti na lijeve i desne nakon hajke na Hrvate u Njemačkoj, Bruno Bušić odlazi iz Pariza u Englesku gdje mu članovi Hrvatske seljačke stranke u Londonu pružaju utočište.

Bruno Bušić 3Nakon dolaska u London Bruno Bušić stupa u dodir s novim hrvatskim listom „Poruka slobodne Hrvatske“, u kojem počinje surađivati. Nagli rast popularnosti „Poruke“, koja je za svoj program odabrala hrvatsku narodnu demokratsku sredinu i odbacila ekstremnu ljevicu i desnicu, natjerao je Tita, Beograd i Udbu na ovaj očajnički pokušaj zaustavljanja ujedinjenja hrvatskoga naroda u emigraciji na hrvatskim narodnim temeljima, na kojima je odrastao i u koje je vjerovao pokojni Bruno Bušić. No, i ovoga se puta beogradska čaršija prevarila. Kao što se Beograd već pedeset godina nastoji otresti smrti Stjepana Radića, tako se nikada neće otresti ni smrti Brune Bušića, koji, kao ni Radić, nije vjerovao u vječnu moć pištolja i sile, nego u moć PRAVDE, ISTINE i slobodne riječi te koji je otkrivao beogradske laži i skidao masku s pokvarenoga beogradskog bizantskog lica.

Očigledno je da su Srbi nakon teškoga jugoslavenskog poraza u Zapadnoj Njemačkoj i pred svjetskom javnošću reagirali na jedini način koji poznaju i priznaju. No, zaboravljaju da su zapravo oni grobari Jugoslavije jer nakon ubojstva Stjepana Radića ubrzo je došla NDH, a iza ubojstva Brune Bušića još će brže doći do uspostave Demokratske i Neutralne i Vječne Republike Hrvatske[1].

Dragi Bruno, Tvoja iznenadna, preuranjena i mučenička smrt mora sada otvoriti oči i zadnjem hrvatskom slijepcu da su ubili baš Tebe, koji si šutio i marljivo radio, a ne one koji se napajaju tuđim hrvatskom narodu, stranim ideologijama, i koji na sav glas kroz novine prijete svima i svakome. Ti si poput Radića bio pravi revolucionar i zbog toga su ubili Tvoje tijelo, ali ne mogu ubiti Tvoj duh, koji će nas poput zvijezde repatice odvesti na pravi put u slobodu.

Nitko neće srušiti Jugoslaviju osim nas samih

U „Hrvatskom tjedniku“ 1971., pišući o ubojstvu Radića, ponovio si njegove riječi pred atentat u Beogradu: „Ja sam kao vojnik u ratu, u rovu iz kojeg vodim borbu za prava hrvatskog seljačkog naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjednik ili će me iz njega mrtvog iznijeti hrvatski narod“. I Ti si, dragi Bruno, pao kao hrvatski vojnik u rovu da bi očistio put hrvatskom narodu do njegove konačne pobjede i uspostave trajne i vječne Hrvatske: Neutralne Republike Hrvatske. Ti si stao rame uz rame Stjepanu Radiću i ostalim lipanjskim i bleiburškim žrtvama. Sutra, u slobodnoj Hrvatskoj, Tvoje će se kosti smiriti na Mirogoju uz kosti hrvatskoga vođe i učitelja Stjepana Radića i drugova, koji su u Beogradu na kukavički način ubijeni od iste ruke koja je i tebe u mraku, kukavički iz zasjede, ubila u Parizu.

Bruno, hrvatski će narod slijediti Tvoju zadnju poruku, koju si nam dao u „Poruci Slobodne Hrvatske“ rekavši:

„NE TREBA OČEKIVATI DA ĆE BILO TKO DRUGI OSIM NAS SAMIH UDARITI PIJUKOM U LOMNI PODUPORANJ JUGOSLAVENSKE DRŽAVNE STRUKTURE“.»

Za uredništvo Hrvatske istine: Ante Babić  

Hrvatska istina, studeni 1978.

*************************************************************

[1] Tko je 1978. godine mogao predvidjeti da će od ubojstva Brune Bušića u Parizu te godine proći jednak broj godina (dvanaest) do uspostave samostalne i demokratske hrvatske države – Republike Hrvatske – kao što je i ranije dvanaest godina prošlo između atentata na Stjepana Radića u Beogradu 1928. godine i proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine? Naravno, malo tko je tada u Hrvatskoj očekivao da će politika poglavnika NDH Ante Pavelića dovesti do nestanka te države i do najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda – genocida nad hrvatskim narodom što su ga proveli jugoslavenski komunisti i partizani nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Za uredništvo Hrvatske istine: Ante Babić  

Hrvatska istina, studeni 1978.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

1 KOMENTAR

Comments are closed.