Podijeli

U studenom 1991. godine ratom zahvaćenu Liku pošli su braniti između ostalih i brojni stanovnici otoka Krka okupljeni u krčku bojnu 111. riječke brigade Hrvatske vojske. Vatreni okršaj imali su već prvog dana kod Drenovog klanca

U vrijeme Božića 1991. snage 111. brigade osvojile su dosta prostora i došle do pola Glavaca, strateškog srpskog uporišta. Kako bi vratili izgubljene položaje, Srbi su zatražili dodatne snage nakon čega im u pomoć stižu profesionalni oficiri JNA s tenkovima, a uz pješaštvo i tenkove, djelovala je i avijacija. Dio brigade iz Senja primio je 31. prosinca najteži udar te je pozvao ostatak brigade na pomoć. Kako bi pomogli suborcima stigli su i Krčani. Najžešći napad krenuo je upravo na današnji dan, 1. siječnja 1992. godine.
Pokrenuto je pješaštvo, tenkovi, avioni i topništvo. U jednom trenutku tenk T-84 pogodio je kuću u kojoj su bili smješteni Krčani. Na mjestu su poginuli Boris Mršić i Milan Nedić. Mršić je u trenutku udara granate u rukama imao raketni bacač koji je također opalio. Nastao je kaos. Bilo je jako puno ranjenih hrvatskih vojnika od kojih petorica teško. Krajnim naporima suboraca oni su izvučeni, a za primjer ostalima ranjenog Fuada Kočića, zapovjednik bojne, Ante Čakarun nosio je četiri kilometra na leđima.
U borbu se uključila A-bojna 111. brigade koja je zaustavila neprijateljski prodor, a u noći su neutralizirani srpski dragovoljci koji su zalutali iza crte razdvajanja. U knjizi „Rijeka u Domovinskom ratu“ Dragan Ogurlić navodi kako su imali isprave koje su upućivale na to da su se u Liku srbi došli boriti iz Požarevca, Pančeva, Stare Pazove, odnosno iz Srbije.

U trenutku pogibije Boris Mršić imao je 20 godina, a pokopan je u Pinezićima na Krku gdje je Trg u centru sela nazvan njegovim imenom. Milan Nedić iz Malinske imao je 23 godine kada je stradao. Kod njihovih suboraca zavladao je šok te je idućeg dana 220 Krčana došlo je na ličko bojište kao smjena svojim otočanima. Među njima bio je i Zlatko Morožin koji se tih dana prisjetio za portal Otok Krk:

„U brigadu sam došao u prosincu 1991. Nakon skraćene obuke, 2. siječnja 1992. otišao sam na Ličko ratište zajedno s trećom grupom s otoka Krka. Mogu reći da je to bio težak dan. pun emocije za svih nas. Meni je bilo posebno teško jer su dan prije život dali Milan Nedić, prijatelj iz školske klupe i Boris Mršić, prijatelj iz djetinjstva. Svi smo bili bez ikakvog iskustva i mi mlađi ali i oni nešto stariji borci. Već prvog dana prigodom zauzimanja položaja u Tukljacima bili smo napadnuti iz svih artiljerijskih oruđa tako da je to odmah bilo naše vatreno krštenje. Srećom je prošlo bez gubitaka. Poslijepodne smo ušli u Tukljace i zauzeli položaje. Narednih tri dana trpjeli smo stalne napade, a nismo se mogli maknuti s borbenih položaja budući da zbog stalne vatre smjena nije mogla doći do nas. Možete zamisliti kako smo se kao Primorci i Boduli osjećali tri dana i tri noći u rovu na minus 24, a pod stalnom vatrom… bilo je sve samo ne dobro. Već prvog dana smrznulo nam se jelo i piće, a pošto nismo mogli zapalit vatru, bili smo i gladni i žedni.“

Autor teksta – Borna Marinić


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri × 2 =