U 18 dana izgubila muža i sina: ‘Imao je tek 25. Bože, pomozi’…VIDEO…

Ako se ne vratim doma, znači da sam hitno otputovao za Dubrovnik na južno bojište...

Foto: Željko Hladika/24sata
Podijeli
  • 107
  • 2
  •  
  •  
  •  
    109
    Shares

U samo 18 dana Marija Jurić izgubila je muža i sina kojega još traži. Čula je da su lovci iz Trebinja skupljali mrtva tijela i mijenjali ih za svoje…

Joj, Bože, pomozi, tiho, gotovo nečujno, mrmlja u bradu Marija Jurić (73). Više od 25 godina traži sina Marjana. Poginuo je kao pripadnik Tigrova 25. lipnja 1992. godine na Južnom bojištu. Imao je samo 25 godina, a njegovih posmrtnih ostataka nema ni danas.

Obitelj Jurić živjela je mirnim životom u Bihaću sve do rata. Marija je radila kao servirka u bolnici, suprug joj je bio poštar, a na noge su podigli tri sina: Romana, Marjana i Borisa.

– Marjan je otišao na studij u Zagreb. Studirao je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, živio kao podstanar i radio preko student servisa kako bi zaradio novac za osnovne životne potrebe. U Bihać je dolazio sve rjeđe jer su kontrole na granici bile sve strože.

Poginuo od pete granate

Posljednji put vidjela sam ga deset mjeseci prije pogibije. Želio je slobodnu Hrvatsku i prijavio se u 1. gardijsku brigadu Tigrovi. No mjesecima nije dobivao odgovor. Kad sam mu javila da je 7. lipnja 1992. umro njegov otac od srca, Marjan je dan kasnije otišao u vojarnu Croatia i prijavio se na licu mjesta. Prošao je obuku i 17. lipnja sa suborcima se uputio na Južno bojište – pripovijeda Marija, dok joj suze klize niz lice izborano od strepnje, boli i godina neizvjesnosti.

foto-Željko Hladika-24 sata

Među umornim prstima prebire dvije kuverte u kojima je pohranjen život njezina sina. Prijavnice za Tigrove, fotografije, ali i pisamce gazdi koje je napisao kad je odlazio na ratište s kojeg se nije vratio. Marjan je sa suborcima došao na čuke oko Dubrovnika. Tijekom jedne straže, 25. lipnja 1992. godine, oko 14.30 sati počele su padati granate. Marjan je, kaže majka, poginuo od pete.

Kako su joj ispričali suborci, ležao je potrbuške pogođen u kičmu. Krvario je, bio je blijed, a suborci su ga stavili u vreću za spavanje i tako ga nosili neko vrijeme. Skinuli su mu vojničke čizme da im bude lakše nositi ga. Jedna je grupa otišla s ranjenikom koji je bio teško ranjen u trbuh. Marjan je već bio mrtav, zaklopili su mu oči i preko glave stavili vojničku majicu.

Foto: Željko Hladika/24sata

– Ostavili su ga kraj jednog drveta i otišli po pojačanje. Međutim, neprijatelj je zauzeo taj položaj, a kad su suborci došli s pojačanjem, više se nisu mogli probiti do tog mjesta.

Predosjetila nešto loše

Kasnije su dobili zapovijed da se premjeste. Marjanovo tijelo je ostalo, a do danas ne znam što je neprijatelj s njegovim tijelom uradio. Čula sam priče da su neki lovci iz Trebinja govorili kako su u razmjenu za svoje skupljali mrtva tijela. Gdje mi je dijete završilo, ne znam. Pa nije čovjek igla da se može tako izgubiti – kroz jecaje govori Marija.

Ova žena je u samo 18 dana izgubila supruga i sina. Iako je prošlo 25 godina, rane su duboke i još peku. Pogibiju sina je, kaže, predosjetila. Toga dana kad je poginuo osjećala je strašan nemir. Granate su nemilo padale po Bihaću.

– Toga dana baš sam se stalno pitala zašto mi se Marjan ne javlja. Išla sam u bolnicu u posjet djetetu moje prijateljice i dva puta bježala u sklonište. Osjećala sam strašan nemir i samo mi je Marjan bio u glavi. Komunikacija s Hrvatskom bila je u prekidu, on se nije javljao, a ja sam slutila da nešto nije u redu. Tek nakon mjesec dana dobila sam od rođakinje poduže pismo sa svim detaljima Marjanova života prije i u trenutku pogibije. Stariji sin bio je zaposlen u bolnici, a mlađi je imao svega 12 i pol godina. U studenom sam otputovala u Zagreb po odgovore. Do danas ih nisam našla – pripovijeda Marija.

Foto: Željko Hladika/24sata

Došavši u Zagreb smjestila se kod rođakinje, sina je upisala u školu, a ona počela obilaziti institucije. Prvo je otišla u vojarnu Croatia, a kasnije od vrata do vrata, donosi 24sata.hr.

Poručila bi sinu da je s njim

– I tako 25 godina. Teže mi je ovo što ne znam gdje je, nego sama činjenica da je poginuo. U ratu se gine, svjesna sam toga. Nije samo on stradao, mnogi su stradali. Ali najteže mi je što nemam groba. Uvijek sam mislila da ću ga, kad ga nađemo, pokopati među branitelje. Ali sad bih ga vodila u Bihać, kod pokojnog muža – govori Marija dok joj suze klize niz lice.
Svih ovih godina snagu da ide dalje davali su joj najmlađi sin Boris, ali i vjera. U zagrebačkoj katedrali ustrajno se molila da sazna pravu istinu i ne izgubi razum. Da zna da je čuje, svojemu Marjanu bi poručila da bude sretan, a da nađe njegove kosti, kaže, našla bi mir.

Foto: Željko Hladika/24sata

– Poručila bih mu da ću i ja brzo doći k njemu. Mi smo s njim, on je s nama i opet ćemo biti zajedno. Da nađu njegove kosti, završila bi se jedna priča. Znam da će ga, kad me ne bude, nastaviti tražiti njegova braća. Ali voljela bih da mu napravim grob za života. Da mu pokopam posljednje ostatke te da mogu dok sam živa obilaziti taj grob i pomoliti se. Pa da i ja odem k njemu. Nadam se da će se svi nestali naći. I njihova djeca i naša. Molim se Bogu da prosvijetli i jednu i drugu stranu. Da kažu gdje su bilo bi lakše i njima, a rasteretili bismo se i mi roditelji i obitelj – zaključuje Marija.

M.M.


Podijeli
  • 107
  • 2
  •  
  •  
  •  
    109
    Shares

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

7 − 5 =