Podijeli

Nakon rasprave koja je trajala 7 mjeseci, Međunarodni sud pravde – ICJ (International Court of Justice), dana 21. srpnja 2010. godine donio je svoj pravorijek po kojemu je neovisnost Kosova legalna i u skladu s međunarodnim pravom…

Od ukupno 14 sudaca, za tu je odluku glasovalo njih 10. Tako je potvrđeno pravo kosovskih Albanaca na samostalnost, a odbačene tvrdnje Srbije kako je taj proces “ugrožavanje temelja međunarodnog poretka”.

Ova je presuda, kako se i očekivalo izazvala veliki revolt u Srbiji. Tadašnji ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić (koji danas s istomišljenicima predvodi demonstracije protiv Vučića na ulicama Beograda) izjavio je kako “Srbija nikada neće priznati Kosovo”, ustvrdivši da će odluka ICJ izazvati nestabilnost u svijetu.

Uslijedile su i najave diplomatske ofenzive Srbije ne bi li se zaustavio proces priznavanja Kosova. Znaju u Srbiji jako dobro da to može samo odložiti proces njegovog punog međunarodnog priznanja a nikako zaustaviti.

No, Kosovo je jedino pitanje oko kojega danas u Srbiji postoji konsenzus ali samo na platformi “ne damo Kosovo” i na tomu se narod može koliko-toliko homogenizirati. Zato Vučić i igra na ovu kartu, iako mu je jasno kao dan da je ono već odavno izgubljeno za Srbiju i da je maksimum onoga što se može postići tamo neki oblik lokalne autonomije za srpsku manjinu. I oporba koristi istu metodologiju. I oni se hvataju Kosova kao slijepci i misle srušiti Vučića optužujući ga za “izdaju” i prepuštanje Kosova Albancima.

Kako se vidi, službena Srbija i danas smatra pitanje Kosova njezinim “unutrašnjim problemom” uz tvrdnje da je to “deo Srbije koji je pod okupacijom”. Za njih, dakle, ova odluka ICJ nema nikakvoga značenja i ne priznaju je – za razliku od nekih drugih koje su im išle na ruku – primjerice, presude istoga suda po tužbama Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine za genocid, gdje Srbija nije izravno optužena za izvršenje ovog najtežeg oblika povrede međunarodnog prava.

Nacionalni ekskluzivizam, etnocentrizam, mitomanija i megalomanija kod Srba igraju veliku ulogu

Taj selektivni pristup svemu, pa i odlukama međunarodnih sudova, u stilu: priznajemo samo ono što nam paše, i nije neka novost u političkoj praksi naših istočnih susjeda. Oni u svemu imaju jedan aršin za sebe a drugi za sve ostale narode. Ova poremećena percepcija i odsustvo sposobnosti sagledavanja realnosti izraz je njihove bolesne svijesti određene megalomanijom, mitomanijom i grandomanijom i uvjerenja kako su oni, samo oni i upravo oni “Pleme Majka”, “etnogenetski pupak Evrope i sveta”, “nad-rasa”, “trinaesto, najnesrećnije i izgubljeno pleme Izrailjovo”, “od Boga izabrani, nebeski narod” s kojim Tvorac ima “poseban plan” (a taj “posebni plan” sastoji se u stvaranju “Velike Srbije” svim sredstvima i po svaku cijenu – pa je tako bolesna ideja o “Velikoj Srbiji” Božji naum, a ne fikcija fanatika i luđaka koji je nastoje oživotvoriti).

Nacionalni ekskluzivizam te vrste rijetko ćemo sresti bilo gdje na svijetu i malo je naroda koji su u stanju živjeti u paralelnoj stvarnosti onako kako to mogu Srbi.

Njihova su “prava” ono što sami odrede i tu nema nikakvih viših i važnijih načela koja bi im mogla postaviti limite.Južne krajeve (područje današnjeg sjevernog Kosova i Makedonije) napuštali su u svojim bježanijama od Turaka i “seobama” (od kraja XIV stoljeća nadalje) i preselili na sjever (u tadašnju južnu Ugarsku), pa 1848. godine proglasili “srpsku Vojvodinu” i svoje teritorijalne aspiracije nastojali ostvarivati kao izrazita manjina na račun i štetu svih drugih (Nijemaca, Rumunja, Hrvata, Slovaka, Mađara). Velikosrpski koncept stvaranja “Srpske Vojvodine” započeo je 1848., a završen 150 godina poslije (1988.). Pa se krenulo dalje, u osvajanje BiH i dijela Hrvatske i iz ovog rata Srbi su na kraju izašli nagrađeni s 49% bosansko-hercegovačkog teritorija koji nikad u povijesti nije bio srpski (jer tamo nije bilo ni Srba sve do polovice XIX stoljeća kad su se pravoslavni Vlasi i druga pravoslavna raja doseljena s Turcima pod uplivom SPC i Srbije počeli “osjećati” Srbima i tako izjašnjavati).

I ne bi to bilo problem niti nešto neobično, jer migracije su prateća pojava ljudskog društva od prvih civilizacija, da Srbi ne njeguju jedan sasvim poseban, osebujan pogled na svijet koji ih okružuje, pa u okviru toga i na sebe i svoje “poslanje” i drže sasvim normalnim, prirodnim i samorazumljivim da oni (ali, samo oni i nitko drugi!) imaju jednako pravo i na zemlje s kojih su otišli i na one što su ih nakon toga naselili. Kod njih je po potrebi u uporabi povijesno pravo (ili “pravo mača”), “pravo krvi i tla” (ili etničko pravo), a tamo gdje nema osnove ni za jedno ni za drugo, postoji “vitalni” nacionalni ili strateški interes. U konačnici, kad se ova tri “načela” kombiniraju, pa ako se njima još i vješto manipulira, nema tog teritorijalnog zahtjeva koji se ne može opravdati.

Oni se danas pozivaju na međunarodno pravo – kad je u pitanju Kosovo, pokrajina koja ima svoj kontinuitet, ali kad se radi o njihovim aspiracijama u nekim drugim krajevima, tu ne vrijede ista načela međunarodnog prava i poretka.

Kad 5% Srba hoće državu u Hrvatskoj, “legitimno” je, kad 80% Albanaca na Kosovu traži autonomiju to nije?

Prisjetimo se samo kako su Srbi “poštivali temelje međunarodnog poretka” (na što se danas poziva Aleksandar Vučić) krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Srbija je najprije (1988/89. godine) nasilno i jednostrano srušila autonomiju najprije Vojvodine, potom Kosova, izvela puč u Crnoj Gori i tako de facto zgazila tadašnji Ustav SFRJ koji je propisivao da se ustavno-pravni položaj federalnih jedinica može mijenjati samo konsenzusom (dakle, pristankom svih republika i pokrajina kao konstitutivnih elemenata tadašnje države), potom je važeći savezni Ustav i de iure derogirala donošenjem svoga republičkog Ustava (u ožujku 1989.; formalno usvojen u ožujku 1990.) čije su odredbe imale primat nad saveznim Ustavom. U međuvremenu su započeli operacije “izvoza” svoje “antibirokratske revolucije” u Hrvatsku, gdje se od veljače 1989. godine nadalje okupljaju srpski ekstremisti i četnici (iz Srbije, BiH i domaći), svojatajući hrvatski teritorij i prijeteći ratnim sukobima. Rušenjem balvana preko cesta i pruga, Srbi u Hrvatskoj već od 17. kolovoza nadalje prelaze na metode terorističkog djelovanja (uz izravnu pomoć Beograda, a putem SDB-a, KOS-a i ekstremnih srpskih stranaka). Ovoj terorističkoj pobuni prethodila su proglašavanja “SAO Krajine” i “ratnog stanja” u Kninu i okolici, čime se sustavno provociralo hrvatske vlasti i tražila prilika za oružani sukob. Kad ni to nije bilo dovoljno, slijede napadi na policijske postaje, terorističke akcije u Pakracu i na Plitvicama, pokolj nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu itd., itd., sve uz asistenciju “JNA” i intenzivno naoružavanje srpskih enklava u budućoj “SAO Krajini” koje započinje u isto vrijeme kad padaju prvi balvani.

U ljeto 1991. godine (već 3. srpnja), “JNA”, njezini rezervisti, pripadnici “TO”, četnici i dobrovoljci iz Srbije i domaći srpski ekstremisti okupiraju Baranju i potom slijedi okupacija istočne Slavonije te napadi diljem područja koja se planiraju zauzeti. Zločinačka armada okružuje i razara hrvatske gradove i sela i etnički čisti prostore buduće “Velike Srbije”.

Na očigled cijelog svijeta, u Europi se po prvi put nakon Drugoga svjetskog rata mogu vidjeti užasne slike razaranja (Ćelije, Vukovar, Borovo Naselje, Nuštar, Vinkovci, Osijek) i masovnih zločina, pri čemu se nastoji zatrti svaki trag postojanja domicilnog hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Etničko čišćenje Dalja, Aljmaša, Erduta, Tovarnika, Sotina, Iloka i drugih mjesta, te devastacija vukovarsko-borovskog područja, kao i sve ono što se događa u drugim krajevima izloženim agresiji (zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, sjevernoj Dalmaciji, Gorskom kotaru) svjedoče o patološkoj mržnji i destrukciji kojoj je teško naći primjera u novijoj povijesti Europe.

Unatoč tomu što je Badinterova komisija (arbitražno tijelo uspostavljeno od Vijeća ministara zemalja EEZ, 27. kolovoza 1991. godine u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji) već listopada 1991. godine utvrdila kako dotadašnje republičke granice postaju državne, te da se ne mogu mijenjati nikako drugačije osim dogovorom između zainteresiranih strana. Na temelju svoga mišljenja br. 11., kao datum sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju Badinterova komisija je odredila 8. listopada 1991. godine (nakon isteka moratorija od 3 mjeseca na koji su ove dvije republike pristale radi eventualnog postizanja dogovora unutar SFRJ), za Makedoniju je to bio 17. studeni (1991.), za BiH 6. ožujka 1992., za Srbiju i Crnu Goru (“SRJ”) 27. travnja 1992. godine.

Dana 7. prosinca iste godine ova je Komisija obznanila kako Jugoslavija više ne postoji, ali Srbija, Crna Gora, “JNA” i dio pobunjenih srpskih terorističkih skupina u Hrvatskoj nastavili su agresiju u cilju komadanja hrvatskog teritorija i njegovog uklapanja u buduću “Veliku Srbiju”.

Oglušili su se o sve pozive međunarodne zajednice, apele Vijeća sigurnosti UN-a, EEZ-a, Vijeća Europe, KESS-a i drugih institucija i nastavili etničko čišćenje, genocid, masovne deportacije civilnog stanovništva, razaranje, silovanja, pljačke.

Mada je Republika Hrvatska od 8. listopada 1991. godine samostalna država, međunarodno priznata od članica EEZ-a 15. siječnja 1992. godine, a od 22. svibnja 1992. i punopravna članica UN-a, dio srpske manjine nastavlja sa svojim terorizmom i uz pomoć Beograda nastoji na okupiranim hrvatskim područjima stvoriti i učvrstiti svoju paradržavu arogantno odbijajući sve dogovore i sporazume (kako s hrvatske strane, tako i one koji su inicirani od međunarodne zajednice).

Nije zgoreg napomenuti kako su srpski teroristi činili svega oko 5-6% od ukupnog stanovništva (odnosno, nešto oko polovice od cjelokupnog broja Srba koji su živjeli u Hrvatskoj 1991. godine), a da su nasilno (uz pomoć “JNA” četnika i dobrovoljaca iz Srbije) zauzeli više od četvrtine hrvatskog državnog područja na kojemu je vladalo bezvlašće. Do Sarajevskog primirja (3. siječnja 1992. godine) etnički su očistili velika područja sjeverne Dalmacije i Zagore, Like, Banovine, Korduna, Slavonije, pobili tisuće civila, srušili desetke tisuća kuća i stanova, stotine crkava, škola, tvornica i drugih objekata, razorili infrastrukturu, opljačkali sve što su mogli i ispresijecali prometne pravce.

Dakle, 95% stanovništva Republike Hrvatske postalo je taocima ove terorističke rulje bez morala, zakona i skrupula i ta se rulja nije obazirala ni na što. Ostavljali su za sobom zgarišta, masovne grobnice i etnički očišćena sela i gradove. Hrvatska je grcala pod pritiskom pola milijuna protjeranih, a zločinci su preko svojih medija ono što su činili pravdali “ugroženošću”.

Svijet je od početka znao tko je agresor

Konferencija o bivšoj Jugoslaviji održala je svoju sjednicu u Londonu 27. kolovoza 1992. godine i objavila dokument u kojemu naglašava obvezu poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država nastalih na prostoru bivše SFRJ, proziva Srbiju i Crnu Goru za agresiju na susjedne republike i traži prekid oružanih operacija na području Hrvatske i BiH uz obvezu Srbije da utječe na Srbe izvan Srbije kako bi oni prekinuli nasilno osvajanje područja i protjerivanje lokalnog pučanstva. U dokumentu se također naglašava potreba stavljanja topništva pod međunarodni nadzor, obveza poštivanja Ženevske konvencije, kaže se kako neće biti priznata teritorijalna osvajanja, traži se povratak protjeranog stanovništva i osiguranje uvjeta za normalan život itd, itd.

Sve strane obvezuju se na provođenje potpisanog sporazuma.

U posebnom poglavlju se definiraju obveze Srbije i Crne Gore. Od njih se traži obustava ratnih operacija i oružanih intervencija izvan vlastitog teritorija – poglavito na području Hrvatske i BiH,  prestanak pomaganja Srbima u BiH (tada su na hrvatskim okupiranim područjima već trupe UN-a), te se prijeti izolacijom i sankcijama ako se ne budu pridržavali potpisanog sporazuma. (Vidi: https://hrcak.srce.hr/112404; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 16.12.2018.).

Naravno, Srbija i Crna Gora su deklarativno potpisale i “prihvatile” preuzete obveze, ali nikad ništa od toga nisu provele u djelo.

Sankcije koje su im uvedene bile su više formalne naravi i samo su dodatno pogoršale stanje – jer se Srbija pretvorila u sivu zonu u kojoj su cvjetali kriminal, krijumčarenje droge, oružja, cigareta, energenata itd.

Postoji samo “srpski interes”, sve drugo je nevažno!?

Do jeseni 1994. godine, srpski je agresor uz četvrtinu Hrvatske, okupirao i oko 70% područja BiH, a da ih nitko iz svijeta ni u jednom trenutku nije pokušao zaustaviti na pravi i djelotvoran način.

Srpski teroristi na okupiranim područjima Hrvatske, arogantno su i bahato odbacivali sve prijedloge za mirno rješenje krize i prekid rata i to su činili u dogovoru s Beogradom.

Mada nisu imali oslonca ni u jednom međunarodnom dokumentu, ni u jednoj rezoluciji UN-a, ni u jednoj odredbi međunarodnog prava, svoju su destruktivnu koncepciju stvaranja paradržave na državnom području Republike Hrvatske nastavili do kraja, odbijajući kao platformu za pregovore čak i (po Hrvatsku krajnje nepovoljan) plan Z-4.

Na prostoru gdje nikad u povijesti nije bilo nikakve pokrajine, oblasti ili kakve slične teritorijalne cjeline koja bi mogla poslužiti kao izlika za stvaranje neke “srpske regije” ili čega sličnoga, planirala se stvoriti “Zapadna Srbija” (s granicom: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag) koja bi se potom s okupiranim dijelovima BiH pripojila Srbiji.

Kad je pred Hrvatskom vojskom 4. kolovoza 1995. godine započela velika bježanija ratnih zločinaca i terorista s okupiranih hrvatskih prostora (koji su potjerali i najveći dio civila kako bi im bili živi štit), uslijedila je kuknjava o “genocidu” i “etničkom čišćenju” nad Srbima i svi su se oni odjednom pretvorili u “nedužne” i “čedne” građane koji se nikako nisu mogli dosjetiti zašto im se sve to dogodilo i što su sve činili od 17. kolovoza 1990. godine do “Oluje”. O nekoj svijesti vezano za vlastitu krivnju i masovne zločine što su ih počinili, ni govora. Kod njih priznanja krivnje i kajanja nema.

Srbija je od 1991. do 1999. godine izazvala 4 rata na prostoru koji je nekad obuhvaćala SFRJ, kriva je za smrt preko 120.000 ljudi, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, za progon 3-4 milijuna civila, za užasna razaranja i masovne zločine genocida, silovanja, pljačke.

Njezin posljednji krvavi pohod na Kosovu 1996/99. godine, s pokušajima etničkog čišćenja uz masovna ubojstva i paljevine čitavih sela (jednako kao i u vrijeme Balkanskih ratova) i uz progon preko 800 albanskih tisuća civila, konačno je prelio čašu i pokrenuta je operacija NATO zračnih udara “Saveznička sila”.

U 78 dana bombardiranja, osim vojnih i strateških ciljeva bili su, nažalost, pogođeni i neki od civilnih, što svakako ne služi na čast NATO snagama. No, još je zanimljivije, da gotovo nitko u Srbiji tu operaciju zračnih udara nije dovodio (niti danas dovodi) u vezu s ulogom Srbije u svemu što se događalo od 1991. godine nadalje, nego se uglavnom sve svodi na kuknjavu o “agresiji” na “jedan mali, miroljubivi i nedužni narod” što je ipak crnohumorni pogleda na stvarnost, a ne susret s realnošću. Jedini novinar koji se usudio reći istinu i odgovornosti Srbije za ono što joj se događa (Slavko Ćuruvija) ubijen je od SDB-a u vrijeme samih zračnih udara.

Ta vrsta opsesije vlastitom “veličinom”, “bezgrešnošću” i “nacionalnom misijom”, pri čemu su važni jedino prava i interesi srpskog naroda (dok prava i interesi drugih ne postoje!?), već je odavno prešla u stanje socio-patologije.

Mi u ovom dijelu Europe imamo posla s bolesnikom i to teško izlječivim, što je, nažalost, tragična činjenica.

I s Kosovom i bez Kosova, problema sa Srbijom bi uvijek bilo. To nam govori dosadašnje iskustvo. Oni se (u većini) svoje velikosrpske osvajačke koncepcije ne odriču i to je kamen trajne smutnje na ovim prostorima jugoistoka Europe.

Tko sije vjetar, žanje buru

Dakle, zemlja koja se od svoga prvog međunarodnog priznanja (1878. godine na Berlinskom kongresu) do danas nikad nije držala međunarodnog prava, potpisanih i prihvaćenih obveza i sklopljenih sporazuma, nego ih je uvijek izigravala, danas se poziva na to načelo!

Srbija je u posljednjih 130 godina povećala svoj državni prostor za više od tri puta, učetverostručila stanovništvo, samo u XX stoljeću izazvala 6 ratova (s ciljem osvajanja zemalja drugih naroda) i uz sve to još tvrdi kako su njezini interesi ugroženi!

Ista ta Srbija više od stotinu godina tlačila je Albance. Masovne zločine i etničko čišćenje nad njima započela je već u vrijeme “četničke akcije u Makedoniji” (1904-1908.) a nastavila tijekom Balkanskih ratova (1912/13.) i Prvog svjetskog rata, tlačila ih je u Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ, sve do konačnog pokušaja istrebljenja 1996/98.).

Gdje je tada bio međunarodni poredak na koji se sad pozivaju!?

Albanci nakon svih gorkih iskustava i krvavih epizoda ne mogu i ne žele živjeti u državnoj zajednici sa Srbima, što je sasvim razumljivo i logično. Oni na Kosovu čine preko 80% stanovništva i u takvoj situaciji Srbija bi mogla uspostaviti kontrolu nad tim područjem samo na dva načina: vojnom okupacijom i uvođenjem neke vrste diktature u kojoj bi većinskom stanovništvu nametnula svoju volju, ili etničkim čišćenjem tog prostora i pokušajem promjene etničke slike.

Kako su svi dosadašnji pokušaji pacificiranja i etničke prilagodbe tog prostora u korist Srbije prošli, zna se. Ona nije uspjela u svojim naumima ni onda kad su uvjeti bili mnogo povoljniji nego danas i to kroz razdoblje od preko stotinu godina, uz sve kolonizacije Srba i Crnogoraca, ratove, progone Albanaca i pokušaje njihovog zatiranja. Danas, kad je Kosovo samostalna država, šanse za to još su manje.

Svako “zašto” ima svoje “zato”, ništa se ne događa slučajno i bez razloga i svaka posljedica ima svoj uzrok.

Srbi se mogu do mile volje žestiti zbog osamostaljenja Kosova i stvaranja kosovske vojske, ali mogli bi se ponekad sjetiti i one mudre narodne izreke: “Tko sije vjetar, žanje buru“. I malo ohladiti glave. Bio bi red – poslije toliko izgubljenih ratova.

Zlatko Pinter

 

 

 

 

 

 

 

 


Podijeli

41 KOMENTARI

  1. Još Preševska doljina,Sandžak i Vojvodina,uredit Bosnu bez genocidne tvorevine i svi opančari u jednoj državi,a toliko su se i borili za nju i zla nanijeli svima da to ostvare.A hoće,u dva pašaluka stanu i dosta,da se bolest ne širi.

    • Albanci su stari i ponosni narod, potomci Ilira o kojima je pisao naš Milan pl. Šufflay (ubila ga srpska banda u Zagrebu u veljači 1931.) i nikad nisu bili turska raja niti osvajači tuđih zemalja. Milan pl. Šufflay, albanolog, znanstvenik svjetskog glasa, čovjek koji je govorio 16 jezika, ubijen je zato što je pisao o Albancima kao potomcima Ilira. Odlikovan najvišim albanskim odličjem “Naim Frasheri d’or”, posmrtno, 2002. godine.

  2. Eto, bilo je samo pitanje vremena kad će se javiti pravi Srbin “patriota” i potvrditi ovo što sam napisao. Slaviti zločin i zločince, junačiti se uz “JNA” – klati, paliti, rušiti, pljačkati, silovati, pa kad se na tvrdo naiđe (kao u “Oluji” ’95), rep na leđa i tutanj, onda udariti u kuknjavu o “genocidu” i “etničkom čišćenju”. Pravi srpski “patriota” Novak Marić za kojega su masovni zločin i razaranje Vukovara ponos.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 + pet =