Podijeli

Jeli ovo san il java, je mačka s miševima spava?

Imam osjećaj da smo kao gramofon kojem se nešto pokvarilo pa konstantno ponavlja isti refren.

Samo je upitno kako tko čuje to ponavljanje. Ima više inačica koje se čuju i odzvanjaju ovim našim prostorima.

Za dom spremni!

Neki će bez krzmanja ponoviti:

I umrijeti ako treba za svoj dom!

Netko se u čudu zapita zbog čega je toliko bitan taj naš dom, koji svakom danom odumire? Po jedna glavnja na kominu se svako malo gasi .

Za što smo se borili?

Da bi nekom dokazivali kako smijemo pozdravljati kako hoćemo?

Jesmo li svjesno pristali biti mali od kužine u svojoj državi za koju smo glavu na panj stavili, a mnogi i život izgubili, poslušno izvršavajući zapovijedi, svatko svog zapovjednika? Dugo smo bespogovorno slušali i mučali, a mnogi u mutnom ribe lovili.

Danas od silnih zagušenja u eteru, više ne znamo tko je što i kome rekao, koga tko zastupa.

Stranke niču kao gljive, a neke se kloniraju pa nastaju dvojnici, više ne znaš koja je stvarna, koja pravna. Mnogi se udružuju i razdružuju, a vožnja  traje ponekad do prve krivine.  Samo se sa sigurnošću zna da se koplja lome oko pozdrava ZDS.

Sad je to vruć krumpir u političkom loncu, kojeg neki ne pogledaju kamoli da ga dirnu, bojeći se opekotina najvišeg stupnja.

Danas  je koordinacija braniteljskih udruga splitsko dalmatinske županije na čelu s predstavnicima veterana 4. gardijske brigade, izdala priopćenje povodom sve češćih i bezobzirnijih napada na ono najsvetije što svaki narod posjeduje, na grb i zastavu.

Priopćenjem je jasno i nedvosmisleno izrečen stav da postoji crta dostojanstva i ljubavi koju Hrvatski narod kao i svaki narod ima, granicu preko koje možeš prijeći, ali moraš biti svjestan da tada gaziš i po nečijem imenu, po suzama i tuzi onih koji su svoje sinove kao najljepšu ružu svojoj državi darovali, kojeg su zastavom i grbom Hrvatske  pokrili.

Priopćenje nije prijetnja već opomena svima onima koji gaze po našim ružama i zastavi, po Hrvatskom grbu koji je Hrvatski a ne ustaški, bilo prvo polje bijelo ili crveno.

U priopćenju se osvrću na sve one koji bez skrupulozno nasrću i namjerno udaraju po braniteljima, zastavi i grbu, a pritom ubace kao sipa malo crnila i zamute vodu da bi učinkovitije udarali.

Za dom spremni!

Taj pozdrav nije slučajno izvučen kao zec iz šešira, postaje srž problematike kojom se bave, jer su tu sigurni da mogu polučiti najbolji rezultat. Njihov cilj je branitelje razbiti pošto je to jedan od  vrjednijih i najzdravijih sastavnica hrvatskog društva koji  bez fige u džepu svakom kažu svoj stav.

Ti i takvi su 1991. godine postojali i bili u mišjim rupama. Ni na kraj pameti  im nije padalo protestirat, pisat tužakaljke po novinskim stupcima zbog bojne iz Čavoglava koja je u kršu Dalmatinske zagore branila  hrvatski narod, a ujedno i borce za  demokraciju koji su drhtali po skloništima.

Nije im tada padalo na pamet protestirati, vjerojatno od straha koji na kraj krajeva je udisao svatko tko se tih dana nalazio na prostorima Hrvatske.

To su bili dani kada se nije čekalo kada će sunce izići i kada zaći pa da se može krenuti na odmor i spavanje. Bili su to dani kada se umjesto sunca prvo palilo radio i slušale prve vijesti sa svih linija diljem Lijepe naše gdje su snage zla sijale smrt. To su dani kada je svatko imao pri sebi zavežljaj s najvrjednijim što u njega može stati, ukoliko hrvatsko srce pogazi tenkovska gusjenica.

U tim teškim i crnim danima, prepunim bola, tuge i smrti naših sinova, braće i sestara nije bilo moguće popiti tabletu da te smiri . Tada je postojala jedna jedina tableta koja nas je pucala jače od ikakvog heroina i kokaina, bila je to pjesma.

U tim trenutcima čuti nekog tamo sa Čikole da u najtežim trenutcima još uvik brani svoj dom, da je za njega i svoj narod i život spreman dati, da pri tom još ima optimizma i snage  zapivati.

Pjesmom poslati poruku ohrabrenja svom narodu, ali i bandi četničkoj poručiti, koja je u tim trenutcima sanjala svoj najljepši san kako će hrvatski narod zbrisati  s lica zemlje, da im je to neostvariv san.

Braniti svoj dom svi su bili spremni u zagori na izvoru Čikole, kao i diljem Lijepe naše gdje smo trpjeli velika razaranja i uživo proživljavali jedan ružan horor film.

Mongi “humanisti” koji su bili u skloništima, sada seciraju i traže i najmanju mrlju i sve to pravdajući svojim velikim srcem.

Pitamo se gdje su prije  bili?

Što se tada nisu javljali, zbog čega nisu toliko ružno nasrtali na moju i tvoju Hrvatsku?

Pa možda zato što su se bojali za svoje dupe.

Zbog čega im humanost nije mogla zapet ni na wc papiru dok su brisali dupe?

Tada  im nije ništa padalo na pamet, jer su branitelje osjećali kao snagu, osjećali su (strah)opoštovanje spram hrvatskog srca koje nije ustuknulo ni pred čelikom jugonemani.

Danas ti humanisti plešu svoj “krvavi” pir gdje branitelje udaraju s lijeva i desna. Nažalost velikim dijelom smo šutke za sitniš pristali na takav scenarijo u kojem su ti isti “humanisti” izišli iz mišji rupa i postali borci u prvim redovima, a mi prelazimo u podrume gdje još uvijek odzvanja ona naša jača od kokaina i prepuna adrenalina:

U Zagori na izvoru rijeke Čikole stala braća da obrane svoje domove…

Nažalost kao da se film nekako vrti čudno unatrag, kao nekada s svežnjem u ruci još uvijek u ratu, za svoj dom SPREMNI umrijeti.

P.S. Razbiše nas na prim faktore, na profesionalce, dragovoljce, domobrane i lažne rodoljube koji očepušaše što se očepušati dalo.

Ej braćo moja mila duboka je voda Drina, ali postoji samo jedna istina.

Mnoge kupili da šute, a oni koji nemaju kuda, država im prema Europi otvorila pute.

Autor /Jozo Klarić-Klajo


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

osamnaest − 18 =