Svetkovina Presvetog trojstva: Bog samoočitovanja i sebedarja

Bog se nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi...

Foto: Renata Sedmakova/Shutterstock
Podijeli

Slavimo danas svetkovinu Presvetoga Trojstva, časteći otajstvo živoga Boga koji nam je u punini otkrio svoje lice objavljujući se kao Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe jednakoga božanstva. No ovo otajstvo je ljudima izmicalo, i nikada ne bismo ni došli do spoznaje da je Bog trojstven, da nam se sam nije kao takav očitovao. Bog se, međutim, nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi. Upravo ova činjenica nam omogućuje uočiti koliko je životno važno otkriti Božju trojstvenost i pokušati je usvojiti u život, jer o njoj ovisi istinska kvaliteta našega života. Doista, prihvatiti da je Bog Trojstvo nije pitanje vjerskog natezanja ili intelektualnog dokazivanja, već je pitanje života i životnog dara.

Trojstveno očitovanje

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo Isusove riječi o tome kako im najavljuje poslati Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu. U biti, Isus svjedoči pedagogiju Božje objave tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. Znajući da ljudi ne mogu sve odjednom spoznati, ili kako Isus reče, ne mogu sada nositi, Bog je poštivao ljudske (ne)moći i prilagođavao se njima objavljujući otajstvo svoga života postupno. Bog je bio onaj koji govori, koji izgovara istinu o sebi i o čovjeku, ali čovjek nije bio spreman nositi cijelo breme spoznaje i njegove istine. Nakon grijeha, potom, nije bio kadar s njome se suočiti, pa je zato Bog morao, osim što se prilagodio ljudskoj spoznaji pedagogijom postupnog objavljivanja, morao prilagoditi njegovoj slabosti logikom neizmjernoga milosrđa. Unatoč grijehu odbacivanja Boga i otvorenoga neposluha kojim slabi svoje sposobnosti spoznaje Boga, Bog ipak ne napušta čovjeka, već se u svim milosrđu dodatno ponižava sa željom da ga vrati u puno zajedništvo za koje je bio stvoren.

A Bog koji je ne samo vječno očitovanje, već je on i trojstveno međuosobno očitovanje između Oca i Sina i Duha Svetoga, nije mogao ne biti niti prema čovjeku to što jest, bez obzira na ljudski grijeh. I kada čovjek griješi, Bog ne može sebe zanijekati, već nastavlja biti ono što jest: vječno trojstveno darivanje i primanje dare. To čitamo i iz onog što Isus govori u ekonomiji spasenja, jer ona je odraz trojstvenoga života: “Sve što ima Otac moje je.” Doista, to je mogao reći, jer je Otac odvijeke sebe potpuno dao Sinu, jednako kao što će Sin sve predati Duhu Svetome da od njegova uzima i daje apostolima i Crkvi. Otac, dakle, sve daje, a Sin sve prima i daje dalje Duhu Svetome, koji uzima u ljubavi i uzvraća i Sinu i Ocu zatvarajući božanski krug darivanja. Tako je Isus ovim riječima posvjedočio ne samo odnos između Oca i utjelovljenoga Sina, već njihov vječni unutarbožanski odnos. A jer je Bog u sebi vječno darivanje, on ne može drukčiji biti niti kad se objavljuje čovjeku, niti kad mu se daruje u vremenu. Bog je jednostavno darivanje i ne može biti manje od toga niti kada čovjek u nezahvalnosti odbije njegovo sebedarje, jer ne može zanijekati bit svoga života, a to je da je on trojstveno darivanje između Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bog utisnut u ljudski život

Ali što u Bogu postoji unutarbožansko darivanje, Bog je otajstvo koje je odlučilo proširiti svoje božansko obilje i na svijet, kojemu je Božja sebedarna ljubav jedini pravi uzrok. Samo ona može protumačiti zašto je stvoren svijet i zašto je stvoren čovjek, ali nadasve, samo ljubav može objasniti zašto je Bog otkupio i spasio čovjeka. Kad je stvarao čovjeka, Bog ga je obdario trojstvenom strukturom, jer ga je zadao s tri velike kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju. Čovjek je trebao živjeti vjerujući svome Stvoritelju, u nadi biti protegnuti budućem ostvarenju sukladno slici Sina Božjega, te u ljubavi doživjeti puninu dara po izljevu Duha Svetoga. I premda ih čovjek nije koristio kao milosni dar i snagu života, Bog mu ih nije oduzeo, već ih je smrću svoga Sina u njemu obnovio. Zato će sveti Pavao reći Rimljanima da smo ‘opravdani vjerom i u miru smo s Bogom po Gospodinu Isusu’, jer nas je on darom vjere opravdao, to jest omogućio nam ponovno komunikaciju s Bogom Ocem. Po njemu imamo pristup u milost vječnoga života i slave Božje koju imamo u nadi. A upravo je Isus nada naša. On nas je osposobio za baštinu vječnu i neumrlu, koju sada po njemu primamo u nadi, dok ćemo je jednom primiti u punini u vječnosti. I naposljetku, sveti Pavao svjedoči da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.

Apostol dakle uočava da tri velike teologalne kreposti kojima smo obilježeni imaju svoj trojstveni iskon. Čovjek je biće vjere, nade i ljubavi kojima je zadan kao trojstvenim darom. Otvarajući se u vjeri svome Stvoritelju, otvara se komunikaciji Boga koji je Trojstvo, te živi u nadi budućeg ostvarenja u vječnosti ispunjen već sada ljubavlju Duha Svetoga. Obilježeni smo, dakle, vjerom, nadom i ljubavlju kao trojstvenim znamenom po kojem otkrivamo koliko i sami vjerodostojno živimo. Tri teologalne kreposti su vrlo jasni trag Trojstva u našoj duši, po kojima je Presveto Trojstvo utisnuto u naš život. Naš Stvoritelj nas je stvorio da budemo bića vjere i povjerenja prema njemu, te da vlastito ostvarenje tražimo u nadi Sina njegova kojem se trebamo suobličiti, svjesni da je ljubav naš smisao o naše ispunjenje. Zato ova Isusova konačna objava Trojstva nije nevažna u našem ljudskom, jer koliko živimo slijedeći Božje tragove u duši, toliko se ostvarujemo i idemo prema punini života. Ove činjenice o kojima svjedoči naš Gospodin u Evanđelju, a i sveti Pavao u svojim poslanicama, u nama trebaju razbuditi dodatni ponos i potaknuti nas na gorljivi vjernički život koji je toliko ispravan i ispunjen milošću smisla i ostvarenja koliko smo u vjeri, nadi i ljubavi usmjereni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu trojstvenog samoočitovanja i sebedarja, kojemu neka je svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen

don. Ivan Bodrožić

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here