Podijeli

U posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa. A ova nas svetkovina redovito poziva da sebi dodatno posvijestimo važne stvari iz života, te da usmjerimo pogled prema obzorjima za koja je stvorena ljudska duša. Ta obzorja života ne poistovjećuju se sa zemaljskim stvarnostima, ili zemaljskim kraljevstvom, rečeno Isusovim jezikom. Istinski obzor ljudskog života je onaj nebeski, za koji je on živio i poradi kojeg je došao na zemlju da nam otvori put prema nebu.
God. 1925. slavila je Katolička crkva 1600. obljetnicu nicejskog sabora na kojem je definirana dogma o božanstvu Krista kao utjelovljene riječi Božje. Tom zgodom papa Pijo XI podsjetio je prigodnom enciklikom “Quas primas” od 11. 12. 1925. što Crkva vjeruje o Kristu kao pravom čovjeku i pravom Bogu te uveo blagdan Krista kralja kao vrhunac otajstava spasenja. On je tada bio odredio da se ovaj blagdan ima slaviti na posljednju nedjelju u listopadu, pred Svetkovinu svih svetih. Time je želio pokazati duhovnu i nadnaravnu crtu Kristova kraljevstva.

Drugi vatikanski sabor još je više to pokazao kad je u smjernicama za reformu liturgije odredio da se svetkovina Krista kralja svega stvorenja pomakne na posljednju nedjelju crkvene godine. Liturgijsku godinu završavamo obnovom vjere u Kristov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Time nas liturgija podsjeća da je ljudska povijest u Kristu raspetom i uskrslom dobila nov smjer kretanja, jer joj Krist daje smisao u skladu s Božjim planom o spasenju ljudi.

Prefacija ove svetkovine sažima ono što novozavjetni spisi uče o Kristovu kraljevskom dostojanstvu. Ono nije zemaljsko i despotsko. Krist kralj ne ide za skidanjem zemaljskih i demokratski izabranih vladara. Prema današnjoj prefaciji uskrsli Krist je veliki svećenik i kralj koji će o eshatonu predati nebeskom Ocu kraljevstvo. Ono je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Takvo obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva traži od nas vjernika da se u zemaljskom i povijesnom svijetu zalažemo za duhovne vrijednosti.

Liturigjska čitanja: 1. čitanje Dn 7,13-14; psalam Ps 93,1-2.5; 2. čitanje Otk 1,5-8; evanđelje Iv 18,33b-37
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
U ono vrijeme: Reče Pilat Isusu:
»Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«
Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«
Riječ Gospodnja.

Suđenje pred Pilatom odvija se, prema Ivanovu prikazu, dijelom u sudskoj dvorani a dijelom vani, pred mnoštvom Židova koji su predali Isusa Rimljanima na izvršenje smrtne kazne.

Ovaj prizor događa se u sudnici. To je razgovor Isusa optuženika s Pilatom sucem. “Jesi li ti kralj židovski?” (r. 33) je odjek “politizacije” Isusova slučaja. Na saslušanju pred židovskim velikim vijećem Isus je optužen da se pravi transcendentalnim Mesijom, Sinom Božjim u višem i drugačijem smislu nego ostali pobožni Izraelci. Ovdje je prijavljen kao kraljevski Mesija koji sprema pobunu protiv Rimljana. Zato Pilatovo pitanje znači: imaš li namjeru okupljati vojsku kako bi uspostavio san svih Židova svijeta – novu i samostalnu židovsku državu? Kad ovo pita, Zidovi su već 93 godine pod rimskim vrhovništvom, otkako je Pompej god. 63. pr. Kr. s vojskom ušao u Jeruzalem te nad zavađenom braćom uspostavio rimsku vrhovnu vlast.

Isusovo pitanje: “Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” (r. 34) ima za povod židovsko i rimsko poimanje Mesije. Ako su Židovi vjernici tužili Isusa da se osjeća Mesijom, odgovor će biti pozitivan. Ako Pilat postavlja pitanje sam od sebe, u stilu poganskog poimanja mesijanstva s političkim pretenzijama, odgovor će biti negativan. Pilat se ljuti na optuženika te pokazuje da ga ne zanima židovska vjera ni Isusov religijski pokret. On traži priznanje da bi mogao proces nastaviti i okončati. Isus odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta” (r. 36). Iako Pilat nije slušao Isusove govore u toku javnog djelovanja u kojima je naglašavao da je on odozgo a njegovi protivnici odozdo, ipak je iz cijeloga Isusova “slučaja” trebao uvidjeti da Optuženik počinje strogo religijski pokret. On nema vojnih jedinica; nitko ga nije branio u času uhićenja, a otklonio je sam Petrov pokušaj da tako postupi. “Zidovi” kojima je Isus “predan” u četvrtom evanđelju su protivnici koji se svjesno i zlobno zatvaraju onome što Isus pokreće. Iz ovog retka i drugih mjesta u četvrtom evanđelju, gdje se o Židovima govori s određenom strogošću i osudom, ne smijemo mi kršćani zaključivati da sve Židove ondašnjeg i sadašnjeg naroda valja prezirati kao “bogoubilački” narod.

Pilat je razumio da Isus ipak za sebe prisvaja naziv “kralj” u nekom posebnom značenju. Zato pita: “Ti si dakle kralj?” (r. 37). Isusov odgovor: “Ti kažeš” izvjesno je ograđivanje. On jest Mesija iz kraljevske loze Davidove, duhovni kralj vjernika, ali ne politički prevratnik. Kad kaže da se rodio da svjedoči za istinu, Isus pretpostavlja sve što je do tada govorio o Božjoj istini. Čitaoci četvrtog evanđelja trebaju se sjetiti kako je sam Ivan u vezi s Isusom “posvjedočio za istinu” (5, 33). Isus je u toku razgovora sa Židovima Jeruzalema o blagdanu Sjenica istaknuo da govori istinu koju je čuo od Oca i predbacio sugovornicima da mu ne vjeruju (8, 40.44-46). Glavna je vrlina Isusovih učenika da od Isusa primaju i prihvaćaju istinu, odnosno da učenički hode za Isusom koji je Očeva istina (14, 6). Isus moli Oca da učenike “posveti u istini” (17, 17.19). Zato je u razgovoru s Pilatom istina ono što Isus objavljuje kao od Oca naučeno i doživljeno, a to je put spasenja vječnoga.

Pilata to ne zanima i on ironično dobacuje: “Što je istina?” (r. 38). Ovo nije filozofsko pitanje u smislu da se njime ozbiljno želi baviti nego nestrpljivi odgovor državnog činovnika kojega ne zanima Isusova istina.

Ivan je u povijesti muke više od ostalih trojice evanđelista naglasio Isusovo kraljevsko dostojanstvo. Kod njega se naslov “kralj” u povijesti muke spominje 12 puta. Tipičan je protest Zidova protiv kraljevskog naslova na križu. Pilatovo: “Što napisah, napisah” (19, 22) ima za prvi učinak: naslov križa ostaje kako je prvotno napisan. Za Ivana to znači i više: Isus ostaje kralj, i to kralj s križa.

Današnja svetkovina nam to jasno svjedoči, kao i evanđeoski odlomak koji čitamo (Iv 18, 33b-37). Upravo u trenutku kad se moglo činiti da će smrt Isusu zatvoriti sva obzorja i svaku perspektivu, on Pilatu naviješta nebesko kraljevstvo i poziva ga da otkrije istinu života. Isus se ne straši rimskog upravitelja, niti se stidi sebe i svoga poslanja, već jasno ističe kako život promatra drugim očima, jer živi za jedno drugo kraljevstvo koje nije sastavljeno od zemaljskih interesa i zemaljske vlasti. Da je Pilat pokazao malo dobre volje, mogao je poći tragom istine i donijeti presudu dostojnu neprolazne pravde koja dolazi od Boga. No kako je tek bio sluga zemaljskih gospodara, ljudskih interesa i prolaznoga kraljevstva, onda je svoj život i odluke sveo na niz kompromisa kojih se trebao stidjeti. A da se htio ravnati prema nebeskim neprolaznim obzorjima, onda ne bi osudio vječnoga Kralja Istine, onoga koji bi mu u tom trenutku bio omogućio da okusi slast nebeskih obzorja.

Okupljajući se danas oko Krista kralja vjerničke istine, mi želimo iznova prihvatiti Božje vrhovništvo nad našim životom i djelovanjem te u skladu s takvom vjerom djelovati u svijetu,vjeraidjela.com .

L.K.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

sedamnaest − šest =