Sveti Franjo Asiški -– nosio je Isusove rane na svom tijelu, činio broja čuda

Ikongrafija sv. Franju prikazuje u franjevačkom habitu, s Kristovim ranama na rukama, često okružena životinjama, najviše s pticama. Sada svetac, papa Ivan Pavao II., 1979. godine proglasio je sv. Franju zaštitnikom ekologa...

Sveti Franjo jedan je od najpopularnijih katoličkih svetaca svih vremena. Njegova zajednica, Red manje braće, obično poznat kao franjevci, lako se prepoznaju po smeđoj haljini s kapuljačama, remenom od konopa i sandalama, kao dio zavjeta siromaštva.
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Danas slavimo ovog velikog sveca i mistika iz 13. stoljeća, čiji je životopis jako zanimljiv i prepun Božjih čudesa! Isplati se čitati biografije svetaca, one izvorne, u kojima je detaljno opisano što se je sve događalo u njihovim životima po Božjoj volji… Sveti Franjo, moli za nas! …

Franjo Asiški, rodio se je kao Giovanni Francesco Bernardone.

Sv. Franjo Asiški rodio se 1181. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tomu imenu kasnije dodao ime Franjo, kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Volio je svečanosti i raskoš, ali istovremeno je bio osjećajan i samilostan prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju…

Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Perugie, između naroda i feudalaca. Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Perugie te se oporavio od podulje bolesti, pokušao je poći za slavom novim putovima, i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tomu bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. To ga je privelo razmišljanju i promjeni. Posvetio se molitvi i meditaciji.

Franjo se vratio u Asiz, ondje je raskrstio s veselim društvom, započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti te se predao djelima ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku sv. Petra, na grob apostolskog prvaka.

U jesen 1205. godine, u rodnom Asizu u crkvici San Damiano, triput je čuo zov Raspetoga: ‘Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!’

Obnovio je crkvicu sv. Damjana te je ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi. Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Guidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: ‘Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, u Tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije Anđeoske, čuo je u Misi riječi Evanđelja: ‘Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!’ (Mt 10,9-10) Čuvši to, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: ‘To je što tražim, to je što svim srcem želim!’

Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio ‘minoritskom’, Manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci.

Ideal mu je postao što doslovniji život po Evanđelju: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. U početku mu se pridružilo 12 prijatelja koji se nazvaše Manjom braćom. Svojoj mladoj zajednici Franjo daje pravila koja papa Inocent III. usmeno odobrava. Dobili su i ovlast propovijedanja. Zajednica se ubrzo povećavala. Nastaje nova redovnička družba u Crkvi, franjevci.

Mnoge su godine važne u Franjinu djelovanju. Izdvojit ćemo 1211., kada je u Porcijunkuli u svoje bratstvo primio Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa – klarise; i godinu 1212., kada je s nekolicinom braće pošao u Siriju, ali se zbog ‘protivnih vjetrova’ morao zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.

Franjo je umro u crkvi Sv. Marije Anđeoske, na mjestu gdje je jasno upoznao svoj životni poziv, 3. listopada 1226. godine.

Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza, na rubu toga grada, podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. godine bilo preneseno svetčevo tijelo.

Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svetčevo tijelo. Nakon mnogih radova tijelo je napokon 1818. godine ponovno pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Ikongrafija sv. Franju prikazuje u franjevačkom habitu, s Kristovim ranama na rukama, često okružena životinjama, najviše s pticama. Sada svetac, papa Ivan Pavao II., 1979. godine proglasio je sv. Franju zaštitnikom ekologa.

BROJNA ČUDA

Najstariji dokument o Franji Asiškom nosi naslov Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom „Siromaštinom”. U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom „Siromaštinom” i kako ju je učinio svojom nevjestom. Tu su i brojni drugi spisi koji, u skladu s tadašnjom hagiografijom donose nevjerojatne detalje iz Franjina života. Primjerice, zapisano je da bi se sveti Franjo ponekad usred molitve podigao u vis čemu su svjedočili ostali članovi reda. Najpoznatiji životopisi sv. Franje su oni autora Tome Čelanskoga Vita prima i Vita secunda, zatim Cvjetići (tal. Fioretti), Legenda Minor i Legenda Maior itd….

—————————

Pogledajte kako izgleda habit koji je nosio sv. Franjo Asiški

Sveti Franjo jedan je od najpopularnijih katoličkih svetaca svih vremena. Njegova zajednica, Red manje braće, obično poznat kao franjevci, lako se prepoznaju po smeđoj haljini s kapuljačama, remenom od konopa i sandalama, kao dio zavjeta siromaštva.

Kao i kad su u pitanju mnogi drugi svetci, tako se i sv. Franju želi približiti njegovim relikvijama. Postoje čak četiri crkve koje su sačuvale tunike za koje se vjeruje da ih je nosio sveti Franjo, ali nakon kruga znanstvenih ispitivanja provedenog 2007. godine, taj se broj smanjio na tri. Međutim, znanstvena ispitivanja sugeriraju da je jedno od njih pravo.

Tim fizičara Talijanskog instituta za nuklearnu fiziku (INFN) u Firenci, podvrgnuo je znanstvenim testovima vlakna iz dvije tunike koje je, navodno, nosio sveti Franjo. Prvi je došao iz crkve svetog Franje u Cortoni, u Italiji, a drugi iz bazilike Santa Crocea u Firenci.

Jeanna Bryner (‘Live Scence’) izvještava da je odjevni predmet iz Santa Crocea izrađen između kraja 13. i kraja 14. stoljeća. Jer je poznato da je sveti Franjo umro 1226. godine, utvrđeno je da tu tuniku nije mogao nositi sam sveti Franjo.

S druge strane, tunika iz Cortone datirana je između 1155. i 1225. godine, što odgovara rasponu življenja svetog Franje. Vjeruje se da je tu tuniku u Cortonu donio nasljednik svetog Franje, brat Elias, zajedno s još dvije relikvije pripisane svetcu: vezeni jastuk i knjigu Evanđelja.

Znanstvena ispitivanja dokazuju da je odjevni predmet pronađen u Cortoni, u Italiji, pripadao svetcu.

Ipak, treba spomenuti da znanstvena ispitivanja nisu izvedena na ostalim dvjema tunikama za koje se smatra da ih je nosio sv. Franjo. Te dvije relikvije ostaju sačuvane u gradu Asizu, rodnom gradu svetog Franje, i u svetištu La Verna u Toskani.

L.K.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

10 + deset =