Podijeli

Bilo kakvo nasilje duboko je protivno temeljnim načelima i suštini kršćanstva i iz te proste i bjelodane činjenice proizlazi i odnos Katoličke crkve prema svim sustavima čija se vladavina zasniva na sili i narušavanju ljudske slobode i dostojanstva osobe…

Drugim riječima, naša bi Crkva iznevjerila svoje poslanje, odrekla se Krista i dokinula samu sebe kad bi podržala bilo koji sustav ili režim čije je djelovanje u suprotnosti s njezinim naukom.

Od osnutka Kristove crkve teče treći milenij. Brojni narodi su nestajali, imperiji i državne zajednice nastajale i gubile se u bespućima povijesti, ideologije, vladari i režimi jednako tako – a ona je opstala i čeka Njegov drugi dolazak. Vođena Duhom Svetim, naša Crkva opstaje upravo zato što ju je Krist utemeljio na istini i bezuvjetnoj ljubavi –  univerzalnim načelima od kojih humanijih nema niti ih je ikad bilo u povijesti ljudskog roda.

Kršćanstvo je čovjeku dalo nadu i smisao življenja, spasilo ga od ništavila i beznađa, pružilo mu živu vjeru kao oslonac, oruđe i sidro u bespućima i olujama ovoga svijeta, ono je ljudski rod izvelo iz barbarskog čopora i izbavilo od grijeha i samouništenja.

U tom svijetlu treba gledati i njezin odnos prema svemu što se protivi Božjim zakonima i naravi ljudskog bića (onako kako ga Crkva shvaća i doživljava), pa i prema zlu kao takvom. Kristova crkva je čvrsto postavljena na moralnim načelima istine, ljubavi i pravednosti i upravo zato već više od dvije tisuće godina odolijeva svim iskušenjima s kojima se suočava – i uvijek iznova dokazuje kako je upravo u vremenima kad je najteže i najjača.

Budući da su i fašizam i nacizam i komunizam kao ideologije zla i totalitarizma koje su uperene i protiv Boga i protiv čovjeka u oštroj suprotnosti s načelima Katoličke crkve i njezinim temeljnim učenjem, ona niti jednu od tih ideologija nikad nije podržavala – dapače, osudila ih je i to glasno, jasno i nedvojbeno, s najvišeg mjesta.

Papa Pio XI. u svojoj je enciklici objavljenoj 29. lipnja 1931. godine (Non abbiamo bisogno; hrv. “Nije nam potrebno”) javno osudio talijanski fašizam. U ovom dokumentu se Crkva stavlja na višu razinu od tadašnje fašističke Mussolinijeve države, osuđuje “pogansko klanjanje državi” i obrazovanje mladeži kojoj se “usađuje mržnja, nasilje i bahatost”. Papa se nije mirio s potiskivanjem Crkve iz javnog života – a što je ne bez razloga činio talijanski diktator budući da mu je ona predstavljala smetnju za ostvarenje ciljeva.

(Vidi: http://www.vatican.va/content/pius-xi/it/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_19310629_non-abbiamo-bisogno.html; stranica posjećena 13.2.2020.)

Dana 21. ožujka 1937. godine, Papa je objavio encikliku Mit brennender Sorge (hrv. “S gorućom brigom” – podnaslov: “O Crkvi u Njemačkom Reichu”) u kojoj oštro osuđuje povrede slobode Katoličke crkve, te kršenje konkordata između Svete Stolice i Njemačke (iz 1933. godine). U njoj se jasno izriče i osuda kršenja moralnih zakona, “panteistička konfuzija”, “mit o rasi i krvi”, “neopoganstvo” i idolatrija koju su u Njemačkoj tada širili nacisti.

Enciklika je za razliku od drugih koje su pisane na latinskom izdana najprije na njemačkom, a potom prevođena na druge jezike. Tadašnji je papinski nuncij Cezare Orsenigo, krijući to od njemačkih vlasti, dokument dao umnožiti u 300 tisuća primjeraka i raspačati po cijeloj Njemačkoj. Da je nacisti ne bi uništili, ova se enciklika krila u katoličkim crkvama (ponekad čak i u svetohraništima, a čitana je s propovjedaonica svih katoličkih crkvi za Cvjetnicu 1937. godine.

(Vidi: http://www.vatican.va/content/pius-xi/en/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_14031937_mit-brennender-sorge.html; stranica posjećena 13.2.2020.)

 Iste godine (19. ožujka) Papa objavljuje i encikliku Divini Redemptoris (hrv. “Božanskog Otkupitelja”) u kojoj osuđuje bezbožnički ateistički komunizam i nasilje koje “uništava temelje društva”.

(Vidi: https://translate.google.com/translate?hl=hr&sl=es&u=http://www.vatican.va/content/pius-xi/es/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_19370319_divini-redemptoris.html&prev=search; stranica posjećena 13.2.2020.)

U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu.

Tako je hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio u Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma.

(Vidi: https://hrcak.srce.hr/67929; stranica posjećena 13.2.2020.)

Knjiga je sadržavala njegova predavanja iz 1938. godine, kad je već trebala poprilična hrabrost da bi se istupalo protiv bilo kojega totalitarizma.

I sve se to događalo u vrijeme kad su nacisti i komunisti kovali planove za zajednički savez koji su i ostvarili kolovoza 1939. godine. Te dvije mračne i jednako pogubne ideologije imale su za cilj ovladati svijetom ali i ljudskim dušama. Jedna je svoje masovne zločine i istrebljenje ljudi krila iz rasnih, a druga iza klasnih teorija, ali nikakvih suštinskih razlika između njih nije bilo.

Nacizam i njegova rasna teorija bili su, kako je već rečeno, duboko protivni duhu kršćanstva i nespojivi s naukom Katoličke crkve i sasvim je prirodno da su oštro odbačeni i osuđeni od same Svete Stolice i Crkve u cjelini, a slično je i s fašizmom (koji formalno u sebi nije sadržavao rasnu teoriju ali je Talijane kao tobožnje “sljednike” nekadašnjeg Rimskog Carstva uzdizao u status nad-rase što se najbolje vidjelo u odnosu prema Slavenima koje se smatralo rasno inferiornim bićima i “barbarima”).

Kad je komunizam u pitanju, on je u svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma, pa nije čudno da je taj sustav svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.

Otuda patološka mržnja komunista spram Crkve (pogotovu katoličke) koja se i danas jasno očituje među sljedbenicima ove ideologije.

Kad je riječ o tomu koliko je Katolička crkva učinila na spašavanju naroda od ova tri zla (misli se na spašavanje u svjetovnom smislu), ne rijetko se postavlja pitanje je li mogla učiniti više i ako je mogla zašto nije, pri čemu se gubi iz vida da ona nikad nije raspolagala ničim drugim osim Evanđeljem uz pomoć kojega je nastojala utjecati na ljudsku svijest i savjest i da nije krivnja na Svetoj Stolici i kleru ako te poruke nisu bile prihvaćane u mjeri u kojoj je nalagao zdrav razum. Ne mali broj svećenika, biskupa, kardinala, laika, časnih sestara, fratara i drugih crkvenih osoba, izlagao se životnoj opasnosti kako bi spašavao ljudske živote. Crkva je činila što je mogla i dizala svoj glas iako i sama nesmiljeno progonjena.

Sjetimo se samo našega blaženika, kardinala Alojzija Stepinca, koji je u porobljenoj Europi kao rijetko tko hrabro dizao svoj glas u ime svakoga čovjeka i njegovog ljudskog dostojanstva spašavajući mnoge živote – da bi na kraju podnio nepravednu osudu komunističkog režima i završio svoj život mučenika u kućnom pritvoru nakon što je godinama sustavno trovan od njihovih uhoda.

Na tisuće je klerika pobijeno u vrijeme vladavine ovih zločinačkih ideologija koje su neovisno o razlikama koje među njima postoje u jednome bile iste: koristile su se silom i masovno ubijale ljude – bez suda i dokazane krivnje.

Preko 120 milijuna žrtava komunizma (konačan broj se još uvijek ni približno ne zna) i oko 30 milijuna žrtava nacizma i fašizma dovoljna su opomena ljudskoj civilizaciji i zorno svjedoče o tomu da smo u ime opstojnosti i budućnosti ljudske vrste obvezni suprotstaviti se svakome zlu, neovisno o tomu iza kakvih se parola i političkih programa krije.

Sjetimo se, konačno, da je javnu osudu sva tri zla s kojim se čovječanstvo suočilo tijekom XX stoljeća izrekao i svetac Ivan Pavao Drugi u vrijeme svoga pontifikata, kao rimski prvosvećenik koji je izvan svake sumnje bio moralna vertikala u globalnim razmjerima, jednako poštovan od svih naroda i religija kao humanist i neumorni zagovaratelj mira i ljubavi među svim ljudima i narodima.

Bilo je to 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici u propovijedi što ju je izrekao tijekom svečane svete Mise na kojoj je kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženikom Katoličke crkve. Tada je među ostalim rekao:

“U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.”

(Vidi: http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/homilies/1998/documents/hf_jp-ii_hom_19981003_croazia-beatification.html; stranica posjećena 21.2.2020.)

Svjedoci smo medijske histerije koja se upravo ovih dana stvara oko otvaranja arhiva pape Pia XII. Na dnevni red se ponovno postavljaju pitanja je li on “zažmirio” na strahote što su ih nacizam i fašizam činili, napose prema Židovima. I što je vrlo zanimljivo, ta se histerija (barem ovdje kod nas u Hrvatskoj) potencira upravo iz krugova koji još uvijek čuvaju lažne komunističke mitove i dogme kao “povijesnu istinu” i pod krinkom “antifašizma” ustrajavaju u obrani te zločinačke ideologije koja je (uzme li se broj žrtava kao mjerilo) nadmašila i nacističko i fašističko zlo. Njih bi trebalo upitati:

Što su to oni, njihovi očevi, djedovi i ideološki prethodnici učinili da na ovom svijetu bude manje zla a više mira, ljubavi i pravde – i ako su išta u tom pogledu poduzimali, je li to dovoljno i jesu li mogli više? Jesu li mogli, primjerice, dizati svoj glas protiv masovnih komunističkih zločina i osuditi ih onako kako su to činili prvaci Katoličke crkve, pa i sam Alojzije Stepinac, kad su u pitanju bila zla nacizma, fašizma i komunizma – i ako nisu, ZAŠTO NISU? I na koncu: s kojim pravom i u ime kojeg to “humanizma” i “progresa” i danas štite zločinačku i u ljudskoj krvi ogrezlu ideologiju za koju se jako dobro zna što je donijela ljudskoj civilizaciji?

 Tek kad odgovore na ta pitanja, neka sude o drugima i njihovim postupcima. Oni kojima još uvijek nije jasno kako je crkva institucija bez stvarne moći (u svjetovnom smislu) i da su njezina jedina sredstva uz pomoć kojih nastoji utjecati na ljude Evanđelje i Božja Riječ, nisu u stanju razumjeti ništa od onoga što bi se moralo uzeti u obzir i znati prije nego se pristupi bilo kakvoj raspravi o Katoličkoj crkvi i njezinu djelovanju uopće, pa i u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Od 1996. godine do danas, europske institucije donijele su na najvišim razinama nekoliko rezolucija u kojima se sasvim konkretno traži jasna osuda totalitarističkog komunističkog režima i njegovih zločina (budući da je to jedino preostalo od tri spomenuta zla od kojega se pojedine članice EU nisu još uvijek distancirale), a posljednja u tom nizu objavljena je 19. rujna 2019.: Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))

 (Vidi: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica posjećena 21.2.2020.)

 No, kod nas u Hrvatskoj se po tom pitanju još uvijek ne događa ništa. Ovi se dokumenti jednostavno prešućuju, kao da ih nema. I to je jedna od stvari u kojima su i “demokršćanska” vlast i lijevo-liberalna opozicija složne – iako se i jedni i drugi kunu u europske vrijednosti.

 Naša aktualna vlast jako dobro zna kako je i ova kao i sve dosadašnje rezolucije kako one Vijeća Europe tako i Europske unije obvezujuća, ali, unatoč tomu, ne reagira.

 Tako još uvijek ostajemo posljednja oaza neokomunizma u Europi, pri čemu nam se zloćudna, zločinačka komunistička ideologija čak servira i agresivno nameće u novom pakiranju, umotana u tobožnji “antifašizam”.

 U Hrvatskoj mira biti neće niti se mi kao društvo možemo okrenuti budućnosti, dok svako zlo i svaki totalitarizam ne budemo osudili onako kako smo to obvezni prema univerzalnim civilizacijskim i kršćanskim normama i načelima – kako na pravnoj i zakonskoj, tako i na moralnoj i etičkoj razini.

Zlatko Pinter

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

13 − tri =