Podijeli

Na današnji dan 1991. godine na području bivše općine Orahovica izvršena je prva razmjena po principu ”2 za 2”, između predstavnika hrvatskih vlasti i predstavnika snaga pobunjenih Srba iz podpapučkih sela. Sudionica te razmjene, uz poslovođu kamenoloma Radlovac, bila je tada osamnaestogodišnja Blaženka Nađ, kći Ivana Nađa, ubijenog 20. rujna 1991. godine, u okupiranom Kraskoviću. Početak Blaženkinog pakla seže u same početke okupacije i prvih minobacačkih napada iz sela Krasković
„Taj 26. kolovoza ’91., običan i miran dan, koliko to može uopće i biti u okupiranom selu. Bila sam u kuhinji obiteljske kuće s majkom, raspremale smo poslije ručka, kad su nam u kuću provalili dva naoružana srpska pobunjenika. Jedan od njih, Drago Starijaš ”Gagi” povikao je: „Stoj! Ruke u vis!“ na što sam se skamenila. Pretresli su kuću, a mene su vezali i izveli van iz kuće. Vodili su me kroz dvorište do štaglja, s uperenom puškom u leđa, na što je moj pokojni otac iz štaglja povikao: „Što radite to ljudi?! Kuda mi vodite dijete?!“, na što mu je Gagi odgovorio: „Nemaš ti stari ništa s time! Ti ćeš svoje dobit kasnije!“ Odveli su me kroz vrt do obližnjeg puta, gdje je već čekao auto. Stavili su mi povez na oči i krenuli u nepoznato.“ – prisjećala se Blaženka Nađ prvog dana zatočeništva.
Blaženka je prevezena na ”Lager Sekulinci” u kojem su pobunjeni Srbi organizirali prvi logor, na okupiranom teritoriju bivše općine Orahovica i Podravska Slatina.
„Na ”Lageru Sekulinci” bila sam otprilike 38 dana, a što sam tamo proživjela, možete samo zamišljati. Odmah su me prve večeri u kontejneru ošišali i natjerali da jedem svoju kosu što mi je bio i prvi ”obrok”, maltretiranje, psovanje, tortura, a kako su dani odmicali, postajalo je sve gore. Imala sam tada 18 godina i sve mi je to bilo nepojmljivo i u toj muci teško sam shvaćala zašto to rade. U tom kontejneru saznala sam i vijest da su mi ubili oca, u što nikako nisam mogla povjerovati.“ – s nelagodom je opisivala Blaženka.
U prvoj polovici listopada 1991. godine, pobunjeni Srbi dovode Blaženku natrag u okupirano selo, gdje je sa svojom majkom Katom živjela u kućnom pritvoru, do početka studenog, kada je posredstvom Policijske postaje Orahovica sa zapovjednim kadrom pobunjenih Srba organizirana razmjena.
„Taj dan razmjene neću nikad zaboraviti. Par dana prije razmjene ponovno je došao Drago Starijaš po mene, a kad sam njega vidjela, okrenuo mi se cijeli svijet, jer sam mislila da će me ubit. Ništa mi drugo nije padalo na pamet, međutim strpao me u auto i odvezao za Slatinski Drenovac s riječima: „Ideš na razmjenu!“ Tog 7. mene su i još jednog gospodina, poslovođu iz Radlovca, dovezli do crte razgraničenja. Ni na kraju nisu mogli izdržati, već su nam počeli prijetiti da će nam zube počupat prije nego nas puste, no hvala Bogu, razmjena je prošla u najboljem redu.“
Nakon uspješno provedene razmjene, dio obitelji Nađ ponovno se našao na okupu, dok je Blaženkina majka i dalje ostala u okupiranom selu te će tamo i dočekati oslobođenje podpapučkih sela u operaciji „Papuk ’91“.
„Na razmjeni me dočekao brat Martin. Bilo je tu i suza i emocija. Započeli su dani oporavka i česte posjete liječniku, no opet, kad danas gledam na to, mogu jedino zahvaliti dragom Bogu što mi je glava ostala na ramenima, a ostalo kako bude.“
Na fotografiji – Osamnaestogodišnja Blaženka Nađ

Autor teksta – Dino Mataz


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

trinaest − 1 =