Podijeli

Borovo selo, 2008. je godina. Za ubrzo nakon toga ukinutu TV emisiju ‘Istraga’ snimamo prilog o masakru hrvatskih redarstvenika koji se u tom mjestu dogodio na današnji dan 1991. godine. Pri tom nam pomažu izravni sudionici tog događaja – neki od preživjelih, s kojima obilazimo sve lokacije, pokazuju nam mjesta gdje je tko ubijen, iz kojih je kuća pucano, u kojim su dvorištima masakrirali redarstvenike. S nama je i današnji saborski zastupnik, nekadašnji policijski specijalac Stevo Culej, čiji je brat Josip jedan od dvanaestorice ubijenih tog dana. Radimo novinarski prilog – želimo, dakle čuti obje strane. No s druge strane – muk. Sve dok jedan mještanin slučajno nije biciklom ušao u svoje dvorište, a jedan od preživjelih hrvatskih specijalaca me upozorio: ‘Evo ga! On je osobno pucao, kod njega u dvorištu je ubijen jedan od naših nakon što se, već ranjen, pokušao skloniti u dvorište!’
Kucam na vrata, domaćin izlazi.
‘Vi ste ….(ime i prezime)?’
‘Da, zašto?’
Objašnjavam tko smo i što radimo, te kako su upravo njega, među ostalima, označili kao jednog od egzekutora. Čovjek se skamenio, u očima nevjerica, odrješito klima glavom… Tvrdi da je to najobičnija laž, kako u to vrijeme uopće nije bio u selu, kako nema nikakve veze s cijelim događajem. Prilaze dvojica bivših redarstvenika, sudionika tog događaja i staju mu sučelice. Kamera sve snima. Izravno mu u lice govore kako ga znaju, kako se sjećaju dobro svega, pa i njegovog doprinosa…
Čovjek još uvijek niječno kimajući glavom mrmlja nešto poput ‘zamijenili ste me s nekim, nisam to bio ja…’ i odlazi u dvorište zatvarajući nam vrata pred nosom.
Nakon toga, odlazimo do spomenika koji su ostali momci za to vrijeme očistili. Polažemo vijence i palimo svijeće. Zvoni mi mobitel.
‘Gdje si?’, zovu iz redakcije iz Zagreba.
‘Upravo stojim ispred spomenika u Borovu selu’, kažem.
Znam. Miči se odavde, ovog je trena u redakciju stigao mail s ad hoc sklepane adrese u kojem stoji kako ‘mu je ćelavi Valdec upravo na nišanu ispred spomenika! Sklanjaj se odavde!’, uzbuđeno kaže kolegica.
‘Pas koji laje – ne grize’, kažem joj.
‘Da je stvarno tako, već bi me skinuo’.
Završili smo obred i zaputili se natrag u Vinkovce na objed. Sunce se spremalo zaći i snimatelj je poželio snimiti još nekoliko kadrova u predvečerje, pa smo opet krenuli natrag. Sa spomenika, na kojem smo samo nekoliko sati ranije položili vijence i cvijeće i upalili svijeće, sve je bilo razbacano, a spomenik umrljan blatom i fekalijama.
Stiv, sjećaš se?-napisao je Robert Valdec na svom facebooku

 – s Stevo Culej.

M.M.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

dva × dva =