SPORTSKA RENESANSA HRVATSKOG GRADA KOJI JE DO PRIJE DVIJE GODINE BIO NA DNU Imali su dug veći od 100 milijuna, a sada grade velebni stadion i kamp

Projekt grandioznog kompleksa novog osječkog stadiona i nogometnog kampa na Pampasu kakav Hrvatska još nije vidjela vrijedan je više od 35 milijuna eura
Podijeli
  • 93
  • 1
  •  
  •  
  •  
    94
    Shares

Prije dvije i pol godine nogomet je u Osijeku bio na samrtnoj postelji. Katastrofalne klupske politike koje svoje korijene vuku iz sredine 90-ih praktički su kroz cijeli period hrvatske neovisnosti kumulirale dugove koji su te jeseni 2015. godine instituciju hrvatskog nogometa konačno dovele do zida koji više nije bilo moguće ni preskočiti ni zaobići.

Dug veći od 100 milijuna kuna stegnuo je omču oko vrata kolektivu koji je hrvatskom nogometu podario svjetske igračke veličine poput Davora Šukera, Gorana Vlaovića, Danijela Pranjića, Marka Babića, Domagoja Vide, Jurice Vranješa, Nenada Bjelice, Roberta Špehara, Igora Cvitanovića, Petra Krpana… i koji je, gledano kroz prizmu naše reprezentacije, nakon Dinama i Hajduka najznačajniji hrvatski nogometni klub, dogurao je na korak do likvidacije.

No, spas u zadnji čas došao je iz susjedne Mađarske u likovima tamošnjeg bogataša i poduzetnika Lörinca Meszarosa i njegova poslovnog partnera Ivana Meštrovića. Danas, dvije i pol godine poslije, svi su jedinstveni u ocjeni da je Meštrović uspio. Osijek na mađarski financijski pogon uz pametno vođenje domaćeg menadžerskog kadra uspješno brodi HNL vodama kao jedan od njegovih najstabilnijih pogonskih kotača…

Planovi s izgradnjom grandioznog i fenomenalnog kompleksa novog stadiona i nogometnog kampa na Pampasu kakav Hrvatska još nije vidjela, vrijednih više od 35 milijuna eura, samo što se nisu počeli pretakati s papira na tlo, a paralelno s time uspješno se radi na jačanju onog najvažnijeg segmenta kluba – sportskog. Osijek se vratio gdje mu je mjesto, u vrh hrvatskog nogometa s tendencijom, planovima i željama da se popne i na sam vrh. Osijek je unazad dvije godine prekrasna nogometna priča koju su dobro zapamtili i neki europski velikani poput nizozemskog PSV-a, koji je prošloga ljeta svoj europski put okončao protiv “bijelo-plavih”, što je bila najveća ljetna nogometna senzacija u Europi.

Nenad Bjelica

Danas su u modi treneri iz Osijeka. Nikada se još u HNL-u nije dogodilo da čak tri od četiri naša najveća kluba vode stručnjaci kojima uz mjesto rođenja piše Osijek i koji su nogometno prohodali u Osijeku. Igrači Osijeka, Dinama i Hajduka danas šefovima u svlačionici zovu rođene Osječane Zorana Zekića, Nenada Bjelicu i Željka Kopića. Ovome pak treba dodati i činjenicu da je na čelu HNS-a Osječanin Davor Šuker, njegov prvi suradnik Ante Vučemilović, a Petar Krpan vodi našu U-17 reprezentaciju. Dodamo li i da je sve donedavno Ivan Kos upravljao Hajdukom, ispada da su Osječani zavladali hrvatskim nogometom.

Bjelica, Zekić i Kopić nisu generacijski povezani. Nenad je od Zorana stariji tri godine, a ovaj isto toliko od Željka. Doduše, Bjelica i Zekić čak su i odigrali zajedno dva službena susreta za Osijek u sezoni 1992./93. Kopić je pak Osijek napustio još kao tinejdžer, na prijelazu iz pionirske u kadetsku selekciju talentirani veznjak prihvatio je poziv Dinama i uputio se u metropolu, no jedinih je 17 prvoligaških nastupa upisao u dresu Marsonije u sezoni 2000./01. Bilo je to one sjajne osječke jeseni koju su “bijelo-plavi” na terenu predvođeni upravo Bjelicom okončali kao jesenski prvaci, a na tom put protutnjali su i kroz Slavonski Brod slaveći s 5-2. Sada, kao ozbiljni ljudi i trenerski stručnjaci, Zekić, Kopić i Bjelica spremaju se za žestoke međusobne obračune. Doduše, Zekić i Kopić ih imaju već 14 iza sebe. Kombinirano u prvenstvu i kupu Zekić je za sada uspješniji od svog prijatelja s ukupno šest pobjeda i šest remija, dok je Kopić slavio dva puta.

Ovo je priča o trojici sjajnih trenera i ljudi koji svojim radom pomiču granice nogometne igre, ljudi koji su ponikli na osječkim ledinama i betonskim igralištima za mali nogomet – Bjelica i Kopić na Sjenjaku, Zekić na Jugu II, dvama susjednim gradskim četvrtima između kojih je u prošlosti bilo žestokih borbi.

Bjelica je prvi Osječanin na klupi Dinama još od vremena neposredno nakon 2. svjetskog rata kada su “modre” trenirali prvo Franjo Glaser, a onda i Gustav Lechner. Nakon što je godinama bio tiha patnja Dinama i njegova gazde Zdravka Mamića, putevi su im se tek nedavno spojili. Nikoli Jurčeviću, nakon serije loših rezultata, presudio je poraz od Rudeša. Tjedan dana ranije Bjelica se bio razišao s poljskim Lechom. Shvativši da mu je to jedinstvena prilika za dovođenje Bjelice, Mamić je odlučio otpustiti Jurčevića, koji mu je za to dao očito dovoljno povoda, i Neno ili Bjelko – kako ga zovu Osječani – na užas određenog dijela navijača Osijeka, sjeo je na klupu “mrskog” suparnika, a epilog je bio brisanje njegova lika s murala osječkih nogometnih velikana nedaleko od stadiona Gradski vrt. Nije mu zbog toga bilo svejedno, ali neizmjerno mu je drago što je toliko Osječana danas na trenerskoj sceni.

– Za svakog Osječanina to treba biti ponos i čast, ali to je i još jedna potvrda vrijednosti osječkog nogometa u cjelini. Dodao bih i da je prošlu sezonu na prvoligaškoj sceni bio i moj generacijski prijatelj i suigrač Davor Rupnik, također Osječanin i također odličan trener, koji nije imao sreće u spašavanju Cibalije. Dakle, bilo nas je četvorica na kraju sezone, i to je stvarno prekrasno – kazao nam je Bjelica.

No, osim što su rođeni Osječani i što su im nogometni početci vezani uz grad na Dravi (Zekiću je prvi klub bio LIO, a Kopiću Elektra, pa onda Osijek), veže ih i to što su igračke karijere, pa i trenerske početke gradili izvan rodnog grada.

– Da. Sva trojica imamo sličan put, jer smo krenuli iz nižerazrednih klubova i korak po korak se uspinjali prema vrhu. Ništa nam nije došlo preko noći i dosta smo “krvarili” da bismo dobili klubove ovoga nivoa i time je ovo još veća vrijednost – kazao je Bjelica. – Raritet su primjeri poput Zidanea. Ancelotti, Conte, Klopp, Mourinho… svi su krenuli s manjim klubovima i mislim da je to prirodniji i zdraviji put na kojem očeličite kao trener i postanete spremni za veliki klub –  rekao je trener Dinama, a nas je zanimalo kakav su utjecaj na njega imali osječki treneri iz školskih dana.

Željko Kopić i Zoran Zekić

– Svi su mi oni puno dali tada kao djetetu, potom mladom igraču. Osijek je uvijek imao sjajne trenere poput Petrovića, koji je po meni najveći osječki trener svih vremena, Grnje, Čordaša, Jasenice… Ja sam već u prvim danima svoje seniorske karijere zapisivao njihove vježbe i treninge, planirajući svoj današnji posao tako da je njihov doprinos zaista velik. Imam kao trener 110 poraza, i to me više naučilo nego 170 pobjeda, ali dan-danas učim, čak i kada gledam treninge svojih sinova, a da ne govorim koliko mi znače zapisi treninga s početka 90-ih godina i novinski članci vezani uz trenerski posao koje sam za igračkih dana izrezivao i još ih čuvam i koristim – istaknuo je Bjelica.

Prijašnjih godina Osječani su rijetko dobivali priliku ne samo u svom klubu nego općenito u hrvatskom nogometu, ali danas se slika promijenila i mogla bi biti samo bolja. Jer, na sceni je još nekolicina trenera koji imaju sjajnu perspektivu. Tako je primjerice Marko Babić na početku ove sezone bio pomoćni trener Olympiacosa, a inače u Osijeku vodi svoju Nogometnu akademiju, Tomislav Rukavina i Tomislav Mikulić aktualni su juniorski prvaci Hrvatske na klupi Dinama, Dino Skender je osvojio nacionalni juniorski kup i uveo Osijek 2 u Drugu ligu, svoju priliku na velikoj sceni već je odavno trebao dobiti i Robert Špehar, a tu su i Cvitanović, Krpan i Rupnik, zatim Steinbrückner, Ivo Vranješ, Ivica Kulešević, koji radi u Mađarskoj, ili široj javnosti manje poznati, ali u Norveškoj veoma potentni Mario Jović, koji se zbog trenerskog posla s obitelji odselio na sjever Europe.

– Danas je u Osijeku Zekić, koji radi odličan posao, ali ako jednoga dana poželi otići i ako Osijek bude htio trenera Osječanina, mislim da ima dobar izbor – poručio je Bjelica. – Zekić je postigao najveći rezultat u novijoj povijesti Osijeka, odradio je dvije vrhunske sezone i od jedne dobre momčadi napravio onu koja se bori za vrh hrvatskog nogometa. Suvišno je diskutirati o njegovim kvalitetama i mislim da on može biti dugoročno rješenje za Osijek i da svojom energijom i kvalitetom može pomoći Osijeku da se još bolje razvija. Kopić je pak došao do velikog kluba. U nekoj komunikaciji s Kosom čak sam mu spomenuo njega kao dobro rješenje za Hajduk, što se konačno i pokazalo. Mislim da ih je podigao na viši nivo.

– Možda je u pitanju naša dravska voda, neka čarolija… – prokomentirao je Zoran Zekić trojicu Osječana na klupama Osijeka, Dinama i Hajduka. – Budući da u Hrvatskoj ne prednjačimo u puno stvari, barem smo u nečemu prvi i mislim da je ovo ipak lijep primjer – istaknuo je Zekić, poznat i kao “ZZ Top”, mladi trener koji je kao i brojni drugi Osječani trenersku priliku u matičnom klubu dobio iznenada, kada je bilo najteže u klupskoj povijesti ili, kako on sam voli reći: “Da je bilo dobro, ne bi mene dopalo!”

No zgrabio je priliku, uhvatio se posla i pokazao izniman trenerski nerv. Već je postao dio povijesti osječkog prvoligaša. Veliki gromobran mu je predsjednik kluba Ivan Meštrović, što je još jedan pokazatelj novih osječkih nogometnih vjetrova.

– Mislim da sam ja ipak najsretniji od nas trojice, jer radim u našem gradu i našem klubu – nasmijao se Zeka. – Simbolika je i u tome da smo sva trojica morali u nekom trenutku otići iz svoga grada i sreću tražiti drugdje. Nama trojici nitko ništa nije poklonio i svatko se na svoj način izborio da bi došao do ove razine.

Zekić jako dobro pamti svoje trenere iz Osijeka:

– U karijeri sam imao više od 60 trenera, ali naravno da pamtim i svog trenera u LIO-u Nevzata Velija “Slastu”, kao i sve iz Osijekove škole – Stankovića, Metera, Čordaša, Grnju…, koji su već tada tražili nove metoda rada, taktike, tehnike i bili su nam na dispoziciji 24 sata na dan i kao ljudi i kao treneri – kaže mladi trener.

– Dobro, imam sreću što radim u stabilnom klubu, u sjajnom okruženju, što ranijih godina nije bio slučaj. Pa prije mene se u godinu dana promijenilo sedam trenera, a sve su to bili kvalitetni stručnjaci. No, ništa drugo u klubu nije štimalo. Svi ti ljudi, moji prijatelji, nisu imali sreću koju ja imam – skroman je Zekić.

I on je krenuo iz potpunog amaterizma. Iz Maksimira, gdje je uveo profesionalne treninge, pa su ge prepoznali i odveli u Moldaviju, najjači tamošnji klub Šerif gdje se profilirao kao trener za veće stvari. I onda je došao Osijek. To će postati tek kasnije. Za razliku od Bjelice, Zekić je tek potkraj karijere počeo razmišljati kao trener:

– To je došlo s iskustvom, jer sam tada počeo intenzivnije razmišljati o odnosu trener-igrač, metodama rada, pristupu… što mi je donosilo i probleme u završetku karijere jer sam previše filozofirao i opterećivao se stvarima kojima se igrač ne treba opterećivati.

Zekić iznimno cijeni i Bjelicu i Kopića.

– Nenad je uvijek bio krajnje korektan igrač i čovjek, na dispoziciji mlađim igračima, odmjeren… Obožavao sam ga kao igrača, pratio sam njegov trenerski put, slušao njegov završni rad na Akademiji i u svemu je bio vrhunski, ali drugo od njega nisam ni očekivao. Kako se prezentirao kroz igračku karijeru, tako je nastavio i kao trener. Kopić je moj prijatelj, koji se borio sam za sebe, bio u niželigaškim klubovima i tražio put za dolazak na veliku scenu, a onda ga je iskoristio radeći odličan posao u Slavenu i sada u Hajduku. Drag mi je svaki njihov uspjeh – kaže Zekić – osim kada igraju protiv mene.

Željko Kopić najkraće se od njih zadržao u rodnom gradu, a veći je dio života proveo u Zagrebu. No, osječki naglasak je ostao zauvijek, kao i osječki nogometni gen.

– Ovo s nama trojicom je specifična situacija, ali i ona govori u prilog tezi da je Osijek nogometni grad. Nenad i Zoran su napravili puno više kao igrači, ali i danas ulažu puno u sebe i ma koliko izgledalo slučajno da smo sva trojica na ovim pozicijama, za mene to nije veliko iznenađenje – kaže Kopić. U tome da oplodi svoj neupitni igrački talent značajno su ga spriječile ozljede, ali kako je bio zaražen nogometom, znao je da od toga želi živjeti. I znao je da može biti trener na vrhunskoj razini. Ali, priliku je morao dugo čekati i probijati se od najmlađih kategorija Hrvatskog dragovoljca, preko četvrtoligaškog nogometa u Zagorcu iz Krapine, a onda Segeste, Lučkog, Cibalije, Zagreba i Slavena konačno do Hajduka, gdje ga je doveo tadašnji predsjednik, također Osječanin Ivan Kos.

–  Svi u Osijeku znaju kako je to nekada bilo, koliko nas je bilo na igralištima za mali nogomet od jutra do sutra. Vidimo i danas da ima talentirane djece i jasno je da nogometni gen egzistira u Osijeku i Slavoniji, a kasnije je sve dio spleta okolnosti, kao što se i trenerima da bi se ostvarili mora puno toga poklopiti. Ali, taj gen, osjećaj za igru i ljubav prema nogometu na području Osijeka itekako egzistira – složio se Kopić, koji je u jednom trenutku, između Zagreba i Slavena, slovio kao kandidat za trenera Osijeka:

– Imao sam tada nekoliko opcija, ali poučen nekim prijašnjim iskustvima i znajući koliko je nestabilna situacija, a ja živim od toga i moram prehraniti obitelj, procijenio sam u tom trenutku da je za mene Slaven najbolja opcija. Nije mi žao, jer kada analiziram trenerske priče, puno ih je dobilo priliku raditi, ali ih je puno i nestalo sa scene.

Petar Krpan, Vatreni iz Francuske ‘98., ponosan je što je prijatelj sa svom trojicom. Sa Zekićem je odrastao, isto su godište, s Bjelicom je pohađao trenersku akademiju, a kasnije je dobro upoznao i Kopića.

– Oni imaju sve trenerske i ljudske kvalitete. Posebno sam sretan što su sva trojica produkt hrvatske trenerske škole, i to je veliko priznanje našoj Akademiji. Zekić radi sjajan posao s Osijekom, Kopić se pokazao kao kvalitetan trener, a Kos mi je jednom rekao da ga je trebao i ranije dovesti. Nenad također ima sjajne rezultate, momčadi mu imaju prepoznatljiv stil igre… – kazao je Krpan, koji je igrao u Osijeku, Hajduku i Rijeci, pa jako dobro zna koliko je teško biti trener takvih klubova. – To je iznimno teško, jer su očekivanja uvijek velika. Teško je ukomponirati borbu za vrh i razvoj mladih igrača, a to svi traže.

Milan Đuričić pak jedan je od najvećih trenera u Osijekovoj povijesti. Legendarni “Čvaljo” potpisuje najbolji plasman kluba u Prvoj ligi Jugoslavije kada je Osijek u sezoni 1983./84. bio šesti, a “njegov” je i do sada jedini seniorski trofej u vitrinama – Kup Hrvatske iz 1999. Oduvijek je bio veliki radnik, a i danas je svaki dan na terenu. Nadzire sve pogone Nogometne akademije Hypo limač koju su prije nekoliko godina osnovali Babić i Krpan. I njemu je drago što na klupama Osijeka, Dinama i Hajduka sjede Osječani, ali, zanimljivo, niti jednoga od njih nije trenirao. Međutim, prati njihov trenerski put.

– Jasno je da su već prošli težak put, ali oni su još uvijek na početku novog putovanja. Kao igrači su imali cilj i viziju i uspjeli su, a znam da su se i sada spremni educirati i dodatno razvijati. Bjelica je poznat kao odvažan, hrabar, lider, bio je klasan igrač, borio se kao lav za svoj status. Slično je i sa Zekićem i Kopićem. Prošli su puno stanica kao igrači, dosta već i kao treneri, i zahvaljujući različitostima mogli su puno naučiti – istaknuo je Đuričić. – Ovo je sada sve lijepo. No, činjenica je da je rat ostavio velike posljedice na školu nogometa što će nas još neko vrijeme proganjati, a Osijek je bio najjači kada je imao bazu, kada je bio jak Grafičar, Metalac, Olimpija, Elektra… Nažalost, to je danas zapušteno, neimaština je na svakom koraku i što se tiče infrastrukture, broja djece, struke… Trebat će puno i dobro poraditi da Osijek kao vrh piramide ima iz čega crpiti igrače.


Podijeli
  • 93
  • 1
  •  
  •  
  •  
    94
    Shares

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

dvanaest + sedam =