Podijeli

Svaki spomenik ima svoju svrhu i značenje, te svojim sadržajem mora zadovoljiti i estetsku komponentu u prostoru u kojem je postavljen ili izgrađen. Svjesni smo da Bernardijev korčulanski spomenik palim borcima iz drugog svjetskog rata svojim gabaritima premašuje proporciju u odnosu na sami grad i prostor na kojemu je smješten. Korčulanima može biti žao zbog prostora na kojemu je sagrađen, narušavajući urbani sklad starog i novijeg dijela gradske jezgre. Tamo su znamo nekada bila brodogradilišta drvenih brodova, i šteta je što u vremenu poslije rata taj prostor nije bio iskorišten za gradnju Muzeja brodogradnje, uz pretpostavku da je u Korčuli bila “kolijevka” hrvatske brodogradnje s podužom tradicijom od davnina.

Time se uz “brisanje” najstarijeg pjevačkog društva u Dalmaciji Sv. Cecilije dogodilo i brisanje još starije i vrjednije korčulanske tradicije, koja je othranila generacije i brojne obitelji. Tako su Korčulani dodvoravajući se komunističkim totalitarnim vlastima naprosto barbarskim činom dokinuli važan spomen na svoje pretke i bogatu tradiciju.

Međutim veći problem predstavlja neprimjereno na njemu postavljena spomen ploča poginulim “Prekomorcima”, kojima je spomen naknadno postavljen za vladavine SDP-a, računajući valjda da oni, kao gradska vlast, imaju pravo, i da su vlasnici toga spomenika, umanjujući vrijednost, smisao i svrhu, koju je svojim jedinstvenim dizajnom izveo Korčulanin Bernardo Bernardi. Osim što je ta ploča postavljena na neprimjerenom mjestu, možemo reći da ista za života korčulanskog arhitekta ne bi bila postavljena, dok bi i sama inicijativa, autora zasigurno dovela u nezgodan položaj.

Osim te, Korčula je doživjela brojne druge devastacije kulturne baštine. Jedna od vidljivijih je “Spomen ploča”, koja navodi oslobođenje Korčule od talijanskih i njemačkih fašista, a postavljena je na zapadnoj strani Velike kneževe kule. Ne treba navoditi da se teško prisjetiti grada, koji na takvu vrijednu kulturnu baštinu od prije stoljeća, postavlja novovjeke spomen ploče što odudaraju od spomeničke cjeline srednjovjekovnog grada.

Videći da ima puno politike i politikanstva, oko banalnog “problema” što na prostoru Bernardijevog spomenika djeca u amfiteatru igraju nogomet, i zbog namjere postavljanja provizorne mrežice, kako lopta ne bi slučajno odletjela na ulicu ili na stol obližnjeg lokala,  zbog čega su se na noge digli… Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Društvo arhitekata Dubrovnik, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, HDD, Zagreb, HS AICA, Zagreb, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Siva zona, prostor suvremene i medijske umjetnosti, Korčula, Udruženje hrvatskih arhitekata, ULUPUH Zagreb, uvaženi promatrač i NBA runjalo, Slobodan Suncobran mi je posla tekst kojega vaja objavit.

Korčulani nisu jedini u Hrvatsku, koji se karaju oko vrhunskih nevažnoća u svoj grad, ali zapantite UVIK oko plodova i posljedica divjačke i barbarske politike i gradnje “Zalud generacije” zadojene masonskon politikon “PO ŠUMAMA I GORAMA.” Ni tajna da je platforma ote politike skovana protiv nacionalnega identiteta, a kako bi se ta prirodna osobina normalnih judi što više u javnemu prostoru i govoru smanjila i rastopila. Ko glavni topioničari bili su zaduženi pažljivo odabrani jurišnici rufijanskega komunizma, koji su sa svojin „otmjenin viktorijanskin“ ponašanjen pripali ovo malo bidnih Korčulana nekomunista i kršćana. Naravno da je tin garofalima pripada i moj ćaća, pa ovin puten izražavan duboko željenje do Neba za sve nevoje, koje je eventualno komu učini. Mi kršćani znamo da svak odgovara prid Bogom za svoje grihe, ali nama nasljednicima kaže Božja riječ, trnu zubi do trećega kolina za te grihe.

Eto sad možemo počet nabrajat ludorije u prostoru grada Korčule i kulturnoj baštini, koje je izbrškala ta Zalud generacija. Znamo da su in po navadi najmrže bile crkve i sakralni objekti, pa bi poče s samostanon na otoku Badija, koju su posli rata bukvalno ti žbiri okupirali, a vridnu knjižnicu s par desetina tisuća knjiga rasprškali. Onda su u tu Kristovu crkvu, pritvorenu u  skladište kupusa i kunpiri, učinili i „Crne bisere“, vojsku i nike SOFKE u samostan doveli. A ekskluzivna vijest u vezi Badije, koju možda niste znali da je Titotov prijatej Aca Ranković na korčulanski škver hoti gradit podmornice, a radnike na Badiju naselit. Oti projekat ni proša, i sa dohodi na red prostor „Škvera“ i gradnja brodogradilišta „Ivan Cetinić“ sa devastacijon akvatorija uvale Ježevice za koji je struka rekla da je poseban na Jadranu zbog jedinstvene bio raznolikosti i prirodne lipote.

Poć uništit jedan taki prirodni okoliš u dvoru same Korčule, ni samo bit zamantan, nego i dobro, dobro duhovno razvaljen i partizanoidan. Tako je „bezen“ podmorja Ježevice za decenija škvera doživi uticaj šumske zalud politike, i danas je nepovratno zagađen.

Idemo li od Badije i škvera po redu do Korčule, dohodimo do kompleksa prostora poznatoga ko „Ferijalni“, di se po Korčuli šuška, kako je to bez razloga prodano Ferjalnon savezu u Slavonski Brod, i sudeći po situaciji zauvik izgubjeno.

Sad se dohodi do prostora ispod grobja zvanoga „Potok“, koji je u zadnji mandat korčulanskih partijskih sekretari i izvršnoga prezidija polipša i uresi tadašnji drug gradonačelnik Mirko Duhović, ali tako šesno, da Korčulani ne moraju brinut kako će hi UNESCO zazvat ukolo. Reka bi moj znanac Hodak, da taki objekat nebi dozvolila ni Žikina dinastija da je zapovidala Korčulon.

I sa se kalajemo puten do Hotelskega poduzeća Korčula, koje je svoga perjanika hotel Marko Polo nagradilo na razvalinama ljetnikovca Sardelić. Može bit je lakše ti lipi Bernardijev uradak od hotela bilo smistit na razvalinama onih škatula od hotela Parka, ali znamo da je tin šumskin urbanistima bilo najdraže potaracat štogod od kulturne baštine, i za noćenja u Korčulu učinit. Ne mora se priton potaracat materijalna, oli nematerijalna baština, nego se može potaracat i vizura. E i baš to je doživila Korčula u zadnje godine totalitarne bivše države ka je izgrađena Marina po ideji dragoga nan Duškota, dodajući u vizuru grada jedan trajno armižani nosač avijoni. Onda se govorilo kako skupa sa hotelon Liburna onda ni bila dobivena Uporabna dozvola. E, ali ni onda diretur Jure moga do u Komitet i lupit šakon po stolu, runjajući da mu se prid plaže, pod hotele, ne smi zgadit kupače sa gulašon i pišinon iz brojnih jahti. A ni Kapekaši (plivački klub) se nisu žešće pobunili radi tega upliva „dopinga“ iz Marine, ali se zna da se kašnje poboljšala norma naročito na 800m prsno.

I plivajući daje prsno dohodimo do Doma kulture koji još vonja na komunističko-mafijaški bar „Satuš“, sa perspektivon da sutra bude Korčuli zalud projekt. Ali bumo videli, rekli bi braća Zagorci!

I na kraju bi reka da san Bernardijev spomenik ispo Plokate opjeva, onda mahniti postav Muzeja Moreške također, ali da ne zaboravin posolit, kako bi na sramotnon prostoru i arhitektonskoj nakazi Autobusnega kolodvora, kad već ni na prostoru Bernardijevoga spomenika, najboje bilo da je Muzej brodogradnje. Ali čujen da Marina ti prostor vazimje za se proširit, pa bi uskoro mogli očekivat da vele jahte budu pristajale i armižavale se, pod Foretića, Bernetića i Servantesa dvore.

Ne smin na kraju ne začinit izrazon jubavi prema našoj „Žuvi,“ (zgrada ruševine strujne elektrane na samom pristaništu trajekta), temu kapitalnemu objektu korčulanske urbane elektro-kulture. Zapravo ja tu Žuvu naprosto toliko volin, da mi ona onako siva, gorda i lipa budi sjetu, reka bi pjesnika u meni. Ta je zgrada toliko inspirativna i propito je jedna pisma od lipote, ko najboja šansona. Šćeta što pokojan Arsen za života ni učini đir po temu zdanju. Ovako smo siguro ostali prikraćeni za duzinu šansoni, koje bi posli tega đira bi napisa.

Autor / Smiljan Strihić

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama ,intervjuima i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala  već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora** 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

19 − trinaest =