SLUČAJNOST ILI BOŽJA PROVIDNOST, LIVNO SINOĆ KAO SREDIŠTE HRVATSKOG SRCA,A PRIJE 23 GODINE POČELA OPERACIJA “LJETO 95” S KOJOM JE OTVOREN PUT PREMA KNINU

Ostvarili smo sjajne pobjede u ratu, bili smo najjači i nezaustavljivi, ali ih zahvaljujući podaničkoj politici onih koji su se skrivali po inozemstvu...

Ostvarili smo sjajne pobjede u ratu, bili smo najjači i nezaustavljivi, ali ih zahvaljujući podaničkoj politici onih koji su se skrivali po inozemstvu, a danas se prave velikim domoljubima, obezvrijeđujemo korak po korak, kao po nekoj unaprijed određenoj dinamici koja predviđa da čak raspravljamo tko je prvi počeo. -ilustracija-screenshot-
Podijeli
  • 247
  • 1
  •  
  •  
  •  
    248
    Shares

Sve je počelo u listopadu 1994.godine, kad je general Gotovina uputio , tada, brigadira Ademija i mene u Livno da pomognemo u pripremi operacije “CINCAR 94” kojom je oslobođen Kupres, te obiđemo crtu bojišnice i pripremimo zapovjedništvo koje će prihvatiti postrojbe hrvatske vojske za operaciju “ZIMA 94”. To je bio moj prvi susret sa hrvatskim gradom Livnom, postrojbama HVO-a, zapovjednicima i vojnicima. Obilazili smo cijelu bojišnicu, koju od ranije nisam poznavao, te popevši se na vrh Golije koja dominira Livanjskim poljem, kroz Kliška vrata, preko Dinare, ugledao more što mi se urezalo u pamćenje kao nešto nevjerojatno da iz Bosne vidim more.

Neko vrijeme boravili smo u Zapovjedništvu operacije Cincar, pod zapovijedanjem generala Blaškića, u Šuici, te nakon uspješno provedene operacije prebacili smo se u Livno, u prostorije 80.dom.pukovnije, gdje smo dobili jedan ured i počeli sa pripremama operacije “Zima 94” gdje je počela moja veza i ljubav prema Livnu koja je trajala nešto više od godine dana, kada sam se nakon Daytona vratio na službu u Knin, a potom u Zagreb. Ta vezanost za Livno nije nikad prestala, ni danas nakon 23 godine, kada odem u njega osjećam se kao kod kuće, što zbog prijatelja iz rata, što zbog vezanosti za taj naš narod koji nepravdom ostade administrativno, samo administrativno, odvojen od matice zemlje, ali uvijek u našem srcu, barem branitelja. Nismo bili sami, po potrebi dolazili su i drugi načelnici od Čikare za inžinjeriju, Rajčić i Milin za topništvo, dr.Zdilara za zdrastvo, Jukica za operativu, pok.Stašo za logistiku, “Zlatna istina”, ne sjećam se prezimena, ali smo ga tako zvali, za zapovjedništvo Doma i mnogi drugi koji se valjda sada neće naljutiti na moj zaborav imena ali ne i lica koja vječno ostaju u sjećanju.

I nekako ovih dana kao da se Božjom providnošću sve poklopilo, proslava pobjede hrvatske reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu i sjećanje na početak vojne operacije “Ljeto 95” koja je omogućila oslobađanje Knina i operaciju Oluja. Kako se sve to poklopi samo dragi Bog znade, ali nije naše da preispitivamo njegove planove i želje. Hrvatski narod je skupa kao nikad u zadnjih 20-ak godina i to mnogima smeta, pa i onima koji se kunu u odanost hrvatskom narodu, ali se svojim potezima i odlukama odvajaju kao i da nisu Hrvati.

Nakon Cincara, Zime, Skoka 1 i 2 bili smo prava vojska, organizirana, sa jasnom crtom zapovijedanja, uvezana i respektabilna vojna sila. Nakon Skoka 2 svi smo bili svjesni da možemo dalje, od zapovjednika do vojnika, iako smo prebrodili jednu od najtežih zima na Dinari koja je odnijela žrtve hrvatske mladosti, ali smo preživjeli i izašli još jači i uvezaniji nego ikad. Ademijeva vojna tvrdoglavost i upornost, te Rojsova mogućnost da riješi sve naše zahtijeve doprinijela  je našem zadovoljstvu i vjeri u sebe da možemo dalje. Stalna nazočnost zapovjednika na prvoj crti od Krstičevića, Matijaša, Filipovića, Mijića, Sopte, Predragovića, Dvekara do Koradea, te mnogih čijih se imena više i ne sjećam ali njihovi likovi uvijek ostaju u sjećanju,  ulijevala je sigurnost vojnicima da neće biti izdani i ostavljeni. Živjeli smo kao jedan što je dizalo moral vojnicima u tim surovim uvjetima gdje se nije pitalo odakle si i iz koje postrojbe. Ponosili smo se da nas zovu Hrvatske snage što smo i bili i tako se ponašali.

I onda se pojavi taj sjajan čovjek, Dalić, sin Livanjske doline, nakon 23 godine, koji ujedini hrvatsko biće vice pobjedom na svjetskom nogometnom prvenstvu, te mu preko pola milijuna hrvata oda priznanje na dočeku u Zagrebu, a oko 60 tisuća sinoć na dočeku u njegovu čast u rodnom Livnu. I nije to samo u njegovu čast, već u čast hrvatskog naroda koji traži promjene u odnosu vlasti prema Državi i narodu, koja zbog sitnih interesa održanja na vlasti je spremna prodati i najviše vrijednosti Domovinskog rata koalirjući sa onima koji su nas ranije, a vjerojatno i danas, zvali agresorima u BiH. Kao da smo se vratili u 70-te pa idemo negdje drugdje slušati i pjevati naše ratne pjesme jer je ovdje, u Domovini, to kažnjivo. Jesmo li u “Ljetu 95” bili agresori treba upitati današnju vlast i njene činovnike kako bi znali je li možemo slaviti ili je koalicijskim partnerima to neprihvatljivo kao što je i proslava Oluje na glavnom Trgu u Kninu pa se seli na tvrđavu kako se ne bi uznemirio Pupovac i ostali Plenkovićevi koalicijski mezimci.

Ostvarili smo sjajne pobjede u ratu, bili smo najjači i nezaustavljivi, ali ih zahvaljujući podaničkoj politici onih koji su se skrivali po inozemstvu, a danas se prave velikim domoljubima, obezvrijeđujemo korak po korak, kao po nekoj unaprijed određenoj dinamici koja predviđa da čak raspravljamo tko je prvi počeo. A svi šute, nitko ne traži objašnjenje za sve aktivnosti Ministarstva obrazovanja u sustavnom omalovažavanju Domovinskog rata u Kurikulumu povijesti. Nadaju se da će vrijeme, ljeto, učiniti svoje i da će proći nezapaženo, ali vjerujući u hrvatskog čovjeka ipak smatram da će hrvatski branitelj podići glas protiv te sulude politike kojom netko sebi gradi lijepo i uvaženo mjesto u EU administraciji zaboravljajući na osjećaje većine naroda.

Najveća odgovornost, barem po ovom pitanju, je na Ministarstvu branitelja i braniteljskim udrugama koje će se u budućnosti cijeniti ne prema uvlakačkoj politici prema vladajućima, pa koji god oni bili, već prema borbi za interese naroda i hrvatskih branitelja.

Jozo Ribičić-Brigadir u miru



Podijeli
  • 247
  • 1
  •  
  •  
  •  
    248
    Shares

4 KOMENTARI

  1. Kakva slučajnost.Takvo što ne postoji.Da nije bilo Hrvatskih braniteljica, branitelji i naših dobrih prijatelja.A posebno Božje providnosti, nikada mi ne bi imali slobodnu Hrvatsku….

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

9 − 4 =