Podijeli

1. svibnja 1995. ujutro u 5:30 sati, počela je vojno-redarstvena operacija Bljesak. Hrvatska vojska napala je središnji i južni dio snaga RSK na području zapadne Slavonije. U akciji su sudjelovale postrojbe Hrvatske vojske i specijalne policije RH; 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade uz pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-raketnim postrojbama. Za samo 31 sat oslobođeno je oko 500 kvadratnih kilometara teritorija Republike Hrvatske koje su zaposjele velikosrpske agresorske snage i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac što je bilo vrlo važno radi nesmetanog prometovanja autocestom od Zagreba prema istoku Republike Hrvatske. VRO Bljesak je, u vojnom smislu, bila nastavak operacije Otkos 10 s kraja 1991. godine koja je zaustavljena Sarajevskim primirjem potpisanim 3.siječnja 1992., kada je oslobođen veći dio zapadne Slavonije.

U munjevitoj i vrlo uspješnoj operaciji napravljen je značajan pomak ka konačnom okončanju velikosrpske agresije na tlu Republike Hrvatske, što je konačno i ostvareno nekoliko mjeseci kasnije operacijom Oluja. Agresor je u Bljesku pretrpio značajnu štetu, kako ljudsku (350 do 450 mrtvih, 1000 do 1200 ranjenih, 1500 zarobljenih), tako i logističku (6 tenkova, 4 oklopna transportera, 42 topa, 2 skladišta streljiva, velika količina pješačkog naoružanja i druge opreme), ali i moralnu štetu. U skladu sa strategijom odmazde skovanom u vrhu Srbije, kao odgovor na operaciju Bljesak,  izvedeni su teroristički napadi na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima. Građani Zagreba napadnuti su raketama s kazetnim punjenjem (čije je korištenje u ratovanju zabranjeno zbog opasnosti za civile), a građani Karlovca i Siska napadnuti su topničkim granatama.

U Operaciji Bljesak postavljeni su sljedeći operativni ciljevi: razbiti snage neprijatelja i razoružati pobunjene formacije, osloboditi Zapadnu Slavoniju, izbiti na rijeku Savu i osigurati državnu granicu. Potrebno je osigurati ostanak civilnog pučanstva na oslobođenom prostoru ali i omogućiti nesmetan odlazak svima koji to žele. Ovako postavljeni ciljevi predstavljali su veliki izazov pred planere operacije jer su morali ostaviti nesmetani koridor za izvlačenje civila, ali taj koridor je neprijatelj mogao iskoristiti za dovođenje pojačanja.

Operacija je zamišljena da se brzim i energičnim djelovanjem duž autoputa iz smjera Nove Gradiške i Novske presjeku snage neprijatelja na dva dijela i oslobode Okučani. U nastavku ofenzivne operacije zamišljeno je da se jakim pješačkim snagama i protuoklopnim snagama izbije na rijeku Savu u širem području Stare Gradiške i da se sruši most na rijeci Savi kako bi se osigurao bok našim snagama iz smjera Bosanske Gradiške. U zamisli je predviđeno dovoljno jakim snagama blokirati Jasenovac i onesposobiti skelska mjesta prijelaza i spriječiti intervenciju neprijatelja s Banije i BiH. Ostalim snagama i snagama MUP-a u drugoj etapi operacije izvršiti rasijecanje i uništenje neprijatelja sjeverno od komunikacije Novska – Nova Gradiška.

Bljesak - karta

Pravci djelovanja u operaciji Bljesak

Autentično svjedočanstvo sudionika operacije Bljesak

Jedan od direktnih sudionika, Anton Kukuruzović, tada pripadnik 5.gardijske brigade ispričao nam je iz prve ruke svoja svjedočanstva prije i za vrijeme operacije Bljesak.

Nakon teških, ali uglavnom pobjedonosnih ratnih iskustava s Maslenice i Zadarskog zaleđa te Južnog bojišta 1993. godine, u mirnijoj 1994. naša 2.bojna 5.gardijske brigade je u 1994. imala intenzivnu obuku s prelaskom na NATO standarde, a onda smo u prosincu 1994. i siječnju 1995. odradili pobjedonosnu akciju Zima ’94, čime smo bili sve uvjereniji u našu snagu i ratno iskustvo, te mogu reći da smo nešto poput Bljeska zapravo jedva čekali.

Bljesak

Kukuruzović sa suborcima iz 5.gardijske brigade

Naša 2.bojna uzbunu je zapravo dobila tek nakon što je akcija započela, a ja sam za nju doznao iz jutarnjih vijesti Hrvatskog radija 1.5.1995. pa poziv za uzbunu nisam niti čekao, već sam se uputio u matičnu vojarnu u Našicama.

Naime, na glavnom pravcu 5.gardijske brigade, prvoga je dana išla naša 4.bojna, oni su probili crtu u Goricama kod Nove Gradiške, a nas, 2.bojnu u borbeni raspored su uveli u noći s 1. na 2. svibnja, a u zoru 2.svibnja počeli smo s napadom.

Ne može se reći da nije bilo treme, pomalo i očekivanog straha, ali želja za oslobađanjem naše Hrvatske je, kad bi se mjerio neki intenzitet osjećaja, bila barem sto puta jača od svih ovih kočnica. Samo onaj tko je proživljavao kako mu agresor ruši kuću, selo ili grad i njima bliske osobe, znaju kakav je to osjećaj kad se u to, makar porušeno, možeš vratiti kao pobjednik.

Nije nas obeshrabrilo ni to kad su već na početku našega napada neprijateljskim djelovanjem iz pravca Gornjih Bogićevaca dvojica ranjena.

Naš je napad započeo u spomenutim Goricama, selu na uzvisini, i za manje od pola sata spustili smo se u Gornje Bogićevce iz kojeg je tzv. SVK (Srpska vojska Krajine) pobjegla glavom bez obzira, u što sam se uvjerio zatekavši još toplu hranu u nekim kućama. No, tu se nismo zadržavali jer već sljedeće ključno područje koje smo morali zauzeti, bilo je područje oko istočnog nadvožnjaka preko autoceste i naplatnih kućica kod Okučana što smo odradili bez gubitaka, iako smo do tamo morali savladati jednu prostranu čistinu južno od autoceste, a jedina nam je zaštita bila izrasla uljana repica. Očito je da se neprijatelj u panici nije organizirao ili usudio dati otpor iako smo tu bili izuzetno ranjivi.

auzevši to područje oko naplatnih kućica imali smo prilike vidjeti kako preko nekoliko stotina metara udaljenog zapadnog nadvožnjaka još uvijek neke grupice napuštaju područje Okučana, ali smo vezom dobili naputak da bez potrebe ne djelujemo po njima zbog civila, što je bilo u skladu sa zapovijedi koju smo dobili prije napada, o zaštiti civila i ratnih zarobljenika.

Nismo se mi dugo zadržavali ni na “kućicama”, nego smo nakon kratke konsolidacije gdje je moja satnija preuzela glavni pravac s tog područja, krenuli cestom i uz cestu koja vodi prema Staroj Gradišci, a slijedeće ključno područje koje imamo za zadaću zauzeti bilo je selo Novi Varoš. Putem smo susretali dezorijentirane vojnike UN-a, Nepalce koji su išli smjerom suprotnim od našeg, noseći bijele zastavice i gledajući nas sa strahom koji je ubrzo ublažen budući da im za strah mi nismo željeli davati povoda. Valjda su slušali srpske bajke o ustašama.

I u Novi Varoš smo ušli bez otpora, ali ono što smo zatekli tamo bilo je i za ratne prilike teško, a za Srbe i njihovu “vojsku” i sramotno.

Naime, naišli smo na tenkovima pogaženu kolonu civila. U koloni su sve bila civilna vozila i traktori te poneki manji kamion i u nekima od njih bilo je i mrtvih osoba. Nisam imao vremena brojati i gledati u svako vozilo, ali vidio sam nekoliko starijih te jednu ženu i dijete, što mi je ostalo u sjećanju. Nema sumnje da su Srbi svojim tenkovima gazili vlastitu kolonu civila jer su tragovi gusjenica nešto što se razaznaje vrlo lako, a naši su tenkovi u vrijeme našega ulaska u Novi Varoš još bili u Okučanima. Od naših snaga prije moje satnije tu su ušli izviđači 80.gardijske bojne (kasnije u sastavu 5. gardijske brigade), ali ne treba posebno spominjati da te specijalne grupe nemaju nikakva vozila, pogotovo oklopnjake.

Već sam spomenuo izviđače 80.gardijske bojne, nažalost, upravo u Novom Varošu je u junačkoj borbi prsa u prsa poginula većina te grupe, a mi smo zatekli dvojicu preživjelih. Inače, u napadnim djelovanjima izviđači upadaju u neprijateljsku pozadinu sa zadaćom unošenja nemira i skretanja pozornosti neprijatelja s glavnog pravca napada, ali pretpostavljam da ovi nisu imali sreće jer su se tu susreli s bježećim “krajiškim” ratnicima, od kojih su mnogi također ležali mrtvi na poprištu.

Sve to je dojavljeno i ostavljeno našoj logistici na djelovanje, a mi smo iz Novoga Varoša u popodnevnim satima nastavili prema Staroj Gradišci.

Nedugo nakon pokreta iz Novog Varoša, cesta ulazi u šumu i tu smo naletjeli na zasjedu.

U kratkom žestokom boju gdje smo razbili četnike ranjen je moj vezist Ivan Dražetić Bili, a teško je, u obje noge, propucan Ante Mulalić, inače vukovarski dragovoljac iz našičke skupine i logoraš srpskih logora koji svoju tešku logorašku priču još nije ispričao javnosti.

Ni ovi gubici niti već priličan umor nisu nas spriječili nastaviti dalje, ali ubrzo nas je pred ulazak u Staru Gradišku zatekao mrak pa smo, zauzevši položaj za obranu, prenoćili nadomak mjesta.

Ujutro smo “ušetali” u Staru Gradišku.

Najjači smo na svijetu, tako smo ponosno i mislili i govorili onda, tapšajući i čestitajući radosni i sretni zbog naše Hrvatske koja se nanovo rađa. Realno smo i bili najjači, a o ovome drugom ne bih sada jer, unatoč svemu, i dalje sam na te dane ponosan i ponovio bih baš sve i danas.

Kako je izgledala sama operacija
Podsjetimo, na smjeru istok manevarske snage Hrvatske vojske bile su iz sastava: 121.domobranske pukovnije, 80.gardijske bojne Nova Gradiška, 81. gardijske bojne Virovitica, 4.bojna iz 5. gardijske brigade (Sokolovi) i 1.bojna 123. brigade iz Požege. Topničku potporu na smjeru istok davale su snage iz: 1.bojne 16.topničko-raketne brigade, VLR (2 komada), 18.topnički divizijun, 2. bojna 15.Protuoklopne topničko-raketne brigade, te postrojbe protuzračne obrane. Na smjeru zapad manevarske snage su bile iz sastava: 125.domobranske pukovnije, 2. bojne 1. gardijske brigade (Tigrovi) i 1.bojne 3.gardijske brigade (Kune) ojačana s oklopno-mehaniziranom satnijom (u kojoj je bilo 10 tenkova i 4 BVP M80A).

Topničku potporu na smjeru zapad davale su snage iz topničko-raketnog divizijuna 3. gardijske brigade, vod H-105 mm i bitnica T-76 mm “ZIS”iz 123.brigade Požega, bitnica haubica 155 mm iz 16. topničke brigade, 13. potrd te postrojbe protuzračne obrane.

Na smjeru sjever manevarske snage su bile iz sastava: 52.domobranske pukovnije i 105.brigade Bjelovar, a topničku potporu im je davala bitnica ZIS 76 mm iz 127. br iz Virovitice. Opću potporu davale su snage 350. odred GS HV, avioni MIG-21 i helikopteri Mi-24.

Postrojbe MUP-a sa svojim specijalnim jedinicama policije imale su zadaću ubacivanja svojih snaga u pozadinu i rasjeći neprijatelja sjeverno od prometnice Novska – Nova Gradiška te stvoriti uvjete za prodor manevarskih snaga HV na smjeru Novska – Okučani. Rasijecanje neprijatelja trebalo se provesti na smjeru Kik (tt. 820) – Čardak – s. Trnakovac te smjerom: s. Kričke – s. Rajčići – s. Trnakovac, a potom u sudjelovanju s 52. domobranskom pukovnijom izvršiti čišćenje prostora Psunja.

Prvog dana ostvareni su svi postavljeni ciljevi jer je postignuto potpuno iznenađenje, a okupirano područje zapadne Slavonije presječeno je. Drugog dana akcije u 06.00 sati uz snažnu topničku potporu otpočeo je istovremeni napad postrojbi na zadanim smjerovima. Izvršen je završni, usklađeni udar snaga HV i specijalnih postrojbi MUP-a usmjeren prema snagama neprijatelja u Okučanima koje su svladane do 13.20 sati, čime je uništen 18. zapadnoslavonski korpus “SVK”. Do kraja dana snage HV izbile su na rijeku Savu i uspostavili nadzor nad državnom granicom.

O silovitosti udara hrvatskih snaga i teških borbi za oslobađanje Zapadne Slavonije govori i podatak o 42 poginula pripadnika i 162 ranjena, a nažalost pobunjeni Srbi srušili su avion MIG-21 s pilotom Rudolfom Perešinom, koji je poginuo. Dana 4. svibnja poslijepodne nakon jakog topničkog i pješačkog napada snage pobunjenih srba posredstvom UN-a zatražile su predaju. Ostaje zabilježeno da je to bila predaja jedne cijele neprijateljske brigade u Domovinskom ratu a uhićen je i jedan od vođe srpske pobune, Veljko Džakula. Ratni zločinac Milan Martić zapovjedio je, kao odmazdu, raketiranje Zagreba kazetnim raketama, a Karlovac i Sisak topničkim granatama pri čemu je poginulo 7 civila, a više od 200 ih je ranjeno.

Spomenik Rudolfu Perešinu, poginulom u operaciji Bljesak

Oslobađanjem zapadne Slavonije, Hrvatska je svima dala do znanja kako je Hrvatska vojska spremna za oslobađanje svih okupiranih prostora Republike Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Naredne operacije to su i dokazale, donosi za-dom.com.

Prisjeća se Anton Kukuruzović i pripadnika Sokolova poginulih u operaciji Bljesak: Ivan Sertić, Ivan Mateša i Milan Kumić iz 4. bojne, te Nikola Ljubičić, Vinko Ljubičić, Salko Čavalić, Mirko Glavaš, Dragoja Davidović i Josip Martinović, iz izvidničke desetine spomenute 80.gardijske bojne, kasnije pridodane Sokolovima. Njihovim obiteljima, kao i obiteljima svih poginulih u operaciji Bljesak ovim putem želimo iskazati iskrenu sućut i za kraj želimo svima koji su u Bljesku oslobodili važan dio teritorija Republike Hrvatske iskazati beskrajnu zahvalnost!

Tekst: Max Križanić / Anton Kukuruzović


Podijeli

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

šesnaest − 15 =