Podijeli

Jedan od istinskih hrvatskih domoljuba Ante Paradžik (Ljubuški, 10. veljače 1943. – Zagreb, 21. rujna 1991.) ubijen je nadomak Zagreba, a još do danas  ne zna se tko je stajao iza ovog tragičnog događaja. Bio je jedan od osnivača HSP-a i zapovjednik HOS-a, uvijek među prvima kad je trebalo…

Tragično je svoj život u mladim godinama okončao i njegov sin, mladi pravnik, koji nije mogao podnijeti sve to što se događalo oko njegova oca i obitelji, pa je usred Zagreba izvršio samoubojstvo.

Neki bi možebitno rekli „takva su bila vremena“, ali hrvatske junake uvijek se moramo sjećati.

Prije smrti Ante Paradžika s njim sam vodio jedan od posljednjih razgovora, koji će najbolje iskazati tko je bio i što je sve preživljavao.

Tada sam uz ostalo napisao:

U vrijeme »Hrvatskog proljeća« Ante Paradžik bio je predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka. Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u – ćeliji. Kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do prije godinu-dvije bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji i poznanici. Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu. Rođen je 1943. godine u Ljubuškom, a diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Danas obavlja dužnost dopredsjednika Hrvatske stranke prava, dopredsjednika Hrvatskog demokratskog kluba za Centralnu Europu, dok je i glavni tajnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

  • Uhapsili su Vas 1971. godine, nakon onog poznatog studentskog bunta?
  • Mene nisu uhapsili, sam sâm se prijavio 13. prosinca 1971. Naime, čuo sam preko radija da su moje kolege uhapšene dan-dva ranije, pa sam iz doma na Trgu žrtava fašizma pobjegao i sakrivao se dva dana. U novinama i ostalim medijima bilo je objavljeno da sam u bjekstvu. Međutim, sakrio sam se u jednom stanu u Zagrebu i gledao sve što se tih dana događalo na glavnim ulicama ovoga grada. Neki su željeli da bježim, da se na taj način spasim, ali sam to kategorički odbio, tim više što sam bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske. Bio bi to, po meni, znak krivnje i kukavičluka. Nisam želio nikuda odlaziti iz Hrvatske. Odlučio sam se prijaviti i na taj način dokazati svoju istinitost i pravdu. Prijavio sam se javnom tužiocu Slobodanu Budaku, a on me izručio predsjedniku Okružnog suda, za kojeg više ne znam kako se točno zvao. Tamo sam dane i noći bio ispitivan. Optuživan za najteža krivična djela. Pitali su me o kontrarevoluciji, Komitetu »pedesetorice«, vezi s emigracijom, špijunaži, terorizmu, o svim mogućim djelima za koje se dobiva čak i smrtna kazna.
  • Kažu da je istraga mnogo teža nego sam zatvor?
  • Sigurno da je daleko teža, jer onaj tko vodi postupak milom ili silom želi iznuditi dokaze za krivično djelo. Naš zakon predviđa humani tretman u istražnom postupku, jer bi se uvijek trebalo postupati po načelu In dúbio pro reo. Dok se vama ne dokaže krivnja vi ste nevini. A nama je bilo mnogo teže u istrazi nego na izdržavanju kazne.
  • Nego, da se vratimo na sama studentska zbivanja. Kako ih danas doživljavate?
  • U Hrvatskoj se doista javio nacionalni pokret koji je sigurno bio rak rana jednopartijskom, totalitarnom, boljševičkom režimu. Biti veći katolik od Pape je teško, isto tako biti pravednik i boriti se za slobodu od samih komunista, onih koji su bili na vrhu, također je bilo teško. Upravo smo mi bili ti koji smo se borili za pravo i slobodu svoga naroda. Kad danas sagledavam zbivanja u Hrvatskoj i uspoređujem ih s onima od prije 20 godina nalazim izuzetno mnogo sličnosti. Samo su se okolnosti promijenile, kako u nas tako i u svijetu. Pada, ruši se jedan totalitarni, bezumni, crveni komunistički sistem. Tada smo našu borbu krvavo platili. A platili smo zato što smo sinovi seljaka, radnika i onih koji nisu dobili rat. Lako je bilo nas žrtvovati i imputirati nam najteža krivična djela, dokazujući nam da smo krivi na jedan represivan način. Bili su nas puni kazamati tadašnjeg crvenog režima. Bili smo mladi, razoružani, nemoćni, revolucionarni, pravedni…
  • Da li nekog posebno okrivljujete za patnje Vas i Vaših prijatelja?
  • Kriv je cijeli sistem. No, njega vodi skup pojedinaca, stoga bi više od drugih bili krivi oni s najvišeg položaja: Tito, Kardelj, Bakarić i ostali. Jedna država, jedan totalitarizam sigurno se štiti svim sredstvima, a posebno vojskom, policijom, UDBOM, KOS-om i ostalim javnim i tajnim organima. Njima je onda lako montirati i dokazivati.
  • Većina hrvatskih mučenika često spominje Tita…
  • On nije produkt samo jugoslavenskih komunista, već cijelog svjetskog komunističkog pokreta. Produkt onog sistema – da nije Tito bio bi netko drugi! Odgovoran je, dakako, jer je i on vladao tim metodama, iako je bio svjestan da vlada nehumano. Bio je uvjeren da je njegova istina, istina iznad svih. Kad je slomio »Hrvatsko proljeće« 1971. u Karađorđevu on je znao da mi nismo krivi. No, izbora nije imao: maknuti nas ili pada on! Uvidio je da se ne uklapamo u tu komunističku vodu i da možemo dovesti u pitanje čitav taj njegov režim i njihove stolice. Radije je žrtvovao nas nego sebe.
  • A što kažete o Bakariću, koji je također godinama sjedio (»žario i palio«) u hrvatskom i jugoslavenskom komunističkom vrhu?
  • On je također produkt tog totalitarizma: žrtvovao bi sve da ostane na vlasti. Išao bi iz desnoga ka lijevom samo da ostane u svojoj stolici. To su ljudi od karijere, koji žele biti – vlast. Ona im je bila iznad svega. Rušili su sve pred sobom, ništa im nije bilo sveto. Bakarić je u Hrvatskoj bio najvažnija osoba 1971. godine. Da tragedija bude veća on je ustvari idejni vođa, idejni začetnik hrvatskog studentskog štrajka. Kad me pitaju tko je počeo štrajk i tko je njegov idejni začetnik uvijek kažem da je on! Izmislio je taj štrajk da bi došlo do nemira i svega onoga što se dogodilo u Hrvatskoj, da bi srušio demokratsku struju koja je tada bila na čelu sa Savkom, Tripalom i drugima.
  • Najveći dio Vaše zatvorske kazne proveli ste u Lepoglavi…
  • Od političkih zatvorenika, ili bolje rečeno patnika, koliko se sjećam tamo su bili: Šime Đodan, Ivan Zvonimir Čičak, Drago Stipac, Jozo Ivičević…, bilo nas je oko 25 političkih osuđenika. Na izdržavanje kazne išao sam krajem 1972., a bili smo stavljeni u sobe s kriminalcima. Svaki »politički« bio je odvojen jedan od drugoga, jer se mi nismo smjeli ni sastajati. Sve do dolaska mene i Čička oni su bili razjedinjeni, preplašeni, nisu bili organizirani. Mi smo odigrali jednu ulogu organizatora. Iako se nije smjelo mi smo se povremeno sastajali, planirali. Znali smo da će jednog dana doći do proboja demokracije u Hrvatskoj. Tada sam ja plakao i rekao da se na ovim prostorima 20 godina neće ponoviti sloboda. To se i ostvarilo. Sada se opet rađa »Hrvatsko proljeće« i dolazi sloboda… Mi smo se u zatvoru borili za prava političkih zatvorenika, a to nije ni malo lako. Ni u jednom pogledu nismo bili izjednačeni s drugima. Svi su imali određene privilegije osim nas. Mi smo uvijek bili u najgoroj »C« grupi. Morali smo raditi kao da smo bili osuđeni za prisilni rad, nismo mogli gledati televiziju, nismo mogli dobivati veće pakete, a posjete i pisma također nam je dijelom bilo zabranjeno. Sjećam se da smo prošli kroz sam pakao kad smo napisali jednu peticiju, sa željom da budemo bar izjednačeni s drugim osuđenicima. Tito, Moša Pijade, Čolaković i drugi politički zatvorenici prije rata, koji su prije 41. ležali u Lepoglavi, imali su daleko bolje uvjete nego mi u poslijeratnoj Jugoslaviji, koja se predstavlja humanom zemljom i da ne govorim kako još sve ne. Zbog te peticije nisu nas primili na pregovore, već su nas sve pozatvarali u samice! Posebno su se okomili na Čička, Stipca, Matića i mene. Najavili su da će iz Varaždina doći javni tužilac i da će nas ponovno optužiti za pobunu u zatvoru, s optužbom da smo htjeli zapaliti zatvor, pobiti zatvorenike! To naravno nije bila istina, to je bila izmišljena laž. Javni tužilac je došao i nije prihvatio tu kvalifikaciju, ali su nas četvoricu kaznili s mjesec dana samice. Tada smo počeli štrajk glađu. Nisam želio uzimati ni vode, a ako se odreknete tečnosti, deveti dan morate umrijeti. Smršavio sam 25 kilograma. Šesti dan nas je pregledao zatvorski liječnik i prisilio da jedemo putem sonde. Stipac i Matić pristali su na rad, a Čičak i ja nismo, pa su nas u samici zadržali još dva mjeseca, dakle samo tada smo bili sveukupno – tri. No, ni tada nismo pristali da odemo na posao. Iz samice mene su prebacili u – izolaciju. Tamo sam proveo daljnjih tri mjeseca. Kada sam bio u samici u sobi su bile dvije pričvršćene daske uza zid koje su se uvečer u devet sati otvarale, a ujutro u pet – zatvarale. Tu je postojala još jedna kibla za obavljanje nužde, a dolje – beton. Prostorija je bila dosta mračna, gotovo bez zraka. Kad sam izdržao svoju kaznu u samici sigurno je bilo minus dvadeset! Kako nisam imao pokrivač vikao sam cijelu noć, mislio sam da ću se smrznuti. Došli su stražari vidjeti zašto vičem, rekao sam da ne mogu više izdržati, a tada su me istu noć prebacili u kotlovnicu, gdje je također bila neka samica, a temperatura najmanje – plus četrdeset! Dakle, za jednu noć od minus dvadeset do plus četrdeset! Tada opet nisam mogao izdržati, vikao sam i nikome nisam dao spavati. Stražar mi je rekao »crkni«, ali su me nakon natezanja kasnije ipak prebacili u neku normalniju ćeliju.
  • Kakva je razlika između samice i izolacije?
  • U izolaciji, također u maloj sobici, imate krevet, možete ležati, ali ni s kim ne smijete razgovarati, kontaktirati. Čak ni sa stražarom. Ne dobivate pisma, ništa. Mene nisu puštali ni na šetnju. Direktor Buđanovac je dolazio k meni i uvjeravao me da popustim, ali, rekao sam: kako ću popustiti kad nisam kriv? Tada sam znao govoriti – nedaj Bože da se ovdje vraćam, jer ako ću imati samo jedan metak ubit ću ga! Pisao sam generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda Kurtu Waldheimu, ali ta pisma nikada nisu stigla na njegovu adresu.
  • Jesu li Vas, osim psihički, i fizički maltretirali, kako u zatvoru, tako i u vrijeme istrage?
  • Nisam pravio nikakvih problema istražnim organima. Govorio sam što sam želio… Često su me u vrijeme istrage više puta odvodili na saslušanje u toku noći, ali nikada me nisu prisiljavali. Bilo je ucjena, to da. Meni je znano da su druge, obične studente prisiljavali, ucjenjivali i tukli. Čini mi se da su u tom pogledu prema meni kao predsjedniku Saveza studenata i jednom od studentskih vođa, te još nekim drugima, bili mnogo lukaviji. Znali su da je za naš slučaj zainteresirana svjetska javnost i na taj način željeli su prikriti što se prikriti ne da. Ubijali su nas psihički!
  • Na koji su Vas način dopremili na izdržavanje kazne u Lepoglavu?
  • Čička i mene su strpali u »crnu maricu«, nisu nam rekli kuda idemo. U Lepoglavi su nas ošišali do gola, stavili nas u neku karantenu, ispitivali…
  • Što ste sve radili u zatvoru?
  • Najčešće u drvnom sektoru, radio sam razne stolice, ormare, pilio daske… Mislim da se pogon zvao »Gruba 2«. Bila je velika prašina, uvjeti nikakvi. Čak smo jednom za neku Olimpijadu pravili kutijice za medalje. Kada bi znali oni sportaši tko je izrađivao te kutijice, mislim da bi se odrekli i medalja i kutijica!
  • Politički zatvorenici osobito su bili »na meti« raznih doušnika i cinkaroša…
  • Od prvog dana smo bili okruženi s takvim ljudima. Ja sam i u zatvoru slavio svaku svetkovinu, svaki hrvatski događaj. Čak smo držali i misu. Cinkeri su naravno to iskoristili. Jednom su otišli u upravu i prijavili nas da ih želimo istući, napasti. Jedan me optužio da se i u zatvoru bavim politikom, da držim govore, itd. Ubrzo je dobio premještaj u drugi zatvor. Kasnije sam saznao da su na njega drugi zatvorenici pustili bačvu i noge mu polomili! Naime, ako vas premjeste u drugi zatvor osuđenici već znaju da to nije »bezveze«, da je on dobio privilegiju, da je nekoga ocinkao.
  • Da li je ovakvih ljudi bilo i među političkim osuđenicima?
  • Za pretpostaviti je da ih je bilo. No, to se vrlo brzo otkrije. To rade neljudi! Na tamošnjim sastancima često sam govorio da se cinkeri poznaju, jer se svaki drugi – crveni. Njih ne voli ni jedan sistem, oni ih samo lukavo koriste. Kad napuštaju zatvor njihova je karakteristika – nepovjerljiv. Nesigurni su i za one za koje rade, za koga cinkaju. U vrijeme rata takve bi prvo likvidirali. Za nas koji smo čvrsti i pošteni kažu da smo »sigurni«. Mi smo doista sigurni i za prijatelja i neprijatelja.
  • U Lepoglavi ste ukupno odležali tri godine. Jesu li Vam ipak oprostili neki dan?
  • To nisam tražio, a niti su mi oprostili. Čak sam odležao dan više: tri godine i jedan dan! Zamislite, nisu nas iz zatvora pustili, kao što im nalaže dužnost, u Lepoglavi, već su Čička i mene pustili u – Petrinji! Noću su nas odvezli, kako nitko ne bi vidio kako smo i gdje izašli! Rodbina i ostali su nas čekali na izlasku iz ovog kazamata, a oni su nas prvo prebacili u Zagreb, u Petrinjsku, gdje smo prenoćili, a onda u Petrinju. Čak smo mislili da se protiv nas otvara neka nova istraga. Tih 24 sata bilo mi je teže nego sve tri godine robije!
  • Kako danas gledate na direktora jednog takvog zatvora? Koliko je on kriv, ili nije, za sve te »specijalne« tretmane, osobito nad političkim osuđenicima?
  • Tada je šef bio Miloš Buđanovac. Osuđujem ga kao čovjek – čovjeka. No, da njega nije bilo, bio bi neki drugi Buđanovac, neki drugi Josip Putar. Taj sistem je postavljao i skidao podobne i nepodobne. U tom sistemu nema ni dobrih sudaca. Ako ne slušaš naredbodavca automatski ne možeš biti na tom položaju. Rekao bih da čim ste vi bili šef zatvora u onom vremenu, vi ste sigurno bili loš čovjek. Ti su se ljudi morali dokazivati svojim šefovima. Buđanovac je godinama bio na čelu lepoglavskog zatvora, pa samo možete zamisliti kako je on svoj posao »dobro« obavljao.
  • Vaše stradanje nije pogodilo samo Vas, već i Vašu obitelj?
  • Ne samo moju krvnu obitelj, već su zbog mene nastradali i moji prijatelji i poznanici. Čak su i oni koji doista nisu imali nikakve veze sa mnom, s kojima sam se tek pozdravljao, morali ići na ispitivanje. Ja sam bio u vojsci 1968. godine, a studenti koji su služili vojni rok 1971., 72., 73., iz mojeg rodnog kraja podvrgnuti su ispitivanjima KOS-a, pitali su ih da li me poznaju. Najvjerojatnije su se od mene morali ograđivati, praviti se da me ne znaju, a ako su me znali bili su danima ispitivani i praćeni, imali su velikih neugodnosti. Imam podatke da su neki ljudi, koji su nosili prezime Paradžik, bili šikanirani, itd., a sa mnom se nikada nisu poznavali.
  • Nakon izdržavanja zatvorske kazne u Lepoglavi, pretpostavljamo da ste također nailazili na nepremostive teškoće?
  • No, ipak sam tada uspio završiti studij. Osobito se sjećam maltretiranja u vezi »paromlinskog« slučaja. Došli su po mene ujutro u četiri sata. Ispitivali su me u vrlo teškim uvjetima. O omalovažavanjima da i ne govorim. Svaki puta kad bi me vodili sucu istražitelju dobro su me vezali. 4 mjeseca bio sam u samici. Nitko nije mogao doći sa mnom u kontakt. To je bilo krajem 1975. godine. Tada su me uz ostalo optužili da sam bio jedan od vođa podmetanja bombi u Paromlinskoj, kad je Tito došao u Zagreb, proglasiti ovaj grad narodnim herojem, zatim da sam postao član neke ustaške terorističke organizacije u Münchenu, da sam dao zakletvu, a oni su mi prijetili da imaju slike. Laž do laži. Optužili su me također da sam postao član jedne organizacije za rušenje raznih objekata, ubijanja ljudi, itd. Naravno, povezali su me i sa špijunažom. Za svako od tih djela bila je predviđena smrtna kazna.
  • Kako ste se izvukli iz ove farse?
  • Kroz čitav tok istrage imao sam nevjerojatnu snagu, jer sam znao da je to montaža, montirani proces i da za nijedno djelo nemaju dokaza. No, s obzirom da sam već prošao nešto slično bio sam uvjeren da oni to itekako mogu »dokazati«, kao što su »dokazali« štošta drugo i mnoge nevine Hrvate, rodoljube strpali na dugogodišnje robije. Razmišljao sam, ako me već slijeduje smrtna kazna ili 20 godina zatvora, valjda ću biti u prilici da što skuplje prodam svoju kožu. Bio sam uvjeren da ću negdje na sudu dobiti svojih »pet minuta« kada ću im sve otvoreno reći, o sudstvu, državi, istrazi i da će to valjda doprijeti u javnost. Sve se to odigravalo krajem 1975. Maltretiranja su bila strašna. Čak ni sudac nije smio sa mnom razgovarati, kao ni odvjetnik. Mi smo uvijek razgovarali u nazočnosti suca ili nekog agenta. Ovo ispitivanje bilo je daleko gore nego ono u vezi 71. To je bila razlika kao nebo i zemlja. Režim istražnog zatvora se promijenio – na gore. Žalio sam se i Vrhovnom sudu na produženje pritvora… Međutim jednoga dana stražar mi reče: Uzmite stvari, idete s nama. Mislio sam da me vode u drugi istražni zatvor, ali – pustili su me van. Nisam vjerovao. Tokom svih četiri mjeseca ovog pritvora ništa nisam potpisao. Mjesec dana poslije ove robije dođe rješenje da u mojem sučaju ništa nije bilo dokazano, da se oslobađam istrage! Još su mi napomenuli da mogu tužiti državu. Nisam je tužio. No, neprestano su me pratili u kinu, tramvaju, svugdje.
  • Kad je god Tito došao u Zagreb, Vi ste morali – u zatvor!
  • Nikada se nisam radovao njegovu posjetu, jer sam znao da će agenti doći po mene. Dolazili su svaki puta. Obično bi ujutro, oko četiri sata, preskakivali ogradu, lupali po vratima i – otpremili me. Najprije vas odvedu u stanicu milicije, pokupe podatke, a zatim vas stave u Petrinjskoj u neku sobu, zajedno s još najmanje dvadesetak osoba. Spavalo se »kao sardine«, kao na nekom kolodvoru. U tim situacijama najčešće sam ostajao četiri do pet dana. Meni je već postalo normalno da – Tito u Zagreb, a ja u zatvor! Što bih mu učinio? Da je sa mnom spavao u istoj prostoriji ne bih ga dirnuo!
  • Vi ste imali neugodnosti i kad ste se vjenčali, ni tada Vas »branitelji« socijalizma nisu ostavili na miru…
  • Tako je. Naime, na pozivnici za svatove (u mom rodnom Ljubuškom) flomasterom sam nacrtao: crven, bijeli, plavi. Oni su me tada optužili što na trobojku nisam stavio petokraku. Digli su me sa svatova, i šest sati su me u stanici milicije ispitivali agenti iz Sarajeva i UDB-aši iz Ljubuškog. Na svatovima je bilo tristo ljudi i svi su se stali buniti. Kad su me pustili, rekli su da ne smijem pjevati, pucati, ne smijem se veseliti!? Drugi su mogli u svatova nositi hrvatske trobojke i sve drugo, samo ja ne. No, nakon sedam dana od vjenčanja, kad sam išao po ženu u Ljubinje, u Stolcu su me dočekali, oko sedam uvečer, i rekli mi da sam skrivio neku prometnu nesreću. Rekoh, nisam nikakvu, a oni – hajte s nama u miliciju. Poslije su mi priznali da to nije zbog prometne nesreće, već da je milicija iz Ljubuškog zvala (Stolac je udaljen nekih četrdesetak kilometara) i da će oni doći po mene za dva sata. U međuvremenu su me pretresli, pitajući me da li posjedujem nož, vatreno oružje… Ništa nisam imao, predao sam se i mirno sjedio. Kad su došli ovi iz Ljubuškog jednom milicionaru morao sam dati svoj automobil, a oni su mene i tek vjenčanu ženu odveli u policijskom autu. Kad su me doveli u Ljubuški rekli su da je to zbog one trobojke na pozivnici, a meni je odmah laknulo. Mislio sam da je nešto teže, da nije kakva bomba, da mi nisu montirali neku prometnu nesreću, ubojstvo… Kad sam čuo da je to zbog trobojke sa smiješkom sam odgovorio: Ja to sigurno branim. Odgovorili su: Vidjet ćemo, nemojte biti sigurni. Nisu mi dali da odem kući, već su me zadržali u stanici milicije. Sutradan, 7. prosinca 1976., odveli su me sucu za prekršaje. Računao sam da će mi dati petnaest dana zatvora ili novčanu kaznu. Molio sam ih da me kazne sa 15 dana, jer to nije nikakva krivnja. No, sudac je vrlo brzo donio (maksimalnu) kaznu – 60 dana zatvora! Odmah sam morao na izdržavanje. To mi je bio peti Božić u zatvoru. Odveli su me u Mostar. Nikakva žalba nije pomogla. Smjestili su me u najgoru ćeliju. Nisam izdržavao kaznu kao prekršajac već kao netko tko je osuđen na najstroži zatvor.
  • Što je bilo s Vašom putovnicom, jeste li mogli odlaziti u inozemstvo?
  • Ni govora! Putovnicu nisam imao punih 19 godina! Tri puta sam je tražio i svaki puta su me odbili. Nisu mi je dali zbog »viših ciljeva«. No, putovnicu nisu mogli dobiti ni moj brat, moja supruga, svastika…, čak ni moji prijatelji. Cijela obitelj nije zbog mene imati putovnicu, mada sa politikom nemaju veze.
  • Kada ste je, ipak, dobili?
  • Početkom 1990. godine i to na intervenciju ministra vanjskih poslova Austrije. Naime, u Grazu se održavao simpozij s nazivom »Hrvatska i Europa«, a dobio sam poziv jer sam bio dopredsjednik Hrvatskog demokratskog kluba za Centralnu Europu. Tada sam je dobio za dva dana. Tri dana sam bio u Grazu nakon 19 godina!
  • Kada ste zadnji put uhićeni?
  • Kada je Tito zadnji put posjetio Zagreb. Nisu me dirali, za čudo, kada su njegovo mrtvo tijelo vozili iz Ljubljane u Beograd.
  • Vjerujemo da niste lako mogli doći ni do zaposlenja?
  • Nakon što sam završio fakultet na razne natječaje diljem Hrvatske poslao sam oko 120 molbi. Nitko me nije želio primiti. Međutim, 1978. godine ipak sam se uspio zaposliti kao referent za porodično pravo u Donjoj Stubici. Tu su me odmah nastojali »ugurati« i za predsjednika Općinskog sindikalnog vijeća itd., jer sam se veoma brzo istaknuo društveno-političkim radom. Kad su već nakon tri mjeseca saznali tko sam i što sam automatski su sve suspendirali. (Bio sam čak i predsjednik Komisije za provedbu ZUR-a, predavač na svim sastancima…). Čak je onda i direktor, koji me je primio u radni odnos, morao dati ostavku. Tada je došla druga direktorica sa zadatkom da me prati, ali nije mi htjela dati otkaz. Zbog te njene dobronamjernosti – izbačeni smo ona i ja. Već četiri godine vodim radni spor sa Centrom za socijalni rad. Dobio sam sporove, ali ni jedan neće realizirati. Sada sam u kompanji otvorio agenciju za prodaju nekretnina, zamjenu stanova… Radimo da nešto zaradimo.
  • O odvjetničkom poslu niste razmišljali?
  • Jesam, ali već dva puta su me odbili zbog prošlosti i krivičnog djela – kontrarevolucije. Obratio sam se i Vrhovnom sudu, čiji je predsjednik bio Čedo Grbić, a on je bez obrazloženja odbio moj prigovor, tako da nisam mogao biti ni odvjetnički pripravnik.
  • Iz kojih ste se razloga priklonili Hrvatskoj stranci prava?
  • S obzirom da četiri godine nisam imao posla mogao sam se posvetiti pluralističkoj sceni Hrvatske. Bog je ipak dao da se jedno zlo zamijeni dobrim. Jedan sam od najagilnjih političara koji je doprinio ovoj novoj političkoj sceni u Hrvatskoj. Utemeljitelj sam HDZ-a i jedan od glavnih kreatora njenog Statuta. Ja sam bio na prvom sastanku, a sa Tuđmanom sam ostao sve do osnivanja HDZ-a. Tada smo se nas osam utemeljitelja odvojili od Tuđmana, Šeksa, Brozovića i drugih i stvorili smo Hrvatsku demokratsku stranku. Tako da sam i apsolutni tvorac Statuta HDS-a. Tu se također nisam složio sa programom i nekim prvacima stranaka. Nakon toga želja mi je bila da se osnuje Hrvatska stranka prava, kojoj sam oduvijek pripadao, jer se bori za slobodnu, nezavisnu državu Hrvatsku. Nas dvanaest, krajem veljače osnovali smo i tu stranku. Nagovorili smo Paragu, koji je u to vrijeme bio u Americi, da bude predsjednik, a ja sam – dopredsjednik. To je jedna demokratska građanska stranka, koja se isključivo bori demokratskih sredstvima. Mi smo obnovili tu stranku koju je 1929. zabranio kralj Aleksandar.
  • Da li Vam je ipak drago što je pobijedio HDZ?
  • Drago mi je, osobito što je osnovana ta stranka. Međutim, nisam se mogao složiti s njihovim političkim postavkama. Borio sam se protiv komunizma i njegove nepravde. U toj stranci, nažalost ima dosta onih koji su se borili protiv Hrvatske, koji su me progonili. S njima ne želim biti u stranci. U HDZ su mnogi ušli radi karijerizma, položaja, radi lakšeg života i probitaka. Neki su još jučer bacili »crvenu knjižicu«, a već danas postali vatrene pristalice HDZ-a. Da je bar zadržana jedna selekcija, kao naprimjer da nitko ne može biti član jedne takve stranke koji nije »na vrijeme« vratio »crvenu knjižicu« ili da mogu biti svi oni koji zadnjih pet godina nisu bili u Partiji. To bih pozdravio.
  • Mnogi su ipak u prošlom režimu »morali« biti članovi Saveza komunista…
  • »Morali«… Možda su trebali biti svi oni koji su imali položaje: suci, javni tužioci, policija, vojska, direktori… Ali, nisu morali biti oni drugi, niži, a pogotovo intelektualci. Ako je netko bio borac u toj Partiji, ako se od početka borio iz uvjerenja – to je u redu i to pozdravljam. Ja znam na stotine ljudi koji su ušli u SK isključivo radi karijere. Najgore mi je kad mi sad neki koji su bacili »crvenu knjižicu« pred nosom mašu i viču da su članovi HDZ-a! Takvi nisu po programu i srcu članovi HDZ-a već radi karijere, zbog koje su bili i članovi SK. Ti će poslije reći da su »morali« biti u HDZ-u, a da nikada nisu pripadali toj politici.
  • Za kakvu se Hrvatsku zalažete?
  • Zalažem se prvenstveno za samostalnu hrvatsku državnost u svojim povijesnim i etničkim granicama. To možemo ostvariti jedinstvom, ljubavi i voljom. Eto, njemački narod je gotovo bez ijednog metka srušio Berlinski zid, ujedinio Njemačku, što je bio san svakog Nijemca. Oni su stvorili veliku Njemačku, pa zašto mi jednim mirnim putem ne bismo mogli stvoriti Hrvatsku. Danas je sloboda naroda zagarantirana. Više nema političkog totalitarizma. Ljudi danas idu na Mjesec, pa zašto mi ne bismo mogli biti slobodni? Ja znam da Hrvati oduvijek žele biti samostalni i slobodni, svoji na svome.
  • Što je za Vas ideal?
  • Za ideal žrtvujem život. Za mene je borba za nešto takvoga daleko jača nego moj život. Najveći totalitarizam i nepravda ne mogu me pokolebati, samo mi mogu dati više snage.
  • Osjećate li danas sigurnost…?
  • Bojim se… Velike promjene koje su se u nas dogodile prije nekoliko mjeseci nisu garancija da sve ovo opstane. Kroz proteklih 45 godina taložilo se mnogo nepravde… Ljudi koji su i danas na vlasti, pa i dio onih koji su u opoziciji na jedan su način sudjelovali u prošlom ratu, tako da se ne možemo oteti dojmu, koliko god bili demokrati, da oni ne nose ožiljak prošlosti. Rat ne završava kad fizičke borbe prestaju, dakle u našem slučaju 1945., on završava onda dokle žive generacije koje su ga vodile. Budući da još ima generacija na jednoj, drugoj i trećoj strani, teško da se može oteti subjektivnoj taštini da možete biti pravedan kad vam dođe netko tko je bio vaš protivnik u ratu. Kada će biti sreće na ovom prostoru? Ako demokracija bude dalje rasla, dalje se širila, ako ne bude rata, ako odu u mirovinu i izumru oni koji su vodili rat, bilo kao pobjednici ili poraženi, da daljnju politiku i društvo vode sadašnje generacije koje nisu opterećene ratom…
  • Kako danas obitelj gleda na Vaš politički angažman? Da li Vam možda kažu: dosta je, stani malo?
  • Ja sam jedan od najprogonjenijih ljudi iz 71. Moji bližnji često se pitaju, zašto mene progone? Možda zato što mi je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu… U meni je ta obavještajna služba i UDBA pronašla osobu da me najviše progone kao jedan simbol. Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac. Više puta sam bio hapšen, bez posla, putnice, dok dio mojih kolega imaju kuće, vile, materijalno su dobro situirani, a ja nisam, tako da moja žena i djeca sigurno govore: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si  malo tvrđi, daj nekome pruži ruku, itd. Meni takvi razgovori teško padaju, ali ih ne prihvaćam, jer se nadam da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo, prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama. Žena baš to ne prihvaća, kaže: »Daj nam ga danas…«, kao u očenašu, a i djeca žele udoban život. Stoga sam kao u sendviču! Svoju političku borbu smatram ispravnom i produktivnom, a najviše me koči onaj tko me najviše i voli!

Razgovarao / Mladen Pavković


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

4 × tri =