Podijeli

S gospodarskim rastom od 2,8  posto hrvatsko gospodarstvo nema velikih izgleda u borbi s korona virusom. I dok ministar zdravstva Vili Beroš izvrsnom i pravovremenom komunikacijom i edukacijom javnosti ulijeva povjerenje u to da je zdravstveni sustav dobro organiziran i pripravan na udar i porast broja zaraženih korona virusom što ga tek u punoj  mjeri očekujemo, poduzetnici već zbrajaju štete. Više je nego jasno da će idućih mjeseci jako stradati pojedini sektori poput turizma, ugostiteljstva, domaće proizvodnje…

Jasno je da će teret epidemije nositi realni sektor, odnosno već potpuno, raznoraznim nametima i porezima, preopterećeni poduzetnici. Doduše, Vlada najavljuje mjeru odgode plaćanja javnih davanja, odnosno odgodu plaćanja poreza na dohodak i poreza na dobit te doprinosa na plaće u razdoblju od tri mjeseca, uz mogućnost produljenja na još tri, a nakon toga omogućuje se obročna otplata duga na 24 mjeseca. Uvodi se i moratorij na obveze prema HBOR-u i komercijalnim bankama u razdoblju od tri mjeseca. Jedna od mjera je i odobrenje novih kredita za likvidnost gospodarskim subjektima za financiranje plaća, režijskih troškova i ostalih osnovnih troškova poslovanja, odnosno za tzv. hladni pogon. Ipak, svi oni koji su u realnom sektoru dobro znaju da te mjere jednostavno – nisu dostatne. I što god da se napravi ne će biti dostatno dok god se teret krize, i to ne samo ove epidemije, ne prebaci i na državni sektor. Jer realni sektor nema snage još jednom nositi sav teret dugogodišnjih kriza i loših politika. Zašto sada državna i lokalna  administracija koja ima sigurna radna mjesta, ne bi podnijela svoj dio tereta i pristala na minimalne plaće? I zašto se realnom sektoru ne bi oprostili određeni nameti, slično kako to rade neke europske zemlje? Sve drugo je čista kozmetika i neće biti od nikakve koristi.

Državna i lokalna administracija već je sada vrlo skup „sport.“ Glomazna i često neučinkovita. Za državu veličine Hrvatske – isuviše pretjerana. Administracija koja je postala sama sebi svrhom i koja već godinama guši svaki razvoj i reformu. Veliki broj zaposlenika u državnoj i lokalnoj administraciji već je odavno postao mašinerija za glasovanje i održavanje postojećeg stanja. Ali, stanja koje nije dobro i koje gura državu u propast. Ne možemo očekivati razvoj, svjetliju budućnost dok god onaj zdravi dio gospodarstva više od pola mjeseca mora financirati skupu državu i ljude koji su u narodu već prozvani – uhljebima. Možda gruba i teška riječ jer i u lokalnim i državnoj administraciji ima ljudi koji pošteno rade svoj posao, ali zar ih zaista mora biti toliko?! Nije normalno da svaka vlast koja dođe zaposli na tisuće novih, onda sljedeća učini isto i tako stalno. Do kada tako?!

Ljudi bi trebalo osvijestiti da je to njihov novac i da nijedna vlast ne bi trebala imati odobrenje da radi što god hoće. Hrvatsku je posljednjih godina napustilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Zbog golog opstanka. Otišli su u razvijenije europske države nezadovoljni plaćom koja im je doslovno nedostatna da prehrane sebe i obitelj. Otišli su nezadovoljni duboko korumpiranim sustavom koji ne uvažava sposobnosti već u kojem ključnu ulogu igraju samo podobnost i poslušnost. Zanimljivo bi bilo napraviti analizu i prikazati točne podatke o tome koliko je ljudi iz državne ili lokalnih administracija napustilo državu radi posla u Irskoj ili Njemačkoj? Sigurna sam da njihov broj ne prolazi jedan posto od ukupnog broja onih koji su otišli. I zašto bi to učinili?! Plaća je, kakva-takva, sigurna, imaju slobodne vikende, normalno radno vrijeme, ako su bolesni, mogu otići na bolovanje… Netko će reći da je to normalno. I je. Ali ne u realnom sektoru koji pod teretom nametnutih obveza sebi ne može dopustiti taj „komoditet“. Kako i bi kad mora najprije namiriti glomaznu državu i sve luksuze koje imaju njeni privilegirani članovi. A njih nije malo.

Zato je smiješno slušati predsjednika Vlade Plenkovića kako se hvali da je administrativnom odlukom podigao minimalnu plaću. Kao da je on daje iz vlastitog džepa. Ne pita se, pritom, mogu li pojedine industrije, poput, recimo, tekstilne ili drvoprerađivačke, taj teret izdržati. Jer lako je šakom i kapom dijeliti tuđi novac, no kad ga moraš sam krvavo zaraditi, solidno financirajući golemu administraciju,  onda je druga priča.

Kako bilo, ovo će pitanje doći na red vrlo brzo. Vjerojatno prekasno da se išta ozbiljno napravi. Znat ćemo kad u pitanje dođe i isplata mirovina i održavanje zdravstvenog, sigurnosnog, obrazovnog i drugih neophodnih sustava. Možda je ovo prilika da se napokon razmisli o nužnim rezovima u državnom sektoru, ali i o reformi kompletnoga gospodarstva. Vrijeme je da se osim poticanja trgovine i ulaganja u turizam, razmisli o razvoju poljoprivrede, stočarstva i drugih industrija poput IT industrije.

Autor / Silvana Oruč Ivoš


Podijeli

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

10 − 9 =