Podijeli
  • 196
  •  
  •  
  •  
  •  
    196
    Shares

Prije sto godina hrvatski narod je bačen u ralje srbijanskog hegemonizma. Nerazumnim i pogubnim odlukama tadašnjeg vodstva hrvatskoga naroda, Hrvati su odvedeni u provaliju iz koje ni danas ne mogu izići.  Ostvarenje stoljetnoga sna, stvaranjehrvatske države1990.,trebalo je označiti kraj srbijanske hegemonijekoja je trajala od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,Kraljevine Jugoslavije pasve do jugoslavenske komunističke tvorevine. Stvaranjemhrvatske države, a posebno Domovinskim ratom kojim je Hrvatska obranjena od srbijanske agresije, trebalo je zauvijek staviti točku na ostvarenje zločinačke ideje velike Srbije.Jer Hrvatska je izašla kao pobjednik nametnutog agresorskog rata Srbije. Hrvatska je razotkrila i porazilasrbijansku hegemoniju ioživotvorenje projekta velike Srbije. Unatoč tome, srbijanska hegemonija se danas revitalizira u Hrvatskoj. Podrška tome je aktualno, nerazumno i izdajničko hrvatsko vodstvo.Dvadeset i osam godina nakon stvaranja hrvatske države, aktualni režim Andreja Plenkovića,jednako kao i njegovi prethodnici prije sto godina, hrvatski narod vode u provaliju. Plenkovićprovodi politiku revitalizacije srbijanskog hegemonizma. Tako se uHrvatskoj oživljavaju  mitovi, manipulacije i laži srbijanske politike, a skriva prava narav, djelovanje i posljedice koje hrvatski narod trpi od ovog zločinačkog nasrtaja. Najveći neprijatelj srbijanskog hegemonizma, njihovih apologeta u Hrvatskoj, nerazumnog i podaničkog  vodstva hrvatskog naroda je istina. Ta istina se uspješno prikrivala i lažirala svih sto godina, ali podsjetimo se, nikada tako kao u komunističkoj diktaturi. U njoj je došlo do simbioze navodnih antifašista sa četnicima, petokrake i kokarde kamufliranihpod krinkom jugoslavenstva. A istina, koja je danas u Hrvatskoj počela izlaziti na vidjelo,  ugrožava lažnu i nametnutu historiografiju u zadnjih sto godina. U Hrvatskoj se sve višeobjavljuju knjige, znanstveni i istraživački radovi, publicistička djela, dokumentarni filmovi koji demitologiziraju srbijanski hegemonizam te rasvjetljavaju njegovo zločinačko djelovanje kroz cijelu jugoslavensku, monarhističku i komunističku prošlost. A istina se ne smije dopustiti, jer kako bi se lažima i manipulacijom hrvatski narod držao u uvjerenju o vlastitoj krivnji. Jer krivnja hrvatskoga naroda je podloga za srbijansku hegemoniju i povod da Srbi traže pravo odlučivanja o Hrvatima i njihovoj sudbini. To pravo Srbi brane srbijanskom bajunetom. Ta je srbijanska ideologija zasnovana na zločinu. Zato opetjačaju nasrtaji na hrvatski narod metodom koje on trpi čitavo stoljeće. Srbijanski hegemonizam danas, kao i nekada, prvo ozloglašuje Hrvatsku,etiketira je fašističkom državom, a Hrvate zločincima kako bi se nastavilo nametanjeosjećaja kolektivne krivnje i traume koja treba paralizirati teubiti hrvatski narod. Ovakvo nametanje kolektivne odgovornosti ima za cilj staviti Hrvatsku u situaciju u kojoj se uvijek mora braniti. Ne smije se u Hrvatskoj dozvoliti ništa drugo osim nametnute i lažne historografije koja treba potvrditi opravdanost za srbijanski hegemonizam. Zato se provodi sve snažnije ozloglašavanje hrvatskog narodakao fašističkog. Hrvatske žrtve senegiraju i ignorirajukako bi se izjednačavala krivnja i izbjeglo progovarati o srbijanskim zločinima. Dozvoljeno je, u kontekstu zločina, govoriti isključivo o Hrvatima kao krivcima,  Srbijancima kao žrtvama, a Srbijance uvijek predstavljati i ugroženima.

Besramni Pupovćev čin u Vukovaru

Milorad Pupovac, apologeta današnje srbijanske hegemonije iz Hrvatske, nakon besramnog ponižavanja i moljakanja hrvatske političke vrhuške,dolazi u Vukovarodati počast žrtvama. Scena odavanja počasti u licemjernoj haljini srbijanske dobrote i pomirbe,kako se to u hrvatskim mainstream medijima prikazivalo, zapravo je još jedan morbidan dokaz srbijanskepolitike kojom se izjednačavaju agresor i žrtva, izrugujehrvatskome narodu te brutalno pokazuje srbijanska hegemonijana djelu. Tako se na mjestu strašnog srbijanskog zločina, na mjestuposebnog pijeteta,još natopljenog krvlju i razbacanim kostima naših sinova i kćeri, pred cijelom Hrvatskom opet provelo oskrvnuće hrvatske žrtve. Na Pupovčevu vijencu stavljena je srbijanska trobojnica, ista ona pod kojom su počinjeni najstrašniji i najmonstruozniji srbijanskizločini u Vukovaru. Trobojnica pod kojom su ubijani, klani, silovani, mučeni i kasapljeni djeca, starci, žene, muškarci, branitelji. Pupovčev besraman čin nije ništa drugo nego izražavanje poštovanja srbijanskom agresoru ili kako Srbijanci kažu „osloboditeljima srpskog Vukovara“. Tako Pupovac ne samo da žrtve dijeli prema nacionalnosti već u potpunosti ignorira hrvatske. Srbijanskim je medijima o motivima svoga posjeta rekao: „Počelo se govoriti o srpskim žrtvama u Vukovaru“. Jer za njega, odnosno politiku koju provodi u Hrvatskoj, žrtve su samo Srbi. I zato srbijanska trobojnica. Ovim oskvrnućem poslala se jasna poruka o izjednačavanju žrtve i agresora. Poruka je to kako Srbijanci nikada ne će priznati zločine, nikada neće priznati vođenje osvajačkog rata i nikada se neće odreći ideje homogene Srbije! Osim branitelja, koji su okrenuli leđa licemjeru Pupovcu, ovaj se čin nije komentirao u javnosti osim medijskog veličanja geste Milorada Pupovca.

A kako bi se mogla očekivati reakcija hrvatske političke vrhuške kada je upravo Plenkovićev HDZ  tog istog Pupovca, protivno volji  naroda, nametnuo ne samo kao trajni destabilizirajući čimbenik nezavisne i suverene hrvatske države već i zalog zaštite srbijanskog zločina, preoblikovanja srbijanske agresije i osvajačkog rata u građanski rat, stalne prijetnje balkanskim integracijama u kojima opet trebamo pasti Srbiji u zagrljaj. Srbijanska hegemonija na djelu.

S ovakvom Srbijom ne treba biti prijatelj

Da bilo gdje u svijetu komemorirate žrtvama jedne agresije i strašnog zločina počinjenog u ime toga agresora na način da joj odajete počast obilježjima agresora, kao što Pupovac odaje počast žrtvi Vukovara srbijanskom trobojnicom, ne bi se shvatilo samo kao provokacija. Izazvalo bi sablazan i doživjelo kao ponovno ubijanje žrtve.Samo u Hrvatskoj,dok su Plenković i slični izdajnici na vlasti, ova Pupovčeva sablazanse ignorira i šalje poruka kako srbijanska hegemonija jest dioslužbene politike hrvatske države. Jer izdajnici na vlasti su bez komentara gledali Pupovčevo oskvrnuće u Vukovaru, Pupovčevo četnikovanje po Palanci u Srbiji. Bez pogovora su,po nalogu Pupovca,uklanjali spomen ploče hrvatskim braniteljima, herojimaDomovinskog rata, pripadnicima elitne postrojbe hrvatske vojske, postrojbi HOS-a. Bez komentara su kada Pupovac kaže kako se „Srbijance neće suditi za ratne zločine jer neće nitko koristiti pravosuđe za etnički progon“. Bez komentara su kada Pupovac govori o Oluji kao o „etničkom čiščenju Srbijanaca“. Nisu ga nikada pitali o lažima o navodno prekrštenoj srbijanskoj djeci kojima je kao ratni huškač raspirivao mržnju prema hrvatskome narodu. Ne smije se pitati Pupovca najavljuje li njegov nadređeni,srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić novi rat kada kaže da će Srbija oslobađati i „našu Srbiju“ aludirajući na prostore na kojima žive etnički Srbijanci a nepripadaju matici Srbiji?

Hrvatski izdajnici su i dalje za bratstvo i jedinstvo, „pomirbu“ prekrštavaju u novu eru politike homogene Srbije. Zato se u Hrvatskoj izbjegava imenovanje Srbije agresorom, procesuiranje srbijanskih  zločinaca i zločina te, ne daj Bože, njihova osuda. Tako dugo dok nas vode političke elite na vlasti poput Plenkovića koji agresiju Srbije i monstruozne zločine naziva „nekim sukobima“, tako dugo dok se ne omogući demitologiziranje srbijanskog hegemonizma te rasvjetljavanje njegovog zločinačkog djelovanja kroz cijelu jugoslavensku i komunističku prošlost, Hrvatska ostaje zatočenica prošlosti bez prava na budućnost.

Stoljeće srbijanskog hegemonizma Aleksandar Vućić naziva „vijek pobjede“. Pomno razrađenom taktikom i strategijom uspostavljena doktrina trebala je  opravdati  srbijanske zločine. Ustoličava se  laž kao službena propaganda ove monstruozne ideologije koje se ne bi posramili ni Hitler i Musolini. S obojicom zločinaca, s obje njihove ideologije, fašizmom i nacizmom, Srbija je bila saveznik. I danas je politika Srbije ostala ista. Nadživjela je  fašizam i nacizam, a nastavkom provedbe politikehomogene Srbije ostala jedina egzistirajuća službenazločinačka državna politika u Europi. Iako Aleksandar Vučić zove na ponovno „brušenje bajuneta“ jasno je kako Srbija nije opasna dok ratuje. Jer, sve su ratove gubili. Ona je najopasnija kada ne ratuje. Srbija je danas moralno, gospodarski, kulturno, teritorijalno nikada poniženija. Premijerka Brnabić pred cijelim svijetom negira srbijanski genocid utvrđen na međunarodnom sudu. Takva bešćutnost, moralno rasulo i dezorijentiranost nije ništa drugo nego poniženje ljudskog dostojanstva i humanosti koju su izgubili. Ovakva Srbija ne predstavlja državu s kojom Hrvatska treba razvijati prijateljske odnose. Hrvatska država i političko vodstvo mora preuzeti odgovornost iupoznati Europu s istinom o Srbiji i politici hegemonije koju provodi. Srbija se nije odrekla svoje zločinačke politike koja ima za cilj stvoriti etnički čistu državu.Hrvatska ne smije dati potporu ovakvoj Srbiji za ulazak u EU-u.  Ovakva Srbija ne pripada demokratskom i naprednom dijelu svijeta već je ostala zarobljena u balkanskom opanku, zadojena zlom, mržnjom i zločinom kao metodom za ostvarivanje političkih ciljeva.

Na vlasti apologeti srbijanske hegemonije

Sve ove činjenice nisu prepreka hrvatskim izdajnicima da i danas,protivno volji naroda, instaliraju na vlast apologete srbijanske hegemonije. Tako danas hrvatska vlast opet ostaje slijepa i gluha, dopušta besramno laganje i izvrtnje istine od strane Srbije, ozloglašavanje hrvatskoga naroda i države, oskvrnuće žrtava. Tako danas hrvatska vlast podržavanekažnjavanje ratnih zločina,otvoreno i jasno definiranje karaktera srbijanske agresije koje je definirano pred međunarodnim sudovima.

Provođenje politike homogene Srbije koju revitalizira aktualni premijer Plenković pogubnije je za hrvatski narod i državu nego li je to bilo prije 100 godina kada nas je ondašnje političko vodstvo izručilo na milost i nemilost takvoj politici. Hrvatskom narodu trebalo je gotovo čitavo stoljeće da se otgrnemo iz tog smrtonosnog zagrljaja. To smo kratko uspjeli devedesetih godina. Ponovno približavanje homogenoj Srbiji i njezin novi zagrljaj ovaj put mogao bi biti dulji od jednoga stoljeća. Zato je važno da istina izađe na vidjelo, da se nastavi s njezinim traženjem kako bi na pogreškama iz povijesti narod izvukao pouku.

Piše: dr.sc.Sanja Bilač

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala **

Izvor-HRVATSKI TJEDNIK , 6. prosinca 2018.


Podijeli
  • 196
  •  
  •  
  •  
  •  
    196
    Shares

6 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here