Podijeli

Pompozno najavljivan eksperimentalni program “Škola za život” pokazao se potpunim promašajem. Iako se ministrica Blaženka Divjak unaprijed ograđivala kako će se nedostaci popravljati u hodu, ostaje dojam da je to bilo tek opravdanje za nešto što nije do kraja osmišljeno i što je trebalo pogurati što prije. O razlozima takve žurbe, uvjereni smo, tek će biti riječi, no, tada će možda biti prekasno jer jedna godina za učenike 73 osnovne i srednje škole koje su ove školske godine počele primjenjivati eksperimentalni program bit će nepovratno izgubljena, donosi teleskop.hr.

U ranijim tekstovima Teleskop je već pisao o problemima koji su se pojavili uz primjenu tableta u školama, no to, na žalost, nije sve. Dvije mame čija djeca pohađaju OŠ Ivana Cankara u Zagrebu opisale su s kakvim su se problemima one i njihova djeca susretali tijekom provedbe ovog programa. Zamolile su nas da ne otkrivamo njihov  identitet kako ne bi “izlagale svoju djecu mogućim neugodnostima”.

Prva majka s kojom smo razgovarali odmah nam se požalila da je očekivala puno od Škole za život, ili barem ono što se najavljivalo, no sada se pita je li to Škola za život, ili zagorčavanje života?

-Od svake reforme čovjek na početku očekuje pozitivne promjene, poboljšanje, nešto što će ga obradovati. Reforma našeg školstva gromoglasno je najavila velike promjene, dajući na znanje da škola koja je obrazovala prethodne generacije uključujući i tajne reformatore nije bila uspješna, kaže nam  rezignirana majka.

-Očekivali smo pozitivne promjene, poput smanjena ‘bubanja’ napamet nepotrebnih činjenica, lakše školske torbe, stjecanje znanja iz informatike, unaprjeđenje svih programa, a posebno prirodno-znanstvenog. Nadali smo se da će nestati i ukorijenjeni strah od matematike, koji je pratio većinu učenika u ‘staroj’ školi i moderne metode predavanja kojima će se taj predmet približiti učenicima, ili barem da učenici koriste pojmove koje će lakše razumjeti s obzirom na dob,  pojašnjava naša sugovornica dodajući da se ništa od svega toga nije dogodilo.

-Torbe su teže, gradivo kompliciranije, udžbenici šturo napisani i bez objašnjenja, što se posebno odnosi na matematiku. Program je gotovo potpuno izmijenjen, bez ikakvog objašnjenja, istaknula je postavljajući logično pitanje: Zašto se ušlo u takve promjene bez pravovremenog i valjanog obavještavanja javnosti? Zašto je “reforma” morala početi pod hitno i bezuvjetno?  Smatra da su javnost, a posebice roditelji trebali biti bolje obaviješteni o tome što očekuje njih i njihovu djecu u “nametnutom eksperimentalnom projektu nepoznate skupine autora”. Što se tiče matematike, dodala je, udžbenici nemaju rješenja koja pomažu učenicima provjeru točnosti, kao što je to bio do sada slučaj.

Roditeljima je objašnjeno da rješenja nema jer je limitirana težina udžbenika, no, još gore, nema ni dovoljno zadataka za vježbanje.

Majka druge djevojčice ističe kako gradivo petog razreda obuhvaća gradivo od 5-8 razreda uključujući skupove koji su se prije učili u 1. razredu gimnazije.

-Očito je, dakle, da je u eksperimentalnom programu Škole za život bio više naglasak na eksperimentu, a manje na stjecanju znanja i umjesto da pomogne učenicima da se osamostale, još više je uključila roditelje koji se, uz svakodnevne obveze, sada dodatno muče kako pomoći svojim školarcima da što lakše prebrode ovu školsku godinu. Providna PR manipulacija i mahanje lakšim udžbenicima i torbama dovelo je samo do toga da su neke cjeline iz predmeta izbačene bez ikakvog smisla i razloga, sve na silu kako bi se postigla željena “gramaža”. Žalosno, tvrdi razočarana  majka.

-Mogu samo reći da smo na kraju prvoga polugodišta „pametni“ koliko i na samom početku školske godine. U vezi s razumijevanjem ciljeva ili stjecanja novih konkretnijih znanja u Školi za život, nismo se makli dalje od početka. Zbunjenost i upitnici iznad glava ostaju i dalje. Gdje su inovacije i kvalitativne promjene? Ja ih ne vidim. Ni ja ni većina roditelja s kojima razgovaram”,  dodaje naša sugovornica.

Na naše pitanje  jesu li djeca  profitirala od Škole za život, naša sugovornica rezignirano nabraja samo štetu  koju djeca trpe zbog nametnute reforme.

-Na žalost, nisu. Nikakav napredak nisam primijetila u usporedbi s načinom podučavanja ranijih godina. Sve što učenici moraju naučiti, sva znanja koja moraju steći… sve je na njihovim leđima, leđima njihovih nastavnika i roditelja. Ogromna većina nastavnika daje sve od sebe. Zaista im je stalo do djece i njihove budućnosti i snalaze se kako znaju i umiju. Plivaju u mutnoj vodi i nitko ih ništa ne pita, a niti sluša kad imaju nešto za reći. Negativne kritike im se ne dopuštaju, a ako nešto ne štima onda su oni krivi i nesposobni… pa sad Vi meni recite što je u toj reformi i takvom pristupu reformi obrazovanja poželjno i dobro, ističe nezadovoljna majka.

– I dalje ostaje učenje napamet, bez ozbiljnijih eksperimenata iz prirodoslovnih predmeta, jer za ozbiljne eksperimente treba imati uvjete, prikladan prostor i opremljene laboratorije. To je skupo i o tome i djeca i nastavnici mogu samo sanjati. To bi bila prava i kvalitativna promjena. Jednako tako, terenska nastava ili istraživanje iz npr. hrvatskog jezika i povijesti, obilazak kulturnih ili drugih manifestacija i ustanova, također je nemoguća misija jer i za to treba extra novac, kojega nema i sve ovisi o platežnoj mogućnosti roditelja. Dakle, sve što je bilo nužno i poželjno promijeniti ostalo je isto, kaže naša sugovornica dodajući da je ministrici najvažnije bilo u školu uvesti tablete i to predstaviti kao najbitniju i vrhunaravnu promjenu u pristupu obrazovanju.

Tableti se predstavljaju kao „prozor u svijet“ našoj djeci. Štoviše, veliko olakšanje u učenju. Primjerice, ne moraju u knjizi gledati piramide i zamišljati kako izgledaju iznutra – tableti im nude trodimenzionalnu sliku i animaciju. Ako je to revolucionarna promjena u obrazovanju, a jedino ona je vidljiva i prepoznata, onda je svaki komentar suvišan. Samo, ta promjena košta ili će nas koštati i nekoliko milijardi kuna. Jedno je sigurno, znamo tko od toga neće imati nikakve koristi. To su naša djeca. I tako previše vremena provode pred ekranima. Ta činjenica sve više zabrinjava mnogobrojne ugledne domaće i strane psihologe, psihijatre, liječnike, koji su zabrinuti za fizičko i mentalno zdravlje djece uslijed takve izloženosti digitalnoj revoluciji. I svi oni mahom savjetuju upravo suprotno, kritičko razmišljanje, afirmaciju učiteljske profesije, živo podučavanje i neposredni kontakt, što više kretanja i apsolutnu minimalizaciju izloženosti djece ekranima, kaže ogorčena majka dodajući da je očito da jedino ministrica Divjak i njena ekipa “eksperata” misli da je ova “tabletomanska” reforma ingeniozna.

Naša sugovornica puno je čitala o tome koliko nekritičko korištenje tableta utječe na razvoj djece.

-Potaknuti školskom obvezom korištenja tableta, još manje razmišljaju nego ranije. Postaju puki roboti i ovisnici o virtualnom svijetu, bolje rečeno “tabletama”, sve manje je razmišljanja u kontekstu. Zašto bi djeca pisala olovkom, računala pješke i tako usput morala razmišljati, zašto bi čitala? Na tabletu je sve dostupno odmah, brzo i uz vrlo malo truda… Djeca evidentno gube strpljenje i pokazuju sve manje interesa za konvencionalnu školu, ali, nažalost i za međusobno druženje i socijalizaciju. Bojim se da će takav biti i rezultat na kraju cijele ove populističke priče. Primjerice, da je se samo dio do sada potrošenog novca za tablete i digitalizaciju utrošen u stvarne potrebe škola i djece, u obnovu sportskih dvorana, laboratorije, povećanje plaća nastavnika.. imali bi neusporedivo kvalitetniju školu i pravu školu za život. Ovako je samo riječ o skupoj kozmetičkoj promjeni, bez sadržaja i lošem eksperimentu nad onima koji su nam najvažniji. Našoj djeci, zaključuje vidno uzrujana majka, donosi teleskop.hr.

T.H.


Podijeli

3 KOMENTARI

Odgovori na Stjepan Janičič Otkazati odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here

dvanaest − jedan =