Podijeli

Doprinos donekle ispravnom etiketiranju Hrvatske kao države povremenog i opasnog nasilja, ali sa sasvim neprihvatljivim argumentima građenim na krivo postavljenim temeljima, daje i prvi politički Srbin u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Iako bi precizna analitika pokazala da je količina nasilja koje Hrvati poduzimaju prema Srbima u Hrvatskoj u ukupnoj pojavi nasilja prisutna s malim i beznačajnim postotkom, Pupovcu to ne smeta da zaključi: “Živim u zemlji mržnje i nasilja motiviranog etničkom mržnjom”. Prema Srbima, naravno. Godinama Pupovac forsira tu tezu. Na platformi tragičnih i žalosnih, ali srećom pojedinačnih incidenata gdje Hrvati koji su glupani i budale napadaju Srbe samo zato što su Srbi, taj će vječni prvi politički Srbin u Hrvatskoj stvoriti tezu o hrvatskoj mržnji svega što je srpsko. S ovakvim istupima i opasnim tezama Pupovac uvijek i iznova otvara priču o Domovinskom ratu. I opet će, kad ga se o tome pita, zakuhati, piše u komentaru glavnog urednika Robert Frank za Glas Istre pod naslovom “Ima onaj SDSS-ovac Stanimirović pravo – mi Hrvati smo glupani i budale”kojeg djelomice prenosimo.

Pita ga, dakle, novinar u jučerašnjem intervjuu za Novi list i Glas Istre: „Hrvatska percepcija Domovinskog rata vrlo je jednostavna – Srbi su nas napali, mi smo se branili i obranili“. A Pupovac, s očito neizbježnim, ciničnim smiješkom, kaže: „Ha, ha, ha… Nije to samo jednostavna nego i jednostrana percepcija, jer ne prikazuje stvari onakvima kakve su doista bile. U tom je narativu sve krajnje pojednostavljeno i ne uvažavaju se činjenice koje su meni i drugima itekako poznate“. Skoro će, eto, 25 godina od kraja rata, a Pupovac i dalje relativizira Domovinski rat i ono što mu je prethodilo. Novinar mu je postavio pitanje o Domovinskom ratu parafrazirajući jednog saborskog zastupnika koji od Pupovca očekuje da nedvosmisleno kaže da su Srbi napali Hrvate koji su se onda bili prisiljeni braniti, što su i, unatoč nepovoljnim okolnostima, uspješno učinili. U suprotnom, ako to Pupovac ne kaže, mnogi mu neće priznati da voli Hrvatsku i poštuje stečevine Domovinskog rata. Pupovac je, naravno, na svoj način odgovorio. „Kao osviješteni čovjek, koji zna puno o tome što se tijekom tog vremena događalo u političkoj i ratnoj sferi na prostoru bivše Jugoslavije i u hrvatsko-srpskim odnosima, koji zna kako se razvijao narativ o Domovinskom ratu i agresiji, naravno da ne mogu slijediti pojednostavljenu, službenu ideologiju o tome. To je nerealno. Čak i da nisam Srbin, kao osviješteni intelektualac ne bih mogao prihvatiti tu priču koja je stvorena kao opijum za narod“.

.Pupovac o Domovinskom ratu: ‘Ne mogu slijediti pojednostavljenu, službenu ideologiju o tome’… Ha, ha, ha… Nije to samo jednostavna nego i prilično jednostrana percepcija…

Okrenuo pilu

A što reći nego da će skoro, eto, 25 godina od kraja rata, a Pupovac opet negira realnost i činjenicu da je Srbija napala sve svoje susjede, osim Makedonije, da su se svi ratovi vodili na područjima koje je ona napala i da je sve ratove srećom izgubila. S vremenom će, nakon što je kroz malu rupicu provukao tu tezu, u javnost na velika vrata izaći sa svojim službenim viđenjem Domovinskog rata u kojem će, po njegovoj interpretaciji, odgovornost biti izjednačena. U njegovoj perspektivi jedan Vojislav Stanimirović i general Ante Gotovina također će biti izjednačeni. Ne, ustvari neće. Za njega je Gotovina neprijateljski general, a Stanimirović tek bivši direktor bolnice u Vukovaru koju je prethodno, od ustaša naravno, pročistila, masovnim klanjem svega što im se našlo na putu, sva srpska vojna sila u rasponu od kradljivaca, kriminalaca i lopova, preko njihove redovne vojske pa sve do četnika. Isti taj Stanimirović, saborski zastupnik u RH, bio je član predstavničkog tijela u tadašnjoj vlasti na tom okupiranom području. Isti taj Stanimirović, kažu ljudi s tog područja pa i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, u trenutku pada Vukovara rekao je da je pao posljednji ustaški bastion. Stanimirović je bio onaj inteligentniji dio srpske ekspanzionističke politike koji je kreirao ono što su drugi na ratnom terenu provodili. Radi mentalne higijene bolje je o njemu ne raspravljati, no Pupovac će i njegov angažman u neprijateljskoj vojno-političkoj strukturi krajnje relativizirati. Iz percepcije Milorada Pupovca, agresorskog rata na Hrvatsku gotovo kao i da nije bilo. Stvarno bi se mogao steći dojam da je tu i tamo ponekog Hrvata pogodio zalutali metak.

Za Pupovca nije toliki problem bio rat, nego više poratno stanje. Kaže on da hrvatska službena politika godinama ne reagira kad se ustaštvo veliča u javnom prostoru. Kaže da vlast ignorira takve pojave. A mogla bi se teza postaviti naopako, u suprotnom smjeru, pa ga priupitati kako on i kako njegovi iz vrha SDSS-a reagiraju kad se u njihovim redovima veliča četništvo i zaziva Velika Srbija. Jel’ bi ih, te svoje četnike, Pupovac i Stanimirović prekinu u takvoj atmosferi? Jel’ bi oni, kad uđu u njihove kuće u istočnoj Slavoniji, ali ne samo tamo, tražili od domaćina da sa zidova skinu sve ono što veliča četništvo? Možda portret u službenom Beogradu rehabilitiranog i obljubljenog Draže Mihailovića? Jel’ im kaže – pogriješili smo, ljudi; napali smo Hrvatsku, bez razloga pobili desetke tisuća ljudi, raselili stotine tisuća; priznajmo to i prekinimo s mitovima zbog kojih smo sa svima zaratili. Jel’ im to kažu Pupovac i Stanimirović? Ne, nažalost im to ne kažu. Srpsko suočavanje s posljedicama ratova koje su započeli i vodili tek bi trebalo uslijediti. Suštinski i iskreno, ono se nije dogodilo.

Gdje je pokajništvo?

Ako je historia est magistra vitae, onda bi srpski politički predstavnici u Hrvatskoj trebali pročitati govor čovjeka koji se zove Richard von Weizsacker.

Veličina Weizsackera je u priznanju vlastite, odnosno kolektivne zablude, pogreške, traženju oprosta i shvaćanju da je ono što se nacistima dogodilo nakon drugog Svjetskog rata logičan refleks za ono što su oni činili tijekom tog istog rata. Ovakvo razmišljanje, iskreno i pokajničko, Pupovac zanemaruje. No bilo bi neiskreno reći, bilo bi lažno tvrditi da je Pupovac zagovarao velikosrpsku politiku. Nikada to nije radio. Čak je kao Srbin među srpskim narodom, riskirajući i svoju poziciju, u osvit rata inzistirao da razum prevlada nad emocijama uzavrelim suludom politikom Slobodana Miloševića. Definitivno, Pupovac se kao uvjereni pacifist oduvijek borio za mir. Ali to ne znači da ne može reći tko je kriv za rat. I tko je bio najveći krvnih druge polovine 20. stoljeća u Europi.

Bilo bi zgodno da se Vojislava Stanimirovića i tisuće takvih u istočnoj Slavoniji može priključiti na poligraf pa da na tom relativno pouzdanom detektoru laži ili posredstvom nekog seruma istine kaže i kažu što misli i što misle o Hrvatskoj i Vukovaru. Naravno da ni Stanimirović ni Pupovac to neće napraviti, neće svoje dovesti u red, nego će ispravljati druge s argumentima klimavim kao što su noge stogodišnje starice. Samo krajnje licemjerni neće priznati da u istočnoj Slavoniji i mnogim područjima koje je Srbija bila okupirala u Hrvatskoj danas žive i rade ljudi koji Hrvatsku preziru. Ljudi koji u samoći svojih domova mrze sve što je hrvatsko. Srećom, ima toliko pametnih Srba, prije svega kvalitetnih i poštenih ljudi koji se ne opterećuju ni srpstvom ni hrvatstvom nego pošteno žive svoje živote. I da, ne osjećaju se ugroženo. Budala i nasilnika bilo je i uvijek će biti i među jednima i među drugima. Na pametnima je da ih bude više.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Glasa Istre.

** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala** 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 × 4 =