Podijeli

Temeljnu tvrdnju teološke antropologije, da je čovjek slika Božja i da je tijekom svoga postojanja u neprestanom odnosu prema svome Stvoritelju, osim dogmatskim i svetopisamskim postavkama, moguće je izreći i poetskom riječi. Rimski triptih odraz je takve sinteze, a potpisao ga je Ivan Pavao II., filozof, teolog i zaljubljenik u riječ koja za njega postaje otajstvo. U njegovu se pjesništvu otkriva ljubav prema riječi usađena u rodnoj Poljskoj za vrijeme mladosti i studija na Jageionskom sveučilištu, potom se obogaćuje filozofskim i teološkim spoznajama, a svoju puninu nalazi u susretu stvorenoga i Stvoritelja.”

(Iz Uvoda prikaza Zbirke pjesama Ivana Pavla Drugoga, Rimski triptih; “U Rimskom triptihu”, autorice Tanje Popec – https://hrcak.srce.hr/file/180942; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 29. 5. 2019.)

Svetac u čijem smo srcu mi Hrvati imali posebno mjesto, Ivan Pavao Drugi, vodio je našu Katoličku crkvu 26 godina, 5 mjeseci i 17 dana i za to vrijeme postao nespornom moralnom vertikalom svijeta. Papa putnik, filozof, teolog, svećenik, apostol i propovjednik vjere, vjerni Kristov sljedbenik, čovjekoljubac, neumorni borac za istinu, pravdu i jednakost svih ljudi, ekumenist, pomiritelj nacija i religija, pored enciklika, apostolskih pisama, pobudnica, konstitucija, motu proprija i knjiga što ih je napisao, ostavio nam je u naslijeđe i svoju poeziju – meditacije pretočene u čarobne stihove koji veličaju Tvorca, i Njegovo djelo: Čovjeka i Prirodu.

Duboka su to meditacijska promišljanja koja nadahnjuju, oplemenjuju i potiču traganje za odgovorima što ih tako pomno krije tajna našega ljudskog bitka i svijeta koji nas okružuje…

  “POTOK

 Čuđenje

 Obronak šumski silazi

u ritmu bujica gorskih

a taj mi ritam objavljuje Tebe,

Predvječna riječi.

Kako je predivna šutnja Tvoja

u svemu, čime se odasvud javlja

stvoreni svijet…

što zajedno s obronkom šumskim

silazi u dolinu svakom njegovom padinom…

sve što sobom nosi

srebrna kaskada bujice,

koji se u ritmu s gore obrušava

nošen svojom vlastitom maticom…

  • nošen kamo?

 Što mi pripovijedaš, potoče gorski?

na kojemu mjestu sa mnom sresti se imaš?

sa mnom koji također prolazim –

slično kao i ti…

Zar slično kao ti?

 

(Dopusti mi ovdje zastati –

dopusti mi na pragu se zadržati

ovo je jedno od najčistijih čuđenja.)

Bujica se ne čudi dok se nadolje ruši

i šume šuteći silaze u ritmu bujice

  • ali, čovjek se čudi!

Prag koji svijet u njemu prekoračuje,

prag je čuđenja.

(Nekoć je upravo tom čuđenju ime ‘Adam’ dano.)

 Bio je osamljen s tim svojim čuđenjem

posred bića, koja se nisu čudila

  • bilo im je dosta da postoje i da protječu.

Čovjek je prolazio zajedno s njima

na valu čuđenja.

Čudeći se, stalno je izranjao

iz toga vala koji ga je uzdizao,

kao da govori svemu naokolo:

‘zaustavi se! – pristan u meni imaš’

‘u meni je mjesto susreta

s Predvječnom Riječju’ –

‘zaustavi se, ovo prolaženje ima smisao’

‘ima smisao…ima smisao…ima smisao!’

 

  1. Izvor

 Obronak šumski silazi

u ritmu potoka gorskih…

Želiš li pronaći izvor,

moraš ići uzgor, protiv struje.

Probijaj se, traži, ne odstupaj;

znaš, da on mora tu negdje biti –

Gdje si izvore?…Gdje si izvore?!

 Tišina…

Potoče šumski, potoče

otkrij mi tajnu

svoga početka!

(Tišina – zašto šutiš?

Kako si brižljivo skrio tajnu svoga početka!)

 Dopusti mi usne uroniti

u vodu s izvora

oćutjeti svježinu,

svježinu životvornu.”

(Ivan Pavao Drugi, RIMSKI TRIPTIH – meditacije, Glas Koncila, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2003.; str. 11-13.)

Zlatko Pinter

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

šesnaest − 12 =