Podijeli

Prof. dr. sc. Mirjan Damaška, (Brežice, 1931.), ugledni pravnik, koji već godinama živi i radi u SAD, te predaje na njihovim najvažnijim sveučilištima, (već godinama profesor emeritus na američkom sveučilištu Yale u SAD), objavio je zanimljivu i vrijednu knjigu – „Domovina“ (Školska knjiga, 2019.). Riječ je, kako se navodi, o ispovijedi i pripovijesti o životu, ljubavi, prijateljstvu, osamljenosti, uspjehu, pravu i pravdi s obje strane velike bare!…

Naime, i sam nakladnik ističe da je ovu knjigu teško smjestiti u okvire klasičnih književnih i znanstvenih žanrova i klasifikacija jer sadržava brojne autobiografske  elemente, dok je tematski mnogo šira, a misaono puno dublja pa je u tom pogledu bliža memoarima ili memoarskim zapisima.

Damaška je nakon sloma Hrvatskog proljeća otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvario sjajnu karijeru, prije svega, pravnika, znanstvenika, sveučilišnog profesora, ali domovinu nikada nije i kako veli ne će zaboraviti.

Jedno vrijeme bio je i član tima pri Haaškom sudu, kad se osuđivalo neke od hrvatskih junaka Domovinskoga rata, ali nije se slagao s pojedinim hrvatskim političarima, pa je morao napustiti ovaj zadatak.

Knjiga „Domovina“ pisana jednostavno, oštro, ali i veoma zanimljivo otkriva mnoge stvari, pa se već sada može reći da će biti pravi bestseler.

Bio je to uostalom i povod da ga ponovno zamolimo, prije njegova povratka u SAD,  za razgovor.

Pa, gospodine Damaška, što Vas je ponukalo da napišite i objavite jednu ovakvu knjigu? – pitali smo na početku.

–          Za moj 12. rođendan, 1943., otac mi je poklonio dnevnik koji čuvam kao oko u glavi- odmah je odgovorio te nastavio: Od malih nogu do, eto, duboke starosti povremeno bih unosio utiske o proživljenom u dnevnike kojih sada imam toliko da zapremaju čitav jedan red u mojoj kućnoj biblioteci. Pred nekoliko godina shvatio sam da će svi ti dnevnici završiti  u smeću kad odem na drugi svijet, pa mi je postalo žao da o njima ne ostane neki trag. Učinilo mi se osim toga da je moj životni put bio dosta neoubičajen, pa da bi mogao biti od interesa nekim ljudima – ne samo u pravnoj struci u kojoj sam djelovao. Ulogu je odigrala i pomisao da bi moja sudbina mogla ukazati mladim naraštajima na cijenu koju treba platiti da se napusti rodni kraj, čak ako i uspijemo u tuđini-rekao je.

–  A kad smo ga pitali, tko je prvi čitao tu  knjigu nije se mogao sjetiti, pa nas je dalje zanimalo, je li bilo teško pisati o sebi, odnosno razotkrivati se…?
– Jasno je da sam iz gomile podataka u mojim dnevnicima morao izabrati samo neke momente. Izabrao sam ono sto mi se činilo interesantnim, ali ima u mojoj autobiografiji i pokoje intimnosti za koje ne mogu računati da će ih čitatelji smatrati interesantnima, ali sam ih ipak unio jer bi bez njih moj lik ostao izopačen. Neke od tih pojedinosti ne bacaju na mene povoljnu sliku, ali bi bez njih moj “autoportret” bio iskrivljen. Za tu odluku nije trebalo hrabrosti, jer sam na kraju životnog puta, pa ne berem brigu za karijeru – odgovorio je.

– A, kako danas gledate na taj svoj životni put, jel moglo drugačije, bolje?
– Jasno mi je da je mogao biti drugačiji. Na prvim stranicama knjige pričam, na primjer, da je malo falilo pa da me kao trogodišnjeg dječaka otmu neki ljudi u Ljubljani. Kad se sad nagnem nad svoju prošlost, ispada da treba razlikovati razum i osjećaje. Posve je sigurno da sam time da sam se otisnuo u tuđinu u profesionalnom pogledu postigao više nego što bih postigao da sam ostao u svojoj domovini. Hladnim rasuđivanjem moglo bi se reći da se moja odluka isplatila. No nije sve u profesionalnom uspjehu i šoldima. Time da sam u 40. godini života napustio Hrvatsku, odrekao sam se užitka koji potiče od života u kulturi u kojoj sam odrastao i od druženja s ljudima s kojima sam proveo mladost. Nisam se u potpunosti adaptirao na američki način života, a dugi boravak u tuđini doveo je do toga da nisam više potpuno uronjen ni u domaću, hrvatsku stvarnost. Kao što sam Vam rekao i prošli puta – Čardak ni na nebu ni na zemlji.

–          Kao što je poznato, za životni poziv odabrali ste pravo, i u tome postigli sve što se postići dalo. Međutim, bilo bi dobro znati, kako je Vama bilo biti u toj profesiji u bivšoj, propaloj Jugoslaviji, a kako kad ste odlučili otići?
– Odluka da napustim domovinu nije nipošto bila laka. Bio sam redovni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i priznati stručnjak za kazneno pravo. Imao sam i reputaciju u Europi. Otići u Ameriku značilo je u mnogo pogleda početi u 40. godini iz početka. Ne bih nikad napustio Hrvatsku da nije došlo do sloma Hrvatskog proljeća. Bojao sam se da će na vlast ponovno doći stari komunisti i zavladati jednoumlje boljševičke faze jugoslavenskog socijalizma. Izgubio sam nadu da će se za mog života izmijeniti politička situacija, propasti Sovjetski Savez i Jugoslavija, a osamostaliti se Hrvatska. Osim toga želio sam se posvetiti poredbenom pravu za koje je tada na Pravnom fakultetu postojao minimalni interes.

– Susreli ste se  i s nekim poznatim osobama iz hrvatskog javnog života. Oni na jednoj, a Vi na drugoj strani. Koji Vam je od tih i takvih susreta ostao u lijepom, a koji u ružnom sjećanju?
– Točno je da sam se susretao s hrvatskim političarima, ne samo zato da su neki od njih željeli da u svoj životopis unesu da su održali predavanja na Yale-u,
nego i zbog mojih raznih zaduženja u svezi s haškim procesima. Istini za volju moram reci da mi je najbolji utisak ostavio Sanader, pa sam bio tužan kad sam saznao za sve ono za što se on sada tereti. Odličan dojam ostavila je i sadašnja predsjednica države. Josipović je održao jedno lijepo predavanje na teološkom  fakultetu. Loš utisak ostavio je samo Mesić, jer je pogrešno mislio da se vicevi i duhovitosti mogu prenositi iz kulture u kulturu. Studentice su se zgražale nad jednom  njegovom doskočicom koja bi u Hrvatskoj imala dobru prođu, ali je na Yaleu ocjenjena kao neukusni “seksizam”. Razočarao me je i jedan susret sa gospodinom Milanovićem u New Yorku, o čemu govorim u knjizi.

–  Međutim, Vaša domovina okusila je i rat, velikosrpsku agresiju. Gdje Vas je dočekalo to vrijeme, i jel ste bili uvjereni u hrvatsku pobjedu?
– Rat me je zatekao u Americi. Silno sam se plašio da će tenkovi JNA doći do Zagreba za nekoliko dana. Tek mi je žilavi otpor, ne samo u Vukovaru nego i na drugim bojišnicama, pobudio nadu da će se Hrvatska oduprijeti agresiji. Plašio sam se, međutim, da će mi domovina ostati krnja zbog teritorija koji je ostao pod kontrolom Srba.

– A, što danas, ako se smije znati, zamjerate svojoj, hrvatskoj, Domovini?
-Ne bih želio  mnogo govoriti o mojim zamjerkama domovini, jer je moje poznavanje lokalnih prilika vrlo površno. Osim toga, kao što kod voljene osobe često previđamo njene mane, tako i u pogledu domovine nerado gledam u njene sjenovite i tamne strane.

– U Hrvatskoj, kažu, vlada korupcija, poglavito u sudstvu. Je li tako i u svijetu, ili kako iskorijeniti ovo zlo?
– Korupcije ima posvuda, radi se samo o njenom stupnju. Izgleda doista da je u hrvatskom pravosuđu korupcija dosta izražena, ali ju je teško spriječiti bez radikalnih zahvata za koje ne postoji ni politička volja ni postojeći pravni instrumenti. Kao i u nekim drugim sektorima društva, tako bi i u pogledu pravosuđa dobro došla inicijativa civilnog društva – raznih udruga kojima društvene mreže stoje na raspolaganju.

– A, kako gledate kad pojedini mediji „sude“?
– Kad god izađete u javnost, posebno ako se otkrijete tako da se vide i vaše slabe strane morate računati na nepovoljne reakcije, posebno od ljudi koji vas ne vole, a tih imam ja u priličnoj mjeri. No u mojim godinama  – u dobi kad više ne mislim na karijeru — kritički prikazi moje knjige neće me posebno pogoditi, pogotovu  jer za neke neću u Americi ni saznati….- poručio je Damaška.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

8 + 5 =