Podijeli

Gordana Šarić jedna je od rijetkih žena koje su kao pripadnice borbenog sektora sudjelovale u VRO Oluja. Naša vrlo elokventna i obrazovana sugovornica kaže kako je sve dosad svoja sjećanja na rat držala pod kontrolom te kako bi joj srce brže zakucalo, a emocije proradile kada bi osjetila negativne reakcije hrvatske javnosti na spomen branitelja ili Domovinskog rata. Jer, iako je Gordana Šarić magistra ranog i predškolskog obrazovanja, svojeg se braniteljskog statusa ne srami. Dapače, jasno se sjeća tadašnjih okolnosti i žrtve koju su podnijeli njezini suborci i ona, a sve za slobodu i današnji boljitak hrvatske države:

Dnevno

“Bila sam mjesecima zatočena”

“Nikada nisam govorila o svom ratnom putu koji je počeo 1994. godine u sklopu 134. brigade. Mnogi će reći, rat je tada bio gotov i tvojih 300 dana borbenog sektora ne vrijede puno, no moja je ratna priča počela u selu Šopot nedaleko od Benkovca 1991. godine. Sve ono što se ondje do 1993. događalo mojoj obitelji i meni kao maloljetnoj djevojčici postalo je razlogom mojeg priključenja obrani čim sam postala punoljetna. Osim toga, ranije nisam mogla u rat i zato što sam bila zatočena…”, započela je svoju nikad ispričanu priču Gordana, koja je za sve svoje prijatelje i suborce jednostavno – Goga, donosi dnevno.hr.

“Maltretiranje od velikosrpski odgojene djece počelo je još u Matematičko-informatičkoj gimnaziji koju sam pohađala. Sjećam se da me zlostavljao Veljko Subotić koji danas dolazi u Biograd na ljetovanje. Poželim mu prići i pitati ga zašto mi je to činio… Mnogi moji vršnjaci iz škole naknadno su se priključili srpskoj paravojsci, pa tako i ratni zločinci Milutin Rajić i Nenad Radak koji do danas nisu privedeni licu pravde. Prilično sam ogorčena zbog aljkavosti i nemara u procesuiranju ratnih zločina”, kaže Goga i nastavlja sa sjećanjima koja su je nagnala da s “kalašnjikovom” u ruci krene u oslobađanje okupiranih područja oko svoga rodnog kraja.

“Zbog ovoga sam otišla u Oluju”

“Moj otac radio je u benkovačkoj pošti, sve dok jednog dana nisu došli po njega i odveli ga u zatvor. Zaprijetili su mu da će ga ubiti ako se vrati na posao. Postajalo je sve teže i Srbi su sve više prelazili granicu normalnog ponašanja. Tijekom izgradnje krova na našoj kući često smo čuli pucnjeve. Neki od tih bili su oni koji su usmrtili Mira Barešića, a drugi Franka Lisicu. Žrtve su sve češće postajali civili. Ja sam u to vrijeme sa sestrom i bratom bila na sigurnom u Zadru, no krajem srpnja 1991. odlučila sam se vratiti roditeljima koji su imali lijepo seosko domaćinstvo. To se pokazalo pogrešnom odlukom jer sam u toj kući  s roditeljima ostala zatočena do veljače 1992. Cijelo to vrijeme bili smo maltretirani, bacali su nam bombe u dvorište, pljačkali nas i napadali eksplozivnim napravama. Iz sela sam izašla u razmjeni, a roditelji su ostali. Završili su u logoru o kojem nitko ne govori. Osnovna škola u susjednom selu Podrug služila je kao logor u kojem su zatočenici spavali na podu. Naposljetku, naša tek završena kuća je minirana…”

Dnevno

Gordana Šarić se nakon svega proživljenog i s napunjenih 19 godina života priključila 134. domobranskoj pukovniji. Zadužila je oružje i prošla vojnu obuku te tečaj pružanja prve pomoći, no nije bila jedina žena u borbenom sektoru te pukovnije. S njom je bila i Jasna Mikas, sestra pokojnog vukovarskog heroja HOS-a, Jadranka Anića-Antića poznatijeg kao “Šnicla” koji je ubijen pred očima “djevojčice u plavom kaputiću”.

Početak Oluje i starica pod dekama

“Sjećam se da sam uoči polaska u Oluju pozdravila svoju mamu i rekla joj da idem u Benkovac. Samo me je gledala, nije joj bilo jasno kako mislim ići u grad koji drže Srbi. I tako smo 5. kolovoza krenuli s biogradskog područja… Čim smo ušli u selo Kakma, iz jedne se kuće zavijorila bijela zastava. Bili smo spremni na okršaj, no tu su bili samo civili koji su nam se predali, za koje smo se mi pobrinuli.”

Na pitanje jesu li Srbi koji su se predali ili napuštali svoje domove bili prestrašeni, Gordana odgovara da jesu:

“No, nisu se nas trebali bojati, a to im je ubrzo postalo i jasno. U jednoj kući ispod stepenica pronašla sam skrivenu staricu koja se zamotala u deke. Na moje pitanje ‘koga se bojite’, odgovorila je da se boji ‘naših’, misleći na Srbe. Rekla mi je da su Srbi u odlasku ubijali civile koji nisu željeli poći u konvoje. Bilo nam je žao i nje i životinja koje su po onim vrućinama skapavale od žeđi. Pobrinuli smo se za nju, a životinje smo napojili”, sjeća se Goga Šarić, nekad mlada djevojka braniteljica, a danas majka i baka jedne djevojčice.

Dnevno

Hranila baku, a baka srpske vojnike

Naša se sugovornica prisjetila i starice iz sela Velika Popina koja je ostala živjeti sama u šumi:

“Hranila sam je, a sjećam se i da sam joj odnijela veliku mortadelu. No, kada sam se vratila, mortadele više nije bilo! Odnijeli su je srpski odmetnici koji su se razmiljeli po šumama”, prepričava nam Goga i dolazi do trećeg dana akcije, kada je iz jedne štale u selu Biočevo, u kojem je ubijen Ivica Pešut, ranjen njezin suborac Silvestar Eškinja:

“Izašao je teturajući s tri prostrijelne rane na nozi. Iako sam tada prvi put vidjela takve rane, uspjela sam mu staviti prve zavoje, zaustaviti krvarenje i imobilizirati nogu. Pomogla mi je i Jasna Mikas koja se tih dana u Oluji držala sjajno, iako je znatno starija od mene. Sada kad se sjetim da smo pomagale ranjenom suborcu okrenute leđima štali u kojoj je očito bio čovjek koji ga je ranio, svjesna sam da nas je mogao poubijati bez problema.”

Krvave scene i smrt 

Osim što je prvi put vidjela teško ranjenog čovjeka, Goga je po ulasku u Benkovac vidjela dvoje ubijenih civila:

“Zanijemjela sam. Preda mnom su bila dva tijela s prostrijelnim ranama na kojima su već bile muhe, što je značilo da su ubijeni koji dan prije. Naknadno se ispostavilo da je riječ o hrvatskom bračnom paru Bešlić za čije je ubojstvo u odsutnosti procesuiran pripadnik srpske paravojske Nikola Kresić. Do tada sam takvo što gledala samo na filmu, a onda sam naglo postala svjesna da se to uistinu dogodilo.”

Gordana Šarić kaže kako je danas ponosna i sretna zbog svojeg sudjelovanja u oslobađanju Hrvatske, no:

Ponosna sam, ali…

“Bez obzira na moje ime u registu branitelja i mojih 300 dana borbenog sektora, ja danas nemam niti trebam ikakve povlastice. Dapače, nakon rata i prekinutog školovanja nastavila sam s obrazovanjem, imam posao i obitelj. Ali ne volim taj dojam orkestriranog napada na ljude koji su branili domovinu. Osjećam kao da se vrši tiha lustracija hrvatskih branitelja i to smatram nedopustivim”, zaključuje magistra, majka, baka i hrvatska braniteljica koja je sa 19 godina među prvima u kolovozu ’95. godine ušla u Benkovac.

 

S.V.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

1 × 3 =