PTSP-IZ OSOBNOG ISKUSTVA: Kada te sustav i društvo u cjelini dovede do samoga dna preostaje ti samo vjera u Boga! Ali…

Hvala ti Bože zato ali očito je kako smo ipak pred pravdom koju provodi ljudski rod ipak krivi što smo ostali živi. Mišljenja sam da treba otvoriti posebnu temu o PTSP-u ali koju će razumjeti narodna masa, bez doktorskih fraza, kratica i šifri...

ilustracija
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

PTSP II DIO-IZ OSOBNOG ISKUSTVA
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je dijagnostička kategorija i definirana je i u međunarodnoj klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije i u Dijagnostičkomi statističkom priručniku za duševne poremećaje američke psihijatrijske udruge (DSM-IV-TR). Budući je ta dijagnostička kategorija kod nas relativno nova, nema mnogo udžbenika, koji je opisuju na klasični klinički način, pa se i kliničari-dijagnostičari više nego kod većine ostalih dijagnoza psihičkih poremećaja služe navođenjem simptoma navedenih u klasifikacijama. I sama ta činjenica je problematična, jer se u opisu psihičkog stanja rijetko mogu naći simptomi i znakovi, koji nisu navedeni u klasifikaciji, no još je mnogo veći problem to, što se kriteriji u navedene dvije klasifikacije značajno razlikuju, i što međunarodna klasifikacija navodi dvije dijagnostičke kategorije za posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), a američka samo jednu.
Iako je i u psihijatrijskim tekstovima i u umjetničkoj, beletrističkoj literaturi i ranije bilo opisa kliničkih slika posttraumatskog stresnog poremećaja (u daljnjem tekstu PTSP) i patnji, koje ti bolesnici proživljavaju, prvi put se ta dijagnostička kategorija navodi i definira 1978. godine u Dijagnostičkom i statističkom priručniku (DSM-III) američke psihijatrijske udruge. Potreba za tom dijagnostičkom kategorijom proizašla je iz sučeljavanja s velikim brojem vijetnamskih veterana, koji su nakon rata i pretrpljenih trauma prezentirali sličnu kliničku sliku, koja se nije mogla uklopiti u dijagnostičke kategorije prethodnih klasifikacija. U DSM-IV dijagnostički kriteriji su bolje i detaljnije operacionalizirani. Klasifikacija Svjetske zdravstvene organizacije uvodi dijagnozu PTSP tek u desetu reviziju (MKB-10) 1992. godine, a koja je na hrvatski jezik prevedena 1999. godine.
Epidemiološki podaci o prevalenciji posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) vrlo su različiti. Kreću se od 1 do 14 posto u neselektivnoj populaciji ovisno o metodama prikupljanja podataka, a u visoko traumatiziranim populacijama posebno kod hrvatskih branitelja. U nas smo tijekom trajanja i nakon završetka Domovinskog rata naročito visoku stopu prevalencije registrirali među bivšim logorašima, izgnanicima i izbjeglicama te u obitelji nestalih osoba. Već je istaknuto, da je bitni čimbenik u nastanku posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) stresor i podrška okoline nakon traumatskog događaja, te struktura ličnosti. Psihološke teorije kao bitne etiološke čimbenike navode razbijanje individualne bazične sigurnosti o vlastitoj neranjivosti i dostupnosti pomoći, raspoloživosti obrambenih mehanizama u savladavanju narcističkih povreda i procesusamostalne ili suportirane prorade traumatskog iskustva. Uz postojanje verificiranog traumatskog događaja potrebno je postojanje simptoma ponavljajućih intruzivnih sjećanja na traumatski događaj, ponovna proživljavanja traumatskog događaja u budnom stanju ili snovima, a često je izbjegavanje događaja, koji podsjećaju na preživjelu traumu, jaka vegetativna stigmatiziranost, gubitak samopouzdanja, povlačenje iz društva, nesanice i izrazito sniženi prag na frustracije. Čest je razvoj alkoholizma, depresije i suicidalnosti, ali i niza somatskih bolesti.
U slučaju neliječenosti osoba s PTSP-om može trajno imati sve ili dio simptoma iz početne kliničke slike, no opisani su i neliječeni slučajevi, koji postepeno ulaze u spontanu remisiju. Uz adekvatno liječenje i povoljnu reakciju i prihvaćanje okoline većina bolesnika postiže poboljšanje ili oporavak. U slučaju intenzivnog retraumatiziranja može se ponovno javiti nova epizoda PTSP-a, za koju je obično teško procijeniti, da li je ona posljedica prve psihotraume, pa je nova samo dovela do recidiva, ili je neovisna o prvoj psihotraumi i ranijoj epizodi. Za sada postoji premali broj opisa takovih slučajeva. Posljednjih se desetak godina ni o jednoj psihičkoj bolesti ni poremećaju toliko ne raspravlja o radnoj sposobnosti kao kod PTSP-a. U slučaju vještačenja radne sposobnosti treba posebno voditi računa o dizabilitetu koji proizlazi iz intenziteta i kvantiteta simptoma PTSP-a, podršci obitelji i radne sredine, strukturi ličnosti i školskoj spremi u vrijeme nastanka PTSP-a i aktualnoj (ne)zaposlenosti. Velika teškoća u klasifikaciji je što se dizabilitet navodi kao jedan od dijagnostičkih uvjeta za PTSP, što slučaju dobivanja i održavanja statusa branitelja predstavlja dodatno opterećenje.
OSOBNO ISKUSTVO
Počinjem jednostavno osjećati kako se samnom događaju nekakve čudne stvari. Ponašam se čudno, ne prepoznajem više sam sebe, povlačim se iz društva, svi i sve mi ide na živce čak i moji najmiliji žena i djeca. Postajem sve agresivniji načešće prema drugima ali ponekada i prema samom sebi. Pokušavam razmišljati o svemu ali glava mi je prazna. Imam dojam kako razmišljam o nečemu no u biti ne razmišljam baš o ničemu, blokada negdje u mozgu. Počinjem se povlačiti u sebe, nikome ne govorim o tome šta me muči, zatvaram se sve češće u svoju sobu i po par dana ne izlazim iz iste. Često vičem na svoje ukučane, napet sam, agresivan, dovoljna mi je jedna kriva rječ da planem i napravim nešto što u biti ne želim. Počinjem spavati sve manje, muče me nočne more, budim se na najmanje podražaje preznojen i u strahu, san mi je plitak. Na nagovor svoga prijatelja ne rado, potražio sam pomoč u psihijatriskoj bolnici Vrapče kod doktorice Jadranke Petrovič gdje se i danas lječim. U početku pojave simptoma nisam znao što se događa sa mnom, nisam mogao shvatiti sam sebe, počeo sam se bojati svojih reakcija i svojega ponašanja u raznim situacijama.
Teško sam se mirio s činjenicom kako mi je potrebna psihijatriska pomoć. Nikada nisam volio psihijatre i psihijatriske bolnice i sama pomisao na to u meni stvara nekakav nemir i nelagodu. Na psihijatre sam uvjek gledao s nekakvom rezervom jer oni vam ne mogu pomoći niti vas mogu izlječiti. Psihijatri su ljudi koji misle da mogu prodrijeti u ljudski mozak, u ljudski um ali samo rijetki od njih priznati če kako je to ustvari nemoguče. Ponekada sam imao prilike susretati se s psihijatrima za koje sam znao pomisliti kako je njima potrebna pomoč, a ne meni.
Nikada prema svome psihiču nisam bio u potpunosti otvoren i još danas skrivam neke stvari od njega što nije dobro ali za to imam razlog. Naime 1999. g. Nakon pokušaja suicida završio sam na uregentnoj psihijatriji u psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Tamo sam, vjerovali ili ne doživio još veći stres. Sam moj dolazak na taj odjel u meni je stvorio toliku nelagodu i nemir da sam na trenutak pomislio kako sam u nekom horor filmu. Lječenje kako psihijatri popularno nazivaju hospitalizaciju u bolnici, sastoji se od toga da vas počnu šopati sa nekakvim tabletama tkz. Ljekovima. To rade u tolikoj mjeri da na trenutke ne znate gdje ste, šta se s vama događa, čudno vam je u glavi i bojite se šta to rade od vas? Drugim rječima od vas rade biljku i kemijom vam spaljuju mozak. Doktor koji vas je primio na odjel uopče ne pokušava da vas razumije i nije ga briga za vas kao za čovjeka jer vi ste za njega samo pokusni kunič. Nakon pokušaja suicida tamo sam proveo osam dana i nakon toga otpušten sam kući s obrazloženjem kako je stanje poboljšano. Ono što sam tamo vidio za vrijeme svoga boravka na odjelu je zastrašujuče i vjerujte mi kako se osoblje striktno trudi da to sakre od javnosti. Ljudi koji se nalaze na lječenju i koji nisu krivi što su bolesni žive na odjelu u neljudskim uvjetima, gorije nego životinje. Spavaju po podu na madracima jer nema dovoljno kreveta, neki viču po noči, plaču i zapomažu. Imate osječaj kako od osoblja nikoga nije briga, čak je nekima od osoblja to i smješno.
To definitivno nije bilo okruženje niti njesto gdje bi se ja sa svojom bolešču trebao dobro osjećati. Iako se tada nisam osječao baš najbolje po izlasku iz bolnice, bio sam presretan što izlazim iz toga pakla kojeg oni nazivaju bolnicom. Upravo zbog takvoga stanja u psihijatriskim bolnicama ne želim se potpuno otvoriti prema svome doktoru. Npr. ne želim mu reči kako se osječam, šta mi je na pameti i o čemu razmišljam. Nebi želio da opet završim na takvome odjelu jer bojim se takvoga okruženja i takvih doktora.
Kome još trebam ja, duša od ratnika? Gdje je uopće moje mjesto u društvu?
Propali su svi moji ideali o tome kako ču nakon rata hodati uzdignute glave, o tome kako ću biti ponosan i pronači svoje mjesto u društvu. Nači svoje mjesto u srcima onih koji danas postoje zahvaljujuči nama braniteljima. Bože što bih dao da nas vidim ponosne i zdrave. Niko od nas više nikada neče biti ono što smo bili prije rata. Jednoga dana kada svi mi branitelji odemo, kada nas bog uzme k sebi ova država če odahnuti i vjerojatno to proslaviti. Do tada ču si uzeti slobodu i poručiti onima koji odlučuju o našim životima, nemojte nas trpiti, pokušajte nas kao što to cjelo vrijeme i radite uništiti da vam nismo na teret!
Kada te sustav i društvo u cjelini dovede do samoga dna preostaje ti samo vjera u Boga ali dali je to dovoljan razlog za životom? Svi smo mi branitelji 1991. Godine vjerovali u Boga, nosili smo krunice u rat koje su neke od nas i sačuvale od pogibije.
Hvala ti Bože zato ali očito je kako smo ipak pred pravdom koju provodi ljudski rod ipak krivi što smo ostali živi. Mišljenja sam da treba otvoriti posebnu temu o PTSP-u ali koju će razumjeti narodna masa, bez doktorskih fraza, kratica i šifri, piše,
Autor / Dražen Glogović
foto-facebook

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × pet =