Podijeli

Nakon događaja s početka ožujka 1991. godine kada su specijalne jedinice MUP-a RH uspjele vratiti pod kontrolu policijsku postaju, u Pakracu je situacija postala još teža. Već sredinom ožujka počela su miniranja kuća, vikendica, kafića, trgovina, obrta te javne infrastrukture. Minirani i razbijani su izlozi trgovina, odvjetničkih ureda, obrtničkih radionica, bacani su eksplozivi u dvorišta te minirane vikendice. Također, minirana je pruga, bačen je eksploziv na bazen vodovoda ponad Pakraca te miniran dalekovod u Bučju.

Posebna priča u razdoblju ni rata ni mira u Pakracu bile se gostionice, koje su se počeli dijeliti na srpske i hrvatske, pri čemu su hrvatske bili na udaru pobunjenih Srba. Tako je 11. ožujka bačen dinamit na gostionicu Quella u Lipiku, u vlasništvu Đure Strage. Prema kazivanju vlasnika, te večeri na kafiću je bila izvješena hrvatska zastava. Tada je u kafić ušao jedan od braće Vrhovac iz Dobrovca, jedan od najradikalnijih Srba u pakračkom kraju, i počeo mahati štapinima dinamita prijeteći gostima. Istjerali su ga van, a on je s terase pokušao ubaciti eksploziv u lokal. Međutim, eksploziv se odbio od grane i eksplodirao pokraj kafića razbivši mu prozore. Gosti su ga uhvatili i predali policiji, koja je kod njega pronašla još 7-8 noževa. Isto tako, 5. travnja postavljen je eksploziv na ulazna vrata gostionice Zelendvor u Lipiku, srećom samo uz materijalnu štetu. Pobunjenim Srbima poseban trn u oku bila je gostionica Papiga u centru Pakraca, vlasnika Drage Januša. U Papigu su zalazili mladi Hrvati, a tamo je boravila i Posebna jedinica policija „Omega“ iz Bjelovara prilikom intervencije u Pakracu. Pobunjeni Srbi bacili su eksploziv na podrumski prozor kafića 22. travnja, srećom bez posljedica. Pobunjeni Srbi često su pred zatvaranje znali ulaziti u Papigu i provocirati, uništavati inventar i sukobljavati se s gostima. Ipak, 19. svibnja prilikom bacanja eksploziva na gostionicu Larma, jedan dječak je zapamtio registarske oznake automobila iz kojeg je bačen eksploziv te je uhvaćen jedan terorist iz Šeovice.

Ipak, pobunjenim srpskim teroristima omiljena su meta bile sakralne građevine. Tako su u noći 27. ožujka 1991. godine minirana teška hrastova vrata pakračke katoličke crkve. Eksplozija je bila toliko jaka da su dijelovi teških vrata završili i na tridesetak metara udaljenom oltaru. Zanimljivu anegdotu uz taj čin iznio je Antun Erjavec u svojoj knjizi Pakrac i Lipik uoči rata 1991. godine:

Nekoliko dana nakon toga susretnem se s nastavnikom, nekadašnjim mojim prijateljem (po „glumačkoj“ liniji) iz Bučja i Lipika Markom Bastom i on će meni: „Tonči, pa to ste vi sami napravili“. Ja se skamenio, a on se podsmjehne i upita: „Zašto su onda unaprijed naručena druga vrata u Prekopakri“? Pozvao sam ga da ode sa mnom pred crkvu gdje su još jasni tragovi da su vrata pravljena „na licu mjesta“, a ne u Prekopakri. Naravno nije pristao i ostao je vjeran sljedbenik podmukle bizantsko-srpske politike, koju Hrvati niti razumiju niti su joj nažalost dorasli.

Katolička crkva u Pakracu na koncu je u potpunosti izgorjela nakon minobacačkih pogodaka pobunjenih Srba i tek pridošlog banjalučkog korpusa JNA 28. rujna 1991. godine. Prije početka otvorenog rata 19. kolovoza, ipak je najviše stradala kapelica sv. Josipa. Sv. Josip zaštitnik je Pakraca, a na njegov spomendan 19. ožujka slavi se i Dan grada Pakraca. U Pakracu mu je posvećena kapelica na sjeveroistočnom izlazu iz grada, na križanju Strossmayerove, Tomislavove i Gundulićeve ulice. Kapelicu je podigla tada ugledna pakračka obitelj Althaller 1865. godine nasuprot mjestu na kojemu je izgrađena drvena crkva sv. Josipa, prva pakračka crkva. Prvi put ona je oštećena eksplozivom 3. svibnja 1991. godine, a isto je ponovljeno 15. svibnja. Posljednji put minirana je u noći s 20. na 21. svibnja i potpuno uništena. Kapelica je vjerojatno bila trn u oku zbog toga što je sv. Josip zaštitnik Pakraca, ali i hrvatskog naroda. Za miniranje je osumnjičen pakrački konobar Predrag Vlajnić, koji je tijekom rata zarobljen, razmijenjen i potom poginuo kao pripadnik paravojnih postrojbi pobunjenih Srba. Kapelica sv. Josipa prvi je uništeni sakralni objekt u Domovinskom ratu. Večer nakon miniranja velik broj građana i vjernika okupio se na mjestu minirane kapelice s upaljenim svijećama uz molitvu i crkvene pjesme, a obred je vodio pakrački župnik Marijan Franjčić. Istu večer kada su se građani okupili oko razrušene kapelice sv. Josipa, pobunjeni Srbi postavili su barikade na cesti između Lipika i Donjeg Čaglića te ponovno minirali prugu kod Dobrovca.

Svi ovi događaji najavljivali su nove napetosti pa je 22. svibnja u Pakrac poslan dio Posebne jedinice policije „Omega“. Već 27. svibnja pobunjeni Srbi organiziraju prosvjedni skup ispred pakračke općine na kojem je, prema izvještajima, bilo oko 1500 Srba. Zbog naelektrizirane atmosfere, dio „Omega“ stavljen je u pripravnost. Tijekom skupa pobunjeni Srbi istakli su srpsku zastavu na zgradu općine te su ju „Omege“ nakon skupa pokušale skinuti. Pobunjenim Srbima nije se svidio taj pokušaj te su počeli pucat u zrak te su čak i napali jednog pakračkog policajca. U međuvremenu su se naoružani srpski civili počeli su se okupljati u centru grada najavljujući čak i napad na policijsku postaju zbog čega je podignut stupanj pripravnosti, a pobunjenici su na koncu uspjeli vratiti srpsku zastavu na općinu.

Zastava je na općini ostala do 30. svibnja i proslave prvog Dana državnosti, kada ju je na izričit zahtjev ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca skinula skupina bjelovarskih specijalaca. Uoči skupa pobunjeni Srbi prijetili su napadom na skup i policijsku postaju pa je stoga, osim „Omega“ u gradu, u pripravnost stavljena i druga grupa „Omega“ u Velikom Grđevcu i pripadnici ATJ Lučko s tri oklopna vozila u Kutini. Iako se očekivao sukob, sve je prošlo mirno, a skup je prošao dostojanstveno uz poznati miroljubivi govor dr. Ivana Šretera, vođe pakračkih Hrvata. Svi ovi događaji koji su stvarali psihozu među građanima Pakraca i okolnih mjesta bile su samo uvod u „vruće“ i krvavo pakračko ljeto 1991. godine koje je kulminiralo 19. kolovoza općim pješačko-artiljerijskim napadom na grad.

Osim kapelice sv. Josipa i župne crkve u Pakracu, stradali su i mnogi ostali vjerski objekti u pakračkoj župi. Pobunjeni Srbi su tijekom jeseni 1991. eksplozivom razorili kapelice sv. Roka i sv. Vida u okupiranim Pakračkim vinogradima te projektilima oštetili kapelu Uzašašća gospodnjeg u Filipovcu, kapelu sv. Ivana Nepomuka i samostan Milosrdnih sestara sv. Križa iz 19. stoljeća. U lipičkoj župi najteže su stradali samostan Milosrdnih sestara sv. Križa i župna crkva sv. Franje Asiškog, koji su do temelja srušeni za vrijeme srpske okupacije grada, dok je kapela Presvetog Srca Isusova teško oštećena projektilima JNA 30. rujna 1991. godine. Župna crkva u sv. Jurja mučenika u Donjem Čagliću, također je do temelja razorena za vrijeme okupacije, kao i kapelu u Gornjoj Obriježi, koja pripada župi Donja Obrijež. U župi Gaj je oštećena župna crkva sv. Katarine Djevice i Mučenice te kapela sv. Andrije Apostola u Brezinama.

Autor / Ivan Zvonimir Ivančić

Magistar povijesti i pedagogije. Autor niza članak objavljenih na Facebook stranici Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Za rad „Pakrac u Ratnom dnevniku 5. korpusa JNA” nagrađen trećom nagradom za najbolji rad mladih povjesničara iz povijesti Slavonije, Srijema i Baranje od strane Hrvatskog instituta za povijest. Zaposlen kao pedagog u Prehrambeno-tehnološkoj školi u Zagrebu.

Ivan Zvonimir Ivančić


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

10 − deset =