Podijeli

Biskup gospićko-senjski Zdenko Križić u nedjelju 24. svibnja predvodio je u katedrali u Gospiću zahvalnu misu i čestitao ovaj dan svim vjernicima biskupije. Koncelebrirali su biskup u miru mons. Mile Bogović, tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić i domaći župnik preč. Mario Vazgeč, asistirao je đakon vlč. Bruno Lovaković, posluživali su bogoslov Karlo Špoljarić i sjemeništarac Marko Butković te ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.


Bulom pape Ivana Pavla II. u četvrtak 25. svibnja 2000. osnovana je nova Gospićko-senjska biskupija. Vijest je 25. svibnja u 12 sati objavljena u Vatikanu i u Gospiću. Istog dana je  Sveti Otac imenovao mons. dr. Milu Bogovića prvim biskupom Gospićko-senjske biskupije sa sjedištem u Gospiću.

Nova  biskupija nastala je podjelom teritorija Riječko-senjske nadbiskupije od koje su nastale dvije: Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija, svakoj je dodijeljeno pet dekanata.

I danas postoje sile koje žele uništiti našu vjeru i narod udaljiti od Boga

Biskup gospićko-senjski Zdenko Križić predvodio je u gospićkoj katedrali zahvalnu misu i čestitao ovaj dan svim vjernicima te istaknuo značenje biskupije ne samo za Crkvu, nego i uopće za život Like i cijelog područja koje ona obuhvaća: “Narod ove biskupije u povijesti je često stradao za svoju vjeru. Danas ne moramo biti mučenici za vjeru, ali i dalje postoje sile koje žele uništiti vjeru i narod udaljiti od Boga. Molimo da vjera bude trajno živa kako u biskupima i svećenicima, tako i u narodu”, istaknuo je gospićko-senjski Zdenko Križić.


Biskup je u propovijedi tumačio biblijska čitanja i evanđelje Sedme vazmene nedjelje. Počeo je s osvrtom na raspoloženje apostola nakon Uzašašća:
“U četvrtak smo proslavili svetkovinu Uzašašća Gospodinova. Sveti pisci navode kako se učenici nakon tog događaja vraćaju, s brda zvanoga Maslinsko, tjeskobni, žalosni, u nekom grču, kao s nekim strahom i neizvjesnošću s obzirom na budućnost”.

“Evanđelist Matej kaže da su i u tim trenucima neki učenici sumnjali. Ne kaže se sadržaj njihovih sumnji, nego se samo kaže: „Neki posumnjaše“. Radi li se o sumnji da je taj koji uzlazi onaj isti Isus s kojim su oni živjeli tri godine? Teško je reći. Meni se, pak, čini da su njihove sumnje više usmjerene na njihova očekivanja. Mnogi od njih osjećaju kako ih Isus napušta, odlazi, a da nije ispunio njihova nadanja”.

Egoizam i sebeljublje ne daju mogućnost čovjeku da upozna Boga koji je ljubav

“Što su učenici očekivali od Isusa? To jasno možemo iščitati iz evanđeoskih tekstova u kojima se prikazuju neka njihova ponašanja. Tu se, prije svega, radi o njihovu očekivanje postignuća neke sjajne karijere, ugleda, vlasti, bogatstva. Sjećamo se Petrova pitanja koje je uputio Isusu i u ime ostalih: „Evo mi smo ostavili sve i pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ Petar kao da sluti kako Isus ne mari puno za njihove želje, i sve manje im daje nadu da će on ispuniti njihova očekivanja. Evanđelisti su njihove borbe zabilježili u smislu, tko je među njima najveći, tko će biti glavni? I sam Isus je te prepirke mogao čuti, a onda im je nakon toga držao nagovore što je to veliko u Božjim očima. Ovakve prepirke učenika trajale su do Isusove muke i smrti, i poslije Posljednje večere pa će Isus, pokazujući im Božji kriterij veličine, uzeti ručnik i vodu i oprati im noge”.


“Poznat je i slučaj kada majka dvojice uglednih članova Isusove zajednice, Ivana i Jakova, traži od Isusa da u njegovu kraljevstvu jedan od njezinih sinova bude Isusu s desna, a drugi s lijeva. To je izazvalo žestoku reakciju svih drugih učenika”.

“Evo i kod samog uzašašća učenici postavljaju Isusu pitanje: „Hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?“ Tu su njihova očekivanja. U tom kraljevstvu, oni se nadaju biti ministri, biti veliki, ugledni, moćni. Ova borba za sebe i svoje interese onemogućila je učenicima da upoznaju Isusa. Tri godine su uz njega, ali istovremeno daleko od njega. I sâm će im Isus žalosno reći: „Toliko sam s vama i još me niste upoznali“. Egoizam i sebeljublje ne daju mogućnost čovjeku da upozna Boga koji je ljubav. Ljubav se može upoznati samo ljubavlju jer ima sposobnost vidjeti i nevidljivo”.

Isus svoje učenike želi učiniti ljudima ljubavi, koji će, prije svega, gledati što mogu učiniti za druge

“Bog redovito razočara egoiste, ili drugim riječima, egoisti se uvijek razočaraju u Isusa jer im se čini da Isus ne ispunjava sve njihove želje. Isus zna da egoizam onemogućuje čovjeku sreću i zato ne ispunjava egoistične želje jer im to ne bi koristilo. U čovjeku raste osjećaj sreće kada iskusi da je nekim svojim djelovanjem usrećio nekog drugog. Nikad neće postati sretan onaj tko ne čini ništa ili čini premalo da usrećuje druge. Biblija u tom smislu tvrdi „blaženije je davati, nego primati“. Zato Isus reče svima: „Tko hoće biti moj učenik neka se odrekne samoga sebe“. „Odreći se sebe“ znači: ne gledati samo na sebe i svoje interese, nego vidjeti i druge i njihove potrebe. Egoist gleda samo što bi Isus za njega trebao učiniti, ali ne gleda toliko što bi on trebao učiniti za Isusa, odnosno za druge”.


“Isus od svojih učenika želi učiniti ljude ljubavi, ljude koji će, prije svega, gledati što mogu učiniti za druge, u čemu drugima pomoći da budu sretniji. Ovo ne znači da ne treba misliti i na sebe, ili zanemariti sebe nego, ne gledati samo sebe, ne tražiti da se sve okreće oko mene. Tako osoba ostaje zatvorena, postaje stajaća voda koja nije zdrava za piće. Promjena života događa se kada imamo hrabrosti, poput Pavla kod obraćenja, pitati Isusa: „Gospodine, što trebam činiti?“ I onda staviti u praksu Isusove želje”.

“Stoga Isus, prije uzašašća, ne šalje odmah svoje učenike naviještati Radosnu vijest, nego im govori neka čekaju dar Duha Svetoga koji će obnoviti njihovu nutrinu, koji će u njima stvoriti novo srce – slobodno od egoizma. Da bi primili taj dar Duha učenici se moraju pripremati molitvom. Vidimo tu odmah ulogu Marije, majke učenika. Ona, koja je puna Duha, okuplja zajednicu Isusovih učenika na molitvu. Molitva je dovodni kabel Duha”.

Patnje, koliko god bile teške, ne slome nas, nego nam postaju blagoslov

“Ne znamo na koji su način učenici molili tijekom tih deset dana čekajući ovaj dar neba. To nije tako ni važno. Isus je sve nas naučio moliti i mi dobro znamo što je molitva i koji su njezini učinci. Svi duhovni autori definiraju molitvu kao susret s Bogom. Ne mora taj susret uvijek biti uočen našim osjetilima, ali mora biti želja našega srca. To znači, kad se molimo onda se zaista želimo susresti s Bogom. Zato je u tim trenucima važno pojasniti istinu da smo u Božjoj prisutnosti, Bog nas gleda i čuje, voli nas i želi nam pomoći”.


“U ovome glavnu ulogu ima vjera, a ne toliko osjetila. Nakon ovoga čina stavljamo pred Boga sebe sa svim što jesmo i što u sebi nosimo, sigurni da nas Bog prihvaća, voli i razumije. Nije tada najvažnije nabrajati Bogu sve što trebamo, jer on to zna bolje od nas. Mnogo je važnije slušati ono što nama Bog tada govori. Možemo nekad imati dojam kao da nismo čuli nikakav Božji glas, nikakav njegov znak ili njegovu poruku. Bog govori na različite načine. Nekad taj Božji govor uoči i shvati samo srce i nikakva druga osjetila. No srce koje je primilo Božju poruku postaje naš vodič kroz tamu u kojoj smo se našli. Jer, iskrenu molitvu Bog nikad ne može ignorirati. To nam Isus jamči”.

“Može biti da nam Bog neće dati sve ono što smo ga molili, ali će nam dati nešto drugo što on vidi da nam je korisnije. Nekad nas Bog neće osloboditi neke patnje, nego će dopustiti da kroz nju mučno prođemo, zato što Bog vidi da neke važne stvari nećemo nikad dobro naučiti, izuzev kroz patnju. U tom smislu, patnje, koliko god bile teške, ne slome nas, nego nam postaju blagoslov”.


“Zato se, s pravom kaže: tko nije ništa propatio, ništa ne zna. Susreti Boga u molitvi mijenjaju osobu. To je velika istina. I sâm je Isus doživio preobraženje na gori u vrijeme dok je molio. Evanđelist Luka to svjesno ističe, šaljući poruku svima nama: preobrazba u molitvi nije rezervirana samo za Isusa, nego i za svakog njegovog učenika”.

“Isusa je u Getsemanskom vrtu, kao čovjeka, spopao takav strah pred patnjom da su i učenici to mogli opaziti, pa su i zapisati „spopade ga užas i tjeskoba“. Ali evanđelist potom bilježi: „Kad se nađe u smrtnoj borbi, još je žarče molio“ (Lk 22,43). I nakon toga, kao da je strah posve nestao. On ustaje i ne čeka patnju, nego joj ide u susret”.

“Isusovi prvi učenici iskusili su dobro snagu molitve. Ona čini čuda. Nakon molitve i silaska Duha postali su drugi ljudi. Od uplašenih i strašljivih bića postali su hrabri i odvažni duhovni ratnici, spremni dati živote za Isusa i njegovu Radosnu vijest. O snazi molitve mogli bismo govoriti još puno. Uvjeren sam da i svi vi ovdje nazočni imate nešto tog iskustva. Molitva čovjeku nikada ne dozvoljava da se u poteškoćama preda. Bog mu u molitvi uvijek pokazuje neki izlaz”.

Isus je s nama u sve dane do svršetka svijeta

“Neka nam Isusov Duh pomogne da u našim životnim strahovima nikada ne osjetimo samoću i ostavljenost nego da iskusimo istinitost Isusovih riječi: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, završio je propovijed biskup Križić.

Na  kraju mise, župnik preč. Vazgeč čestitao je biskupu Križiću 4. obljetnicu biskupstva zaželivši mu snagu i zdravlje da nas vodi kao hrabar i dobar pastir. Slijedila je svečana zahvalnica “Tebe Boga hvalimo”, nakon koje je biskup Križić zahvalio i prvom biskupu, sada u miru, Mili Bogoviću te završio slavlje svečanim blagoslovom.

BISKUP GOSPIĆKO-SENJSKI ZDENKO KRIŽIĆ ISTAKNUO JE ZNAČENJE BISKUPIJE NE SAMO ZA CRKVU, NEGO I UOPĆE ZA ŽIVOT LIKE I CIJELOG PODRUČJA KOJE ONA OBUHVAĆA…

Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

15 + devetnaest =