Proslava svetkovine sv. Antuna i blagoslov novog križnog puta u župi sv. Antuna Padovanskog u Ličkom Novom

U župi sv. Antuna Padovanskog u Ličkom Novom glavna proslava ovog nebeskog zaštitnika održana je u župnoj crkvi, svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić...

Podijeli

U župi sv. Antuna Padovanskog u Ličkom Novom glavna proslava ovog nebeskog zaštitnika održana je u župnoj crkvi, svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

Koncelebrirali su tajnik i kancelar Mišel Grgurić, domaći župnik vlč. Herbert Berisha, mons. Marinko Milinović, generalni vikar i župnik gospićki, don Anđelko Kaćunko, župni vikar u Gospiću.

Biskup je u propovijedi predstavio omiljenog sveca sv. Antuna koji je umro u 36. godini, a imao bogati duhovni život u kome je postigao golema životna ostvarenja. Postao je čovjek koji je privukao sebi mase ljudi, bio im je utjeha i ohrabrenje, znak Božje prisutnosti i njegove ljubavi. Njegov kratki život ostavio je puno Božjeg blagoslova stoga, ne možemo reći da je završio prerano. Sveto pismo za čovjeka vjerna Bogu veli: «Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio i jer mu je duša bila draga Gospodinu, on ga je hitro izbavio od zloće oko njega. Svjetina sve to vidi ali ne shvaća» (4, 13-14).

Ljudski gledano, žao nam je kada umre relativno mlada osoba, jer mislimo da je mogla poživjeti još puno godina, ali u Božjim očima sigurno je dovoljno sazrela i Bog je vidio kako je najbolje da se sada njemu preseli.

Vrijednost života nije u njegovoj dužini nego u sadržaju, u tome kako je netko živio. Sveti Antun i još mnogi drugi, po biblijskoj logici, živio je dugo, jer svi su mu dani i godine bili ispunjeni. Odgojen je u pravom kršćanskom duhu, a potom je sam kroz molitvu i sakramente sve dublje ponirao u iskustvo Božje ljubavi te je doživio ovo što je davno ustvrdio starozavjetni molitelj kada je rekao: „Bože, ljubav je tvoja bolja od života“ (Ps 63). Ljubav prema Isusu je u njemu toliko rasla da je zaželio poći i naviještati Isusov lik i njegovu ljubav u nekršćanske zemlje i spreman je tamo, ako je to Božja volja, postati mučenik za Isusa. Njegova najveća želja bila je da ljudi upoznaju Isusov lik i njegovu ljubav.

Međutim, Isus nije htio njegov put svetosti na taj način. Bog je za njega odredio drugi put, drukčije poslanje. Kršćanska Europa je u tom vremenu dosta duhovno i moralno pala i Bog je trebao ljude jake vjere, ljude koji su živjeli Evanđelje bez kompromisa, koji su, poput Isusa, svojim dosljednim životom i gorljivim navještajem Radosne vijesti, vraćali ljude k Bogu. Antun je bio čovjek koji nije želio biti Isusov učenik napola, nego cijelim svojim bićem. Takav život onda nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Ljudi su brzo u Antunu prepoznali Božjeg čovjeka, a Božja riječ koju je naviještao, dirala je srce i dušu njegovih slušatelja. Promatrajući njegov život ljudi su lako uočavali prisutnost božanskoga u tom životu i nisu mogli ostati ravnodušni. Jedan novinar koji je za sebe rekao da je ateista, priznao je javno da mu je, dok je razgovarao s majkom Terezom iz Kolkate, dolazila nostalgija Boga, želja za Bogom. Naime, taj novinar otkrio je što Bog može učiniti od života jedne skromne i neznatne osobe kakav je bio i sveti Antun. Narod mu dolazi i sluša ga jer u njemu prepoznaje Isusa. A kada Isus živi u srcu neke osobe, on po njoj čini čudesna djela. Gdje god ima ljubavi, dobrote, molitve, svetosti… tu se događaju čuda. Sveti Ante nije bio neki nadčovjek, čovjek s neke druge planete, čovjek komu je Bog dao nešto što ne daje nama običnim smrtnicima. Bog mu je dao ono što i nama: dao mu je svoju ljubav koju je on primio srcu i s tom ljubavlju služio Bogu i ljudima. I tu je bit svetosti.

Braćo i sestre! Ni nama za svetost ne trebaju nikakve izvanrednosti, nego samo raditi svoj svakodnevni posao s ljubavlju. To posvećuje. Može to biti posao u kuhinji, u vrtu, u tvornici ili kancelariji… Nije važno gdje radimo i što radimo, nego kako radimo. Radimo li savjesno, pošteno i s ljubavlju? Kada osoba to čini, ona sigurno raste u svetosti i drugi to vide. Život ljubavi i služenja nije lagan, ali ispunja život. Život se prazni kada osoba počne izbjegavati i prebacivati na leđa drugih sve ono što je teško i zahtjevno, sve ono što umara i iscrpljuje. To je put duhovnog osiromašenja. Za ovakve Isus veli da će izgubiti svoj život. Život se gubi kada ga se ne daje, kada ga se egoizmom štedi i čuva.

Dogodi nam se počesto, da činimo dobra i vrijedna djela, ali nažalost, ne uvijek s dovoljno ljubavi, nego s puno nervoze, srdžbe, gunđanja, prepiranja… pa nam djelo izgubi na vrijednosti i ne pridonosi našem posvećenju. Ponavljam još jednom: Bog od svakoga od nas traži baš to: raditi s ljubavlju svoje svakodnevne dužnosti koliko god možda, bile svaki dan iste, pa zbog toga i dosadne, umarajuće. Nije to lako, ali to posvećuje. Istina, mnoga djela učinjena s ljubavlju skrivena su očima svijeta, o njima mediji ne pišu i ne govore. To nije ni bitno. Nama je važno da to vidi Bog. Ta djela onda imaju svoju duhovnu radijaciju i ne znamo do kuda sve dopiru zrake tog blagoslova. Zahvalni smo Bogu da imamo toliko očeva i majki, djedova i baka i mladih osoba koje se s ljubavlju žrtvuju za svoju obitelj, koji u strpljivosti i vedrini nose svoje križeve i prikazuju ih Bogu. Takve osobe su istinski blagoslov za svoju obitelj, za Crkvu i cijeli narod.

Biskup je završio propovijed pozivom: „Draga braćo i sestre! Svi se mi utječemo svetom Anti u našim raznim nevoljama, jer on je svetac za sve nevolje. Pred njega stavljamo naše želje s nadom da ih on stavi u Isusovo Srce. Mnogi imaju duboko iskustvo njegovog zagovora i pomoći. Molimo ga da i u daljnjem našem životu iskusimo moć njegovog zagovora, da nam pomogne po njegovom primjeru, izgraditi naša srca da budu osjetljiva za potrebe siromaha i svih onih koji pate. Amen.“

Nakon mise domaći župnik vlč. Herbert Berisha pozvao je biskupa, sve svećenike i vjernike da se upute u procesiji do križa i do prve postaje križnog puta. Na čelu procesije nošen je križ, a iza križa išli su ministranti, puk, svećenici i biskup koji je blagoslovio križ i prvu postaju i tako blagoslovom obuhvatio sve postaje.

Križni put izgrađen je darovima domaćih župljana, ali i darovateljima iz susjednih župa među kojima ima onih koji su donirali pojedine postaje i također izgradnju puta. Željko Stilinovići (Garbun) i njegov sin Zvonimir krenuli su s otvaranjem puta svojim strojevima i Mario Brkljačić direktor GC gradnje Gospić sa svojim strojevima. Ploče za sve postaje križnog puta izradili su Tomislav i Hrvoje Marincel iz Kompolja. Slike su klesane u granitu visine 140 m i širine 90 cm, debljina ploča je 5 cm. Župnik je akciju izgradnje križnog puta započeo početkom ožujka, a većina radova završena je 10. lipnja. Na Gradini ima oko 600 m puta do zadnje postaje. Na postojećoj pećini izgrađen je Isusov grob u koji je položen kip mrtvog Isusa. Svaka postaja ima rasvjetu, tako i pećina i glavni križ.

 


Podijeli