Podijeli

Homilija splitsko-makarskoga nadbiskupa i metropolita Marina Barišića, 24. kolovoza 2020. u Svetvinčentu…

Liturgijska čitanja: Mudr 3, 1‐9; 2 Tim 3, 10 – 12; Iv 12, 23 ‐ 28

1. Draga braćo i sestre,rado se sjećamo slavlja 28. rujna 2013. godine u pulskoj Areni kada je svečano proglašen blaženim svećenik i mučenik Porečke i Pulske biskupije don Miroslav Bulešić. Nazočna je bila ne samo Crkva u Hrvata, nego i univerzalna Crkva u osobi uzoritog kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih. Taj događaj slavio se u Areni, mjestu fizičkih i duhovnih krvavih borbi mnogih mučenika za svoju vjeru. Slavlje u Areni upućivalo je simbolikom i stvarnošću na jednu širu, veću i suvremeniju arenu – na prostor Istre u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ovogodišnja proslava podsjeća nas na 100. obljetnicu rođenja blaženoga don Miroslava, 73. godišnjicu njegove smrti i 7. godišnjicu proglašenja blaženim.

2. Prisjetimo se kratka ali plodna života onoga koji nas je na dan beatifikacije ponosne okupio u pulskoj Areni kao i danas u njegovoj rodnoj župi Svetvinčenatu. Blaženi Miroslav rođen je 1920. godine u selu Čabrunići – župa Svetvinčenat. Nakon osnovnog, školovanje nastavlja u Gorici i Kopru, a po položenoj maturi prate ga osobine kako se „radi o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom“. Poslan je na studij u Rim, a njegovo daljnje školovanje potpomagao je i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Za svećenika je zaređen 1943. godine u svojoj rodnoj župi. Dvije godine djelovao je u župi Baderna, a potom godinu dana u župi Kanfanaru. Nakon toga postaje podravnatelj i profesor u Pazinskom sjemeništu. Prateći delegata Svete Stolice mons. Jakoba Ukmara pri podjeli sakramenta krizme po župama biskupije 1947. godine, 24. kolovoza mučenički je ubijen za vjeru i Boga u župnoj kući u Lanišću. U svom dvadesetsedmogodišnjem životnom vijeku proživio je bogat i plodan život s kojim se danas ponosi ne samo Istra, nego čitava Domovina kao i univerzalna Crkva.

3. Dakako, svojevrsna arena – borba – je i naš ljudski život. O toj areni svjedoči u svom „Duhovnom dnevniku“ i mladić Miroslav koji prolazi kroz svoje osobne kušnje, izazove i odluke u svojoj vjernosti Bogu i služenju bližnjemu. Tako bi znao reći: „Prije smrt, nego grijeh i nevjernost“. Nakon što je dobio nepristojno pismo od neke djevojke prije svoga svećeničkog ređenja utječe se Gospi: „Majko Marijo, od Bettine i od Alde očuvaj me. Daj da bude moje srce sasvim u tvojim rukama“. Predan u volju Božju sa strahopoštovanjem radosno je očekivao dan svoga ređenja. „Još mi fali malo sati kad ću postati svećenik. Moj Bože, sav ti se prikazujem, sav ti se darujem: sav hoću da sam tvoj sada i uvijek. Hoću ti vjerno služiti. Slava Tvoja i spas duša. Poniznost, požrtvovnost. Prikazat ću se sav za spas i mir našega naroda“. Njegovo mladomisničko geslo glasi: „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja!“.

Gradeći Božje kraljevstvo te tražeći samo slavu Božju i spas duša, u to vrijeme susreo se u „areni“ Istre s tri bezbožne ideologije koje su se borile za svoja kraljevstva. Pomagao je sirotinji i mnoge je spasio iz zatvora. Znao je reći: „Između žalosnog, tužna, krvlju natopljena naroda mi moramo biti dobri Samaritanci koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu“.

4. Svjestan pripadnosti svome narodu kao katolički svećenik bio je tu za svakoga, nadilazeći ljudske granice i podjele. U svemu vjeran Bogu bio je spreman dati svoj život za povjereno mu stado. Izazova, napada i prijetnji bilo je na pretek kako njemu osobno tako i njegovim vjernicima. Ali don Miroslav je ostao hrabar i uspravan: „Ničeg se ne bojim, jer znam da u svemu činim svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima“. Iskreno pobožan Blaženoj Djevici Mariji, onoj koja je najbolje vršila volju Božju, moli da ga prati i pomogne u vjernom, odgovornom i savjesnom služenju. Kad su mu prijetili rekao bi: „Ako me ubiju, ubit će me za vjeru u Boga“. I baš to se dogodilo na današnji dan pred 73 godine. Tadašnji Papin predstavnik u Beogradu na vijest o mučeništvu mladog svećenika reče: „S mučeništvom don Miroslava Bulešića, Crkva nije izgubila nego dobila“. Na sve prijetnje i mržnje znao je reći: „Moja osveta je oprost“.

5. Nažalost često su te napade, prijetnje i zla protiv svećenika i Crkve činili naši ljudi zavedeni bezbožnom ideologijom i nevjerojatnom mržnjom prema vjeri. Mnogi od njih, u dobroj vjeri i s plemenitim ciljem oslobođenja svoje zemlje od okupatora, s vremenom su zarobljeni u mreže nevjere bezbožne ideologije iz koje im se nije bilo lako izvući. Kao svećenik i sâm sam se susretao s takvim osobnim tragedijama ljudi koji su doživjeli izdaju sebe, svoje slobode, savjesti i identiteta od čega su se neki uspjeli osloboditi i izaći iz toga „egipatskog ropstva“ tek poslije 1990 – ih godina. Dok sve ovo spominjemo, ne zaboravljamo onu don Miroslavovu kršćansku i svećeničku veličinu: „Moja osveta je oprost“.

6. 24. kolovoza 1947. godine, kada je don Miroslav nakon slavlja krizme ubijen u župnoj kući u Lanišću, imao sam tek pet mjeseci. No, mogu zamisliti događaje oko krizme: mržnju, napade i mučeništvo, jer su ta vremena potrajala i dugo nakon 1947. godine. Sjećam se dobro kako su u mojoj rodnoj župi Vidonje u dolini Neretve, kada sam imao samo šest godina, još za mraka, rano ujutro došli i nasilno protjerali biskupa Franu Franića koji je toga dana trebao podijeliti sakrament svete potvrde. Blaženi don Miroslav mučenik je sakramenta svete potvrde, sakramenta koji od nas traži zrelo razmišljanje i hrabro svjedočenje kršćanske vjere. On sam suobličen Kristu po sakramentima svete potvrde i svetoga reda, mogao je reći: „Moja osveta je oprost“ jer je i sam Isus Krist ,vjerni svjedok i mučenik ljubavi, tako postupio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34).

7. Upravo Isus Krist, njegov primjer i riječi, najbolje osvjetljavaju lik i djelo mladog svećenika i mučenika don Miroslava Bulešića. U Drugoj poslanici Timoteju čuli smo: „A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni…“. I sam Isus Krist nagovijestio je tu stvarnost: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“ (Iv 12, 23). Isus izgovara ove riječi kada ga neki Grci žele vidjeti s distance – izvana. On sebe predstavlja dublje, slikom pšeničnog zrna. Živjeti znači dati život, a ne dati život znači umirati. Onaj koji želi sačuvati svoj život bez žrtve ljubavi doista ga gubi. Zrno koje se daruje daje život – bogatstvo ploda. Smrt za druge iz ljubavi najveći je oblik ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Bez takve ljubavi koja je spremna biti sjeme za život drugoga, roditeljska i majčinska ljubav bila bi ludost, ljubav branitelja prema Domovini bila bi tragedija, a don Miroslavovo mučeništvo poraz.

8. Doista, smrt za druge iz ljubavi najveći je oblik života! Čas je to proslave, kako reče Isus Krist. Čas osude, mučeništva i smrti može proglasiti slavom samo Onaj koji je pobjednik nad smrću – Uskrsli Krist Gospodin. Stoga i ona njegova riječ pred smrt: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“ (Iv 12, 23). Takav ili sličan čas susrest će svakoga od nas prije ili kasnije. „Čas“ nije samo dio vremena, to nije ono koliko je sati, nego je šansa i trenutak za činiti dobro. Što činimo od vremena, naših časova? Brojimo koliko je sati? Da, računamo, ali za nas i za one koji s nama žive daleko je važnije kakvi su nam sati. Žanjemo što sijemo. Na zidnom satu jednoga poznatog sveučilišta piše: „Prazne ure bit će ti upisane u dug“. U povezanosti s Isusovim „časom“, naše vrijeme proživljeno s Njime uz trud, žrtvu i sebedarnu ljubav postaje dobitak – dar s povjerenjem. Darovano vrijeme življeno kao čas sebedarne ljubavi daje nam mogućnost da postane „čas“ slave. S Kristom i poraženi časovi postaju slavni – zrno bogato plodom. Božje zrno, Isus Krist, umro je za nas – svoj urod – da bismo mi mogli živjeti, ali ne tek 80, 90 ili 100 godina zemaljskog života, nego vječno u slavi.

9. Draga braćo i sestre, blaženi don Miroslav Bulešić svjedoči nam da u areni života ne smijemo i ne možemo ostati sebično i egocentrično pšenično zrno. Kao zrno, potrebno je pasti – umočiti se u stvarnost vremena i prostora. Ta stvarnost, taj teren nije uvijek mekan, obrađen i natopljen, nego je često tvrd, opor, bezvodan pa čak i nehuman. Teren je to našega osobnog, bračnog, obiteljskog i društvenog života. Tlo je to našega gospodarstva, politike, prosvjete, zdravstva, radnih mjesta, ustanova, ureda… Upravo tu nam je sijati, rasti i plodove donositi. Zbog opasnosti koje su ga vrebale i tvrdoće tla, mladom svećeniku Miroslavu govorili su da bježi i da ide preko granice. Spašavajući svoj život na taj način postao bi gubitnik. No, darujući svoj život za Krista i za bližnje doživio je proslavu Kristova „časa“. Zato ga i mi danas slavimo i njemu se molimo. Zahvalni smo našemu blaženiku don Miroslavu i blaženom Alojziju Stepincu što su u vrijeme nehumanih ideologija svojim svjedočenjem osvjetlali i spasili lice čovjeka.

10. Blaženi don Miroslave, ti koji si ušao u proslavu Kristova „časa“, pomozi nam biti plodno i blagoslovljeno pšenično zrno vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Neka tvoje stope ljudskosti i vjere, budu ohrabrenje i usmjerenje našim koracima u ovom prijelazu preko rijeke vremena na obalu vječnosti, gdje svi naši zemaljski časovi s Kristom doživljavaju svoju proslavu u nebu. Amen.

L.K.

‘MOJA OSVETA JE OPROST!’ Upoznajte Miroslava Bulešića, najmlađeg hrvatskog blaženika


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

12 + 2 =