Propovijed nuncija mons. Lingue na blagdan Krista Kralja u Lasinji

APSOTOLSKI NUNCIJ U REPUBLICI HRVATSKOJ MONS. GIORGIO LINGUA...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua predvodio je u nedjelju 22. studenoga, na svetkovinu Krista Kralja, večernju misu u Samostanu kod Kćeri Srca Isusova u župi Lasinja…

Preuzvišeni,

Poštovana Časna Majko,

Drage Kćeri Srca Isusova,

Braćo i sestre.

Odlomak iz Matejevog Evanđelja koji smo upravo čuli jedna je od najpoznatijih
i najdirljivijih stranica Evanđelja. Isus nagoviješta onaj posljednji sud kad će On, kao Kralj svemira, sjesti i suditi. I tada će se sve svesti na jedno jedino pitanje, pitanje o milosrđu.

Smatram da ova stranica iz Matejevog Evanđelja, 25. (dvadeset i peto) poglavlje, zapravo nikad nije shvaćena dovoljno ozbiljno. Možda zato jer ne vjerujemo u puno značenje ove poruke: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.

Je li to moguće? Je li moguće da je Isus baš u onoj osobi koju sam maloprije susreo? U onom siromahu koji prosi milostinju? U onoj starici kojoj moram  pomoći da prijeđe ulicu? Je li zaista prisutan i u onoj napornoj gospođi koju svi izbjegavaju jer ne prestaje pričati? U onom osamljenom bolesniku kojeg nitko ne posjećuje? Je li Isus i u onom zatvoreniku koji je nanio toliko zla drugima? U onom izgubljenom mladiću koji je rasipao obiteljsku imovinu i  sada se nalazi na ulici? U onom izbjeglici koji čeka pomoć? U onom djetetu koje se još nalazi u utrobi svoje majke? U onom susjedu koji ne razgovara više sa mnom?

Ipak, prema onome što kaže Isus, to je upravo tako. On se nalazi u svima njima. Čujmo ga još jednom: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).

To je posve jasno: On ne kaže „kao da ste meni to učinili!“, već jasno veli: „meni učiniste“. Dovoljno je vidjeti primjer svetoga Pavla. Zar on sâm nije čuo prijekor: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 9,4). Kad mu se Isus ukazao na putu za Damask, nije mu rekao: „Zašto progoniš moje učenike? To što njima činiš isto je kao da meni činiš.” Jasno mu je rekao: „Zašto me progoniš.”

Ako vjerujemo da je Isus prisutan u Euharistiji jer je rekao: „Ovo je moje tijelo
(1 Kor 11,24), na isti način moramo vjerovati da je On prisutan i u bratu,
u svakom bratu, posebno u onim posljednjima jer je istim ustima i s istim uvjerenjem izrekao riječi: „meni učiniste!“ (Mt 25,40).

Vaša Kongregacija u središtu svoje duhovnosti ima klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Kako je lijepo vjerovati i osjetiti Isusovu prisutnost u posvećenoj hostiji! No, ako vjerujemo ono što smo pročitali u Mateju, u 25. (dvadeset i petom) poglavlju, ne bismo li trebali imati jednako poštovanje i pobožnost i prema svojoj braći po tijelu? Koliko boli kada se neka hostija izgubi ili biva oskvrnuta. A što je onda sa stotinama braće koju zanemarujemo ili, još gore, preziremo? Nisu li i oni Kristovo tijelo? Kristovo tijelo, kako to papa Franjo voli reći?

Da, obično kada govorimo o „Kristovu tijelu“ odmah pomislimo na sakrament Euharistije, u kojem vjerujemo da je Isus stvarno prisutan pod prilikama posvećenog kruha i vina, u tijelu i krvi, u duši i božanstvu. Isus je rekao: „Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu“ (Iv 6,56). Međutim, „Kristovo je tijelo“, kako smo čuli u današnjem Evanđelju, također tijelo naše braće, onih siromašnih, slabih, bolesnih, izbjeglica, zatvorenika u kojima možemo dodirnuti ili odbaciti, zagrliti ili udaljiti samog Krista, njegovo ljudsko tijelo: „Meni učiniste!“.

Dopustite mi da podijelim s vama jednu zgodu koju sam doživio prije nekoliko godina, a koja mi je pomogla shvatiti da je Isus zaista prisutan u mojem bližnjem, da je tijelo siromaha tijelo Krista i da stoga „odjenuti golog“ značiti stvarno „zaodjenuti Krista“.

Radio sam u nuncijaturi u Abidjanu, u Obali Bjelokosti. Na putu u grad morao sam proći ispod mosta gdje je živio jedan beskućnik. Jednog je dana kišilo i bilo je prohladno. Prolazeći onuda, vidio sam tog čovjeka kako leži na zemlji, gotovo gol. Pomislio sam: Stvarno je lud! Na povratku sam ga našao u tom istom stanju i čuo sam nutarnji glas: ‘Možda je lud, ali to je Isus‘. Odlučio sam tada otići kući po odjeću te mu je donijeti. Budući da je očito bio mentalno bolestan, znao sam da  ću mu morati pomoći da se odjene jer će u protivnom moja odjeća ostati negdje sa strane i završiti na kiši koja nije prestajala padati.

Međutim, bilo me pomalo sram zaustaviti se i pomoći mu jer su me u toj četvrti već mnogi poznavali. Pomislio sam: „Što će reći oni koji me budu vidjeli?“. I neki osjećaj srama, ljudskog obzira i nelagode kočio me je u mojoj namjeri. Zatim sam rekao sam sebi: Kako se mogu sramiti Isusa?“ I sjetio sam se tada Isusovih riječi: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10,32).  I odvažio sam. Dok sam mu pomagao da se obuče, nekoliko je automobila prošlo ispod tog mosta. Kada sam završio, uputio sam se kući i  nakon otprilike 100 (sto) metara neki čovjek mi daje znak da stanem. Misleći da me želi nešto upitati, stanem i on mi reče: „Vidio sam što si učinio za tog jadnog siromaha, želio sam ti samo zahvaliti“. Imao sam osjećaj da mi je po tom čovjeku, sâm Isus htio zahvaliti za ono što sam učinio za njega u tom siromahu i uvjeriti me da zaista „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“.

Možda biste vi, drage sestre, mogle pomisliti: Ali mi nemamo puno prilika u kojima bismo mogli dotaknuti Kristovo tijelo u siromasima. Naš je poziv kontemplacija, a ne djelovanje. I vas, kao i sve druge, Isus neće najprije pitati koliko ste sati provele u tišini pred Presvetim Sakramentom, već koliko ste puta pomogle starijoj ili bolesnoj sestri. Koliko ste puta podnijele kritiku koja vam je bila upućena, a niste na nju odgovorile. Koliko ste se puta pomolile za nekog zločinca, za one koji su vam nanijeli zlo, za one koji su vas uvrijedili. Molitva za onoga koji nam je učinio zlo  najviši je oblik ljubavi: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“ (Mt 5, 43-44).

Da: ne zaboravimo da postoje brojni načini za činjenje dobra ili zla Isusu koji je prisutan u bližnjemu. Govoriti loše o drugima, također znači govoriti loše o Isusu! Kritizirati druge, znači kritizirati Isusa! Žaliti se na druge isto je što i žaliti se na Isusa!

U jednoj svojoj homiliji papa Franjo je rekao sljedeće: „Tko god vrijeđa svoga brata, ubija ga u svom srcu; tko mrzi brata svoga, ubija svoga brata u svom srcu; tko god govori protiv svoga brata, ubija ga u  svom srcu. Mi toga možda nismo ni svijesni, pa   (…) ogovaramo ovoga i onoga… Ali time ubijamo  brata“ (16. veljače 2014., Župa svetog Tome apostola, Rim).

Ako ogovaranja mogu nekoga raniti, pa čak i ubiti, dobra riječ može drugoga izliječiti, pa čak i … uskrisiti! Koliko zapravo prilika imamo! Utješiti ožalošćene  znači pomoći im da počnu ispočetka. Savjetovati one koji sumnjaju, poučavati neuke, opominjati grešnike, strpljivo podnositi one koji nas uznemiruju, moliti se Bogu za žive i mrtve. Sve su to djela milosrđa za koja će nam Isus reći: Hvala ti, to si meni učinio: tješio si me, savjetovao si me, odgajao si me, podnosio si me …

Smatram da ipak postoji jedno djelo milosrđa koje je Isusu osobito milo: oprostiti nanesene uvrede. To je jedino djelo milosrđa koje je unio u molitvu Očenaša. A osim toga i njegov posljednji čin milosrđa na ovoj zemlji bila je molitva za svoje mučitelje : „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“.

Siguran sam da je i vama ovo djelo milosrđa posebno drago. Dovoljno je samo sjetiti se primjera vaše Majke utemeljiteljice s. (sestre) Marije Deluil – Martiny (Marie de Jesus), koja je baš poput Isusa učinila isto. Njezine posljednje riječi samostanskom vrtlaru, koji ju je pucnjem ubio, bile su: “Oprosti mu … ispunio je svoje djelo” («Opraštam mu … za Djelo»).

Zahvalimo Isusu koji nas je unaprijed upoznao s glavnim pitanjem na našem završnom ispitu kojemu ćemo biti podvrgnuti kada se nađemo pred Sucem ovoga svijeta, pred Kraljem svemira.

S predanjem vašeg života vi svjedočite u svijetu gdje se nalazi Kralj svemira. To jest da naša ljubav prema siromasima nije samo hvalevrijedan socijalni rad,  to je čin kontemplacije jer Onaj kojemu se klanjamo u Presvetom Sakramentu je isti Onaj kojega dotičemo u ranjenom tijelu našeg bližnjeg.

Vaš samostan ovdje u Lasinji novijeg je datuma. Došle ste na područje koje je bilo opustošeno i izranjano ratnim nevoljama. Božja Providnost vas je dovela upravo na ovo mjesto da budete svjedoci Ljubavi Isusova Srca i da izgarate na žrtveniku Ljubavi za dobro ove župe, biskupije i cijelog hrvatskog naroda, posebno za posvećenje svećenika. Na taj ste način ostvarile davnu želju i zamisao blaženog Alojzija Stepinca, koga je samo ratni vihor spriječio u dovođenju Kćeri Srca Isusova u svoju nadbiskupiju.

Vaša dosadašnja duhovna i molitvena prisutnost, kao i nova zvanja pokazuju da vas prati Božji blagoslov.

Pomozite nam, drage sestre, da nikad ne zaboravimo da su “siromasi naši gospodari“, kako je to običavao reći moj zemljak, sveti Josip Benedikt Cottolengo, jedan od onih koji je ozbiljno shvatio i živio Isusovu poruku: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj
mons. Giorgio Lingua


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

sedamnaest + 10 =